Krapinsko-zagorska županija
Krapinsko-zagorska županija smještena je u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Na sjeveru Županija graniči s vrhovima Macelja i Ivančice,
dok na jugoistoku dodiruje rubove zagrebačke gore. Rijeka Sutla na zapadu Županije čini ujedno i državnu granicu sa Slovenijom, dok je istočna granicu Županije određena porječjima rijeke Krapine i Lonje. Iako je svojom površinom ova Županija jedna od najmanjih u Hrvatskoj, ipak ona predstavlja jednu od najgušće naseljenih područja Hrvatske (s prosječnom gustoćom naseljenosti od 122 stanovnika/km). Na području čitave županije prevladavaju uglavnom seoska naselja, te novija gradska područja. Županija se sastoji od 25 općina i 7 gradova, a njeno kulturno, gospodarsko i administrativno središte je grad Krapina. Osim Krapine, gradovi na koje ćemo se detaljnije osvrnuti u nastavku su još Donja Stubica, Klanjec, Oroslavje, Pregrada, Zabok i Zlatar. Iako arheološki dokazi svjedoče o prisustvu ljudi na području samog središta Županije još u dalekoj 
prapovijesti (ostaci neandertalskog čovjeka na brdu Hušnjakovo u Krapini), povijest Županije kakvu poznajemo danas započinje tijekom 12. stoljeća, dok se tijekom 13. i 14. stoljeća razvijaju naselja i gradovi koji danas čine sastavni dio Županije. Krapinsko-zagorska županija ističe se danas svojim brojnim toplicama, vinorodnim „bregima“, kletima, crkvenim svetištima te ladanjskim dvorcima koji privlače posjetitelje u ove krajeve tijekom cijele godine.
Krapina
Krapina je kulturno, gospodarsko i upravno središte Krapinsko-zagorske županije. Grad se smjestio uz rijeku Krapinčicu, a naziv mjesta povezan je uz ime ove rijeke koje je nekada bila bogata šaranom koji se na kajkavskom naziva „krap“.
Iako nam arheološki dokazi na brdu Hušnjakovo, u zapadnom dijelu grada, svjedoče o prisutnosti čovjeka u ovim krajevima od prije 120.000 do 50.000 godina, prvi pisani dokumenti o Krapini ponavljaju se tek 1193. godine. Bitno je spomenuti kako su u blizini Krapine, u Mihaljevom Jarku, pronađena tri Jupiterova žrtvenika, koji svjedoče o prisutnosti rimljana u ovim krajevima prije dolaska Hrvata u 7. stoljeću. Tijekom srednjeg vijeka na području grada postojala je utvrda Krapina od 1330. godine, ispod koje se počelo polako razvijati današnje naselje. Iako neznatni, i danas su vidljivi ostaci te stare utvrde. Krapinska utvrda i vlastelinstvo su u to vrijeme bili kraljevski posjedi, a grad tada dobiva i status slobodnog trgovišta. U vrijeme turskih prodora u naše krajeve, tijekom druge polovice 16. stoljeća, vlasnici vlastelinstva Krapine postaju plemenitaška obitelj Keglević. Važno je spomenuti kako se u 17. stoljeću u Krapinu doseljavaju franjevci koji grade crkvu svete Katarine sa samostanom. Zanimljivo je kako se tijekom 18. stoljeća u krapinskom kraju i 
Zagorju grade brojne crkvice posvećene čudotvornoj Majci Božjoj. Nakon 18. stoljeća slijedi period buđenja nacionalne svijesti, te se tada konačno definira hrvatski književni jezik. Krapina zauzima važno mjesto za to povijesno razdoblje jer je tada u gradu živio vođa hrvatskog narodnog preporod Ljudevit Gaj. Važno je spomenuti kako je krajem 19. stoljeća na Hušnjakovu brdu profesor Dragutin Gorjanović-Kramberger otkrio ostatke neandertalskog pračovjeka (Homo crapiniensisa), nakon čega je Krapina postala poznata u svijetu kao važno nalazište neandertalaca.
Danas je Krapina prije svega glavno kulturno središte Hrvatskog Zagorja, s jakom tekstilnom, drvnom, keramičkom i elektrotehničkom industrijom, te sve bogatijom turističkom ponudom. Povoljan položaj na magistralnoj prometnici Zagreb-državna granica-Maribor, kao i željeznički pravac Zagreb-Rogaška Slatina-Celje, dobri su preduvjet za daljnji razvoj i povezivanje grada sa njegovom širom regijom.
U Krapini danas djeluju dvije osnovne te više srednjih škola s različitim nastavnim programima. Također u gradu djeluju mnoge sportske udruge i klubovi od kojih izdvajamo
športsku udrugu „Krapina“, te nogometni klub Zagorec i košarkaški klub Krapina. Od kulturnih udruga u gradu izdvajamo Pučko otvoreno učilište. Također, u gradu postoji i velika turistička ponuda, a samo neka od zanimljivih mjesta za posjetitelje su Muzej evolucije i nalazište pračovjeka, Stari grad, Zavičajni muzej Ljudevita Gaja te lokalne vinske ceste. Od kulturnih događanja u gradu izdvajamo Tjedan kajkavske kulture u kojem se održava i manifestacija Kajkavske popevke, te festival za djecu po imenu Kaj.
Donja Stubica
Donja Stubica grad je u Krapinsko-zagorskoj županiji, koji se smjestio u središnjem dijelu sjevernih padina Medvednice. Ovaj pitoreskni gradić Hrvatskog zagorja predstavlja središte stubičkog kraja. Grad se po prvi puta spominje 1209. godine u povelji Andrije II. županu Vratislavu. U prvoj polovici 14. stoljeća grad se urbanizira i postaje središte župe. U tom vremenu grad je pripadao susjedgradsko – stubičkom vlastelinstvu. Bitno je istaknuti kako je Stubica tijekom 16. stoljeća bila u središtu hrvatsko-slovenske seljačke bune, koju je vodio Matija Gubec; a tragični kraj bune odigrao se baš na polju kod Stubice u veljači 1573. godine. U to vrijeme donjostubički kaštel je bio sjedište velikaškog posjeda u zagrebačkom komitatu, a u periodu od 16. do 19. stoljeća na širem području današnjeg mjesta grade se plemenitaški dvorovi i kurije.
Od najvrednijih kulturno-povijesnih spomenika Donje Stubice izdvajamo klasicistički dvorac Stubički Golubovec koji danas služi kao arhivni prostor Nacionalne i sveučilišne biblioteke, a
u njemu djeluje i društvo za čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine poznatije pod nazivom Kajkavijana; koje tijekom cijele godine organizira razne kulturne sadržaje. Bitno je spomenuti kako je perivoj parka oko spomenutog dvorca danas zaštićen kao hortikulturni spomenik. Također, najznačajniji sakralni objekt u gradu je gotička ali barokizirana župna crkva Presvetog Trojstva u kojoj se nalazi i renesansna nadgrobna gotička ploča s reljefnim likom nemilosrdnog protivnika seljačke bune, Franjom Tahijem, iz 1573. godine. Osim spomenutih kulturnih blaga valja istaknuti i prirodna bogatstva stubičkog kraja od kojih posebno izdvajamo Park prirode Medvednica.
Klanjec
Klanjec je grad u Krapinsko-zagorskoj županiji koji se smjestio na južnom prigorju Cesargradske gore u Hrvatskom zagorju. Grad se nalazi na brdašcu uz dolinu rijeke Sutle kojom je u prošlosti prolazila rimska cesta. Iako se pretpostavlja kako se mjesto razvilo kao podgrađe utvrde Cesargrad iz 14. stoljeća, Klanjec se u povijesnim spisima spominje tek 1463. godine. Ime je dobio po smještaju, jer se nalazi na ulazu u klanac Zelenjak. Početkom 16. stoljeća Cesargrad dolazi pod vlast Tome Bakača Erdodya, čija će obitelj vladati ovim krajevima skoro četiri stoljeća, a u to vrijeme Klanjec postaje i priznato trgovište. U drugoj polovici 16. stoljeća, za vrijeme seljačke bune, Cesargrad je zapalio zapovjednik ustaničke vojske, zbog čega obitelj Erdody u dolini Sutle gradi novi dvorac 1603. po imenu Novi Dvori Cesargradski. Ovaj dvorac predstavlja jedan od najvrednijih dvoraca Hrvatskog zagorja renesansnog tipa. Važno je istaknuti kako je u Novim dvorima 1861. godine umro Antun Mihanović koji je napisao tekst hrvatske himne. Nažalost, od 20. stoljeća dvorac propada. Nadalje, najznačajniji sakralni objekt u gradu je župna crkva sv. Marije, koja se smjestila uz trokrilni franjevački samostan koji su osnovali Erdody. Važno je istaknuti kako se u kripti crkve nalazi kositreni sarkofag E.Erdodya koji predstavlja vrijedan spomenik iz doba
baroka. Važno je naglasiti kako se Klanjec najviše razvija tijekom 19. stoljeća, kada 1851. postaje sjedištem podžupanije unutar Varaždinske županije. U to vrijeme u gradu djeluju advokati i suci, općinski ured, oružnička postaja i pošta, te mnoge kulturne udruge od kojih izdvajamo podružnicu Hrvatsko – slavonskog gospodarskog društva (1847.), Maticu hrvatsku (1890.) i Kulturno vijeće (1889.). Važnu ulogu u životu grada imao je i Trg u središtu mjesta na kojem su se održavali sajmovi sve do 19. stoljeća, kada je mjesto za sajam premješteno, a Trg se preuredio.
Važno je istaknuti kako se na spomenutom Trgu 1910. godine postavlja spomenik Antunu Mihanoviću. Nažalost, danas zbog slabih prometnih veza i nezaposlenosti sve veći broj mladih ljudi odlazi iz Klanjca u veće gradove. Bez obzira na trenutno ne tako dobru gospodarsku situaciju, najznačajniji industrijske pogone u gradu predstavljaju Predionica i tvrtka Bestal, koje zapošljavaju najveći broj ljudi iz grada, a u gradu ipak postoje i veliki potencijali za daljnji razvoj turizma. Osim predivnih vinorodnih bregova i blizine Tuheljskih toplica, od turističkih zanimljivosti u gradu valja još izdvojiti spomeničke objekte kao što su galerija hrvatskog kipara Antuna Augustinčića, zatim spomenik Antunu Augustinčiću i zavičajnu zbirku franjevačkog samostana. Od sportskih klubova koji djeluju u gradu izdvajamo nogometni klub Klanjec. Osim Antuna Augustinčića i Antuna Mihanovića, među najpoznatijim ljudima koji su živjeli u Klanjcu nalaze se još hrvatski slikar Oton Iveković te jezikoslovac Ivan Broz.
Oroslavje
Oroslavje je grad u Krapinsko-zagorskoj županiji koji se smjestio u Hrvatskom zagorju, na sjevernim padinama Medvednice. Prvi puta se spominje u spisima iz druge polovice 15. stoljeća, kada se nalazio u sastavu Donje Stubice. Tek u drugoj polovici 16. stoljeća Oroslavje dobiva na važnosti kada dobiva status sjedišta Donje sučije koja je tada brojala 17 sela. Nakon seljačke bune 1573. slijedi cijepkanje susjedgrasko-stubičkog plemstva pod kojim se nalazilo Oroslavje. Tijekom 17. stoljeću u Oroslavju zauzimaju vodeće mjesto plemićke obitelji Vojkovića-Vojkffyja i Čikulina , a u drugoj polovici 18. stoljeća obitelj Sermagea. Grad je još i danas ostao najprepoznatljiviji po dva dvorca koji su građeni u tim vremenima. Prvi od dva dvorca je barokni dvorac Oroslavje gornje koji je prije nestajanja u požaru 1947. godine bio u vlasništvu obitelji Sermage i Vranyczany. Prije tog nemilog događaja oko dvorca se nalazio perivoj, čiji ostaci predstavljaju jedini primjerak francuskog dekorativnog vrta u Hrvatskom zagorju. Drugi dvorac u gradu je Oroslavje donje, koji je bio u posjedu obitelji Vojković, Oršić i Tucić. Također, i ovaj dvorac je izgrađen u baroknom stilu, a ističe se oblikom slova „u“, te ulazom s naglašenim portalom i zabatom. Uz dvorca nalazi se prelijepi park kojim dominiraju
kipovi Satira i Flore. Početkom 20. stoljeća dvorac kupuje Milan Prpić koji dvorac Oroslavje gornje pretvara u tekstilnu tvornicu Preslica, dok dvorac Oroslavje donje postao njegov dom. U drugoj polovici 19. stoljeća u Oroslavju počinje djelovati niža pučka škola. Nakon drugog svjetskog rata Oroslavje se razvija u industrijskom smjeru a u gradu se otvaraju metalska, grafička, tekstilna i kožarska postrojenja. Od druge polovice 20. stoljeća u gradu djeluje i srednja škola.
Pregrada
Pregrada je grad unutar Krapinsko-zagorske županije koji se smjestio u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja, u dolini potoka Kosteljine. Grad okružuju brda Kungore (520 m). Pregrada je relativno mlad grad, s obzirom da je ustanovljen u današnjim granicama tek 1997. godine.
Pregrada se prvi puta spominje 1334. godine u povijesnim statutima Zagrebačkog Kaptola, a točno podrijetlo imena grada nije poznato. Pregrada se od davnina ističe povoljnim prirodnim položajem zbog mogućnosti širenja naselja u dolini rječice Kosteljine. No, ova prednost prepoznata je tek u 19. stoljeću kada prestaju postojati vlastelinska gospodarstva, te počinje stvaranje regionalnih centara koji su bili središta kotareva i općina. U to vrijeme, tijekom druge polovice 19. stoljeća Pregrada postaje glavno naselje svoje okolice, te zadržava status središta općine i kotara sve do 1955. godine. Zanimljivo je spomenuti kako je Pregrada između prvog i drugog svjetskog rata bila jedan od jačih obrtničkih centara u Hrvatskoj; ponajviše iz razloga što se mjesto nalazilo na važnom prometnom pravcu Zagreb-Beč, a tada je u mjestu djelovala i poznata tvornica lijekova po imenu Thierry. Danas se Pregrada ističe kao maleni grad s jakim gospodarstvom, a samo neka od poduzeća koja djeluju u gradu su Okiroto, Kunateks, Kostel
promet, i Emu modna konfekcija. Važno je istaknuti kako danas sve veću važnost u gradu zauzima i bogata turistička ponuda od koje izdvajamo vinsku cestu, planinarski dom na Kunagori, te dvorac „Bežanec namijenjen elitnom turizmu. Od važnih kulturnih spomenika u gradu svakako valja izdvojiti jednobrodnu klasicističku župnu crkvu Uznesenja Marijina, koja se još naziva i „zagorskom katedralom“. U istoj crkvi se nalaze i vrijedne orgulje te numizmatička zbirka Zlatka Dragutina Tuđine, te rudarski izlošci iz pregradskog kraja smješteni u župnom dvoru crkve. Od turističkih atrakcija u gradu izdvajamo plivački bazen, stari Kostelgrad. Od važnih kulturnih manifestacija u gradu izdvajamo „Branje grozdja“.
Zabok je grad u Krpinsko-zgorskoj županiji koji se smjestio u središtu Hrvatskog zagorja, uz autoput Zagreb-Macelj, te predstavlja glavno željezničko čvorište Županije.
Ime grada prvi se puta spominje u povijesnoj darovnici ugarsko-hrvatskog kralja Karla I. Petru Nuzlinu, čiji su se nasljednici od 15. stoljeća počeli koristiti imenom Zaboky de Zabok, što dokazuje da je obitelj vlasnika stekla ime po posjedu. Članovi obitelj Zaboky kasnije dijele svoje posjede na kojima grade kurije, a posljednji potomak Zabokyjevih je podružnicu župe svetog Križa u Začretju uspio izdići u rang župe svete Jelene Križarice 1658. godine. Od 1660. Zabok dospijeva u posjed Vojkovića od Klokoča. Župna crkva u gradu čiju gradnju započinje Sigismund Vojković-Vojkffy krajem 18. stoljeća biva dovršena početkom 19. stoljeća. Upravo uz ovu crkvu grade se prometnice i nova naselja od kojih se razvio današnji Zabok. Danas Zabok predstavlja razvijeno urbano, administrativno, kulturno i gospodarsko mjesto, koje obuhvaća 16 naselja te broji gotovo 10000 stanovnika. U gradu danas djeluje oko tristotinjak obrtničkih društava i
obrtnika, a uz ostale važne institucije za čitavu regiju u Zaboku djeluju i tri velika trgovačka centra. Od obrazovnih ustanova u gradu djeluje jedna osnovna i tri srednje škole, te tri ispostave fakulteta, a od kulturnih udruga ističemo Narodno sveučilište. Najvažnija gradska kulturna manifestacija u Zaboku svakako su Dani Ksaver Šandor Gjalskog s istoimenom državnom književnom nagradom. Također, u Zaboku djeluju i mnogi sportski klubovi od kojih izdvajamo nogometni i košarkaški klub Zabok. Iako je Zabok industrijsko mjesto, u njemu postoje mnogobrojni kulturni spomenici od kojih izdvajamo kasnobaroknu župnu crkva svete Jelene, te kuriju Gredice u kojoj se rodio poznati hrvatski književnik K.Š. Gjalski.
Zlatar
Zlatar je grad unutar Zagorsko-krapinske županije koji se smjestio na južnim padinama vrha Ivančice. Grad se nalazi na tek dvadesetak kilometara udaljenosti od Zaboka.
Ime grada veže se uz vlastelinski posjed Zlatharia, koji se prvi put spominje se u 13. stoljeću. Godine 1433. vlastelin Grgur Dodroczy dobio je pravo na održavanje sajmova u mjestu, a već 1659. isto pravo u Zlataru ostvaruje grof Petar Keglević-Bužinski. Nakon nestanka turske opasnosti, Zlatar se zbog svog povoljnog položaja počinje ubrzano razvijati. Bitno je spomenuti kako je u drugoj polovici 17. stoljeća na mjestu gdje je nekada stajala stara kapela izgrađena barokna župna crkva Uzašašća Marijina, koja ujedno predstavlja najznačajniji sakralni objekt u gradu. Crkva se između ostalog ističe vrijednim glavnim oltarom Uznesenja Marijina, te župnom kurijom uz koji se nalaze vrt i gospodarske zgrade. Krajem 19. stoljeća u Zlataru se bilježi veliki kulturni razvoj, pa se tako osim škole koja je otvorena malo ranije u gradu otvara i prva čitaonica, te se osniva prvo vatrogasno i lovačko društvo. Ovaj trend nastavlja se i početkom 20. stoljeća, kada se u gradu osniva podružnica Hrvatskog sokola, pjevački i tamburaški zbor, gradska glazba, te počinju izlaziti i dva gradska tjednika. Važno je istaknuti kako je 1903. godine naš poznati pravaš i književnik Eugen Kumičić izabran za zlatarskog narodnog zastupnika. Ubrzo nakon drugog svjetskog rata Zlatar prestaje biti kotarskim središtem, a nedugo zatim 1962. oduzet mu je status općine. Iako je zbog svojeg rodoljubnog duha Zlatar prolazio kroz teško razdoblje tijekom druge polovice 20. stoljeća, ipak nakon proglašenja samostalne Hrvatske krajem prošlog stoljeća grad se okreće u smjeru gospodarskog i turističkog razvoja. Osim već spomenutih kulturnih spomenika u gradu se još ističe predivna stara kurija Keglevića iz 18. stoljeća. Isto tako, u Zlataru se nalazi i Galerija izvorne umjetnosti, a od kulturnih manifestacija najvažnija je Sabor hrvatskih izvornih likovnih umjetnika.
Varaždinska županija
Varaždinska županija najstarija je Županija prema pisanim dokumentima, te jedna od prvih organiziranih upravnih jedinica na području Hrvatske. Županija se smjestila u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Njeno kulturno, upravno i gospodarsko središte predstavlja grad Varaždin po kome Županija i dobila ime. Danas, Varaždinska županija broji 22 općine, a osim grada Varaždina, Županija se još sastoji od gradova Ivanca, Lepoglave, Ludbrega, Novog Marofa i Varaždinskih Toplica. Na spomenute gradove ćemo se detaljnije osvrnuti u nastavku. Županija se spominje već 1181. godine u povelji ugarsko-hrvatskog kralja
Bele III., a zanimljivo je spomenuti kako su tijekom povijesti pod Varaždinsku županiju pripadali mnogi dijelovi Krapinsko-zagorske, Koprivničko-križevačke i Međimurske županije. Od svojih početaka Varaždinska županija predstavlja primjer samostalnog vođenja na svome području u odnosu na centralnu vlast. Također, varaždinski kraj je od davnina poznat po svom prosvjetiteljskom nasljeđu, pa stoga i ne čudi činjenica da je u Varaždinskim Toplicama 1480. otvorena prva pučka škola u jugoistočnom dijelu Europe. Iako u znatno manjim dimenzijama, stara Varaždinska županije obnovljena je 1993. godine, te je danas smještena između rijeke Drave na sjeveru, Slovenskih gorica i Macelja na zapadu, te Kalnika na istoku i jugoistoku. Zbog svog bogatog kulturnog nasljeđa, brojnih prirodnih ljepota i organiziranih kulturno-zabavnih manifestacija Županija danas privlači posjetitelje iz cijele Hrvatske. Glavne kulturne znamenitosti Županije su stara varaždinska tvrđava, prelijepi trakošćanski dvorac s jezerom, antičko termalno kupalište Varaždinske Toplice, te mnogi drugi dvorci, kleti, crkvice i kapelice smješteni po zelenim „bregima“.
Varaždin
Varaždin je glavno administrativno, kulturno i gospodarsko središte Varaždinske županije koja je po njemu i dobila ime. Grad se smjestio na desnoj obali Drave, na vrlo važnom zemljopisnom prostoru sjeverozapada Hrvatske. Varaždin se sastoji od 10 gradskih naselja te broji više od 40 tisuća stanovnika. Grad se ističe svojom bogatom kulturnom tradicijom, te jakom industrijom i turizmom.
Iako arheološki dokazi govore o prisutnosti rimljana na području današnjeg grada, ime grada prvi puta se spominje 1181. godine. Nadugo zatim Varaždin je stekao status slobodnog kraljevskog grada poveljom ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. 1209. godine, a isti status je gradu potvrdio i kralj Bela IV. 1220. godine. Važno je spomenuti kako se današnji grad postepeno počeo razvijati uz tvrđavu koju varaždinci nazivaju Stari grad. Istu tvrđavu krajem 14. stoljeća preuzimaju grofovi Celjski, nakon čega utvrda mijenja više vlasnika. Krajem 16. stoljeća grad dolazi u ruke grofova Erdodyja koji su nekoliko narednih stoljeća bili nasljedni varaždinski župani. U vrijeme reformacije i protureformacije, a posebice s dolaskom Isusovaca Varaždin se počinje najviše kulturno razvijati. Tada se gradu otvaraju gimnazija, isusovačke crkve i samostani, te u 18. stoljeću u Varaždinu stoluju brojni hrvatski plemenitaši od kojih izdvajamo Draškoviće, Kegleviće, Patačiće i Sermage. 1755. godine Varaždin postaje upravno sjedište institucija Banske Hrvatske, a 1767. kraljica Marija Terezija osniva Hrvatsko kraljevsko vijeće sa sjedištem u Varaždinu. Grad Varaždin je službeno od tada
pa sve do velikog požara 1776. godine bio glavni grad Hrvatske. O tom vremenu danas svjedoče mnoge sačuvane barokne palače i građevine. Nakon požara tadašnja uprava Hrvatske vraćena je u Zagreb. Zbog velikog zalaganja varaždinaca, konačno je u drugoj polovici 19. stoljeća izgrađena pruga koja je doprinijela povezivanju i daljnjem gospodarskom razvoju varaždinskog kraja. Važno je spomenuti kako je početkom 20. stoljeća kada se Hrvatska nalazila usred burnih političkih zbivanja, u Varaždinu djelovao i živio istaknuti hrvatski političar Antun Radić. Iako se poslije prvog svjetskog rata u Varaždinu bilježi razdoblje gospodarske stagnacije, nakon drugog svjetskog rata dolazi ponovo do industrijskog i kulturnog razvoja grada. Konačno, potkraj 20. stoljeća Varaždin je unutar samostalne Hrvatske
