Ta su stvorenja obično navodno viđena u dalekim krajevima, gdje je teško provesti točna proučavanja koja bi potvrdila priče.
Jedan od malobrojnih filmskih zapisa o njima napravio je Roger Patterson. Dok su jahali kroz šumovita visočja sjeverne Kalifornije, Patterson i njegov prijatelj Bob Gimlin naglo su zastali jer su im se konji najednom propeli. Pattersona je konj zbacio na zemlju, dok se Gimlin borio da zadrži vlast nad pomahnitalim konjem. Ravno pred njima, kraj potoka je čučala krupna spodoba, prekrivena crvenkasto-crnom dlakom, s velikim ovješenim dojkama.
Patterson je tu životinju tražio već čitav tjedan; napokon je 20. listopada 1967. njegovu traganju došao kraj. Pronašao je basnoslovnog Bigfoota (Veliku nogu), ili – jezikom američkih Indijanaca, Sasquatcha. Ne časeći ni časka, Patterson je iz bisaga izvadio kino-kameru, smiren i odlučan da to stvorenje uhvati na film.
Bigfoot je skočio preko oblutaka, okrenuvši glavu da na njih baci još jedan pogled prije nego što će nestati u spletu trupaca, i tada je Patterson ispucao posljednji ostatak filma – jedva 7,5 metara ili manje od minute. Potom su on i Gimlin napravili odljeve otisaka stopa. Bili su duboki preko dva centimetra, 36 centimetara dugi i 12 centimetara široki. Dvojica su mu istraživača izmjerila i korak te otkrili da je duži od metra.
Vjernici i skeptici
Pattersonov je zapanjujući film bio prikazan na televiziji pa je smjesta izazvao senzaciju. Iako su priče o dlakavim čudovištima među američkim Indijancima kružile već stoljećima, potkrijepljene i izvještajima bijelih doseljenika kroz nekih 150 godina, sad se prvi put dogodilo da se kao čvrst dokaz nudi nešto više od gipsanih odljeva tajanstvenih stopa.
To ipak nije uvjerilo baš svakoga. Tako doktor John Napier, kurator zbirke primata Smithsonian instituta zaključio: „Malo je dvojbe da znanstveni dokazi, gledano u globalu, ukazuju na svojevrsnu podvalu“. Bigfoot je samo jedan varijetet čovjekolikih stvorenja navodno viđenih diljem svijeta. Godine 1920. švicarski je geolog François de Loys, dok je radio u Venezueli, snimio fotografiju majmunolikog stvora visokog preko 1,5 metar. Kad ih je ta zvijer napala, njegova ju je ekspedicija ubila.
Azijski divlji ljudi
Po Mongoliji navodno lutaju divlji dlakavi ljudi nazvani chaucchunaa; godine 1963. navodno su i viđeni. Na Kavkazu, gdje su navodno viđeni slični stvorovi, takozvane „alme“, jedan je 1946. bio navodno i uhvaćen. A na koncu moramo spomenuti i jetija, „strašnog snježnog čovjeka“ s Himalaja.
Prvi zapadnjački izvještaj o njemu potječe od britanskog bojnika I. A. Waddella, koji je 1889. sjevernoistočno od Sikikima, u sjevernoj Indiji, u snijegu ugledao goleme stope. Kasnije će napisati: „To je navodno bio trag dlakavog divljeg čovjeka koji, kako se vjeruje, živi u vječitom snijegu. Vjerovanje u njegovo postojanje opće je među Tibetancima“. A onda je, godine 1921., britanska ekspedicija pri usponu na Mount Everest izvijestila kako je na visini od preko 4500 metara opazila skupinu tamnih prilika kako hodaju kroz snijeg. Kad su penjači stigli na to mjesto, otkrili su nekoliko golemih otisaka nogu, sličnih ljudskima.
Šerpe koji žive na tom području čvrsto vjeruju u postojanje nekoliko različitih visinskih stvorenja koje sve zajedno zovu teh. Među njima je i dzu-teh, za kojeg se vjeruje da je zapravo himalajski crni medvjed; kao i yeh-teh (jeti), životinja crvenoga krzna, velika kao čovjek i uspravna hoda, s ušiljenom glavom i dugim rukama do ispod koljena. Kad se sir Edmund Hillary 1953. vratio sa ostajanja Everesta, izrazio je mišljenje da su te goleme stope zapravo tragovi običnih životinja, ali povećani taljenjem snijega, a za navodni se skalp jetija, koji je bio posudio, pokazalo da je zapravo izrađen od kozje kože.
Ipak su s Himalaje nastavila stizati izvješća o viđenjima jetija. Godine 1974. neka je mlada Nepalka ustvrdila da ju je jedan od njih i napao, a godine 1977. vođa je neke kineske komune opisao kako je vidio čovjekoliku zvijer visoku preko dva metra i to s udaljenosti od samo tri metra. Jedno od mogućih objašnjenja pojave jetija glasi da je on zapravo potomak velikog čovjekolikog majmuna Gigantopihecusa, koji je živio prije 500 000 godina, a čiji su fosilizirani ostaci nađeni u Indiji i Kini.
Skriveni u dubinama
Podjednako su zbunjujući i izvještaji o čudovištima koja navodno žive u moru i nekim velikim jezerima. Tako su mornari stoljećima širili priče o divovskoj morskoj zmiji. Mnoge je od njih 1555. skupio švedski nadbiskup Olaus Magnus, koji je to stvorenje opisao kao crno, s grivom i blistavim očima, sklono da podiže glavu „visoko kao stup“. 
Neki su od tih izvještaja odbačeni kao opisi susreta s kitovima ili divovskim lignjama, ali su mnogi prirodoslovci, među kojima i sir Joseph Banks koji je plovio s kapetanom Cookom te Thomas Huxley, zadržali sumnju. a onda je John Ridgway, koji je u otvorenom čamcu zajedno s Chayem Blythom preveslao Atlantik, u srpnju 1966. ugledao zmiju dugu 10 metara kako mu roni ispod čamca. To je divovsko, zmijoliko biće bilo ocrtano fosforescencijom, „kao da s njega visi niska neonskih svjetala“.
Kraj sjeverozapadne obale Sjedinjenih Država godine 1932. F. W. Kemp je ugledao neku životinju kako brzo pliva, a isto se 1950. dogodilo i sucu Jamesu Brownu i njegovoj obitelji. Životinja je bila duga oko 15 metara, a mnogo se puta izdigla iz vode. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća kraj obale Cornwalla bilo je fotografirano neobično dugovrato stvorenje.
Godine 1965. belgijski je zoolog doktor Bernard Heuvelmans objavio analizu 587 izvještaja o „morskim zmijama“, zabilježenih između 1639. i 1964. godine. Od toga je kao podvalu ili preoskudne za njegovu svrhu odbacio 219. Tako je ostao na 368 izvještaja, koje je podijelio u 9 vrsta. Na kraju je zaključio da nemamo razloga povjerovati da one ne bi mogle postojati. Golemi su dijelovi Zemljine površine ostali uglavnom neistraženi: među njima su na prvome mjestu golema morska prostranstva, gdje bi bojažljive životinje, uznemirene bukom brodskih motora, danas vjerojatno bile mnogo teže opaziti nego u dane jedrenjaka. Što se tiče kopnenih životinja, pred nama su neistražene šume Azije i Južne Amerike. Svake se godine otkriva na tisuće novih vrsta; tko zna kad bi iz mora moglo izroniti čudovište ili iz džungle čovjekolika zvijer, da porazi skeptike?
Članak je izvorno objavljen u 28. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
