Samo zrnje nije bilo prikladna hrana jer ga je bilo teško sažvakati. Tada su se ljudi dosjetili smrviti zrnje uz pomoć dva kamena. Na taj su način dobili grubo brašno, a od ječmenog i pšeničnog brašna žene bi mijesile male plosnate pogače koje bi ostavljale na suncu da se stvrdnu. Nakon nekog vremena, naučile su ih stavljati na užareni kamen ili čak na vatru ili žeravicu. Tako pečene pogače imale su bolji okus, dulje su bile jestive, a lovci su ih mogli nositi sa sobom u lovačke pohode u šume.
Stari Egipćani su prvi svladali umijeće pravljenja pravoga kruha. Grčki povjesničar Herodot zapisao je kako su u Egiptu robovi mijesili tijesto nogama, a onda bi se to tijesto peklo u kruščićima okruglog ili duguljastog oblika. Običan kruh se pravio od ječmenog brašna. Pšenično se čuvalo uglavnom za bogataše i faraonov dvor. 
U to se vrijeme kruh upotrebljavao i kao novac, pa bi se sluge npr. plaćale komadima kruha.
Žito je bilo na vrlo visokoj cijeni, pa su trgovci često na svoje brodove tovarili žito i razvozili ga u razne luke širom svijeta. Tim bi žitom plaćali robu koju bi tamo kupovali. Prvi grčki kovani novac imao je na sebi otisnutu sliku pšeničnog klasa, što je trebalo podsjećati na to kako taj novac predstavlja vrijednost odnosno žito.
Rimljani su imali prve javne pekarnice u koje su ljudi mogli doći i kupiti kruh, baš kao i danas. Te je pekarnice nadzirala država, kako bi se spriječilo miješanje kojekakvih drugih sirovina s brašnom. Već su se u to doba upotrebljavali strojevi za miješanje tijesta. Stroj je bio jednostavan: sastojao se od oveće okrugle posude s jednim pljosnatim štapom kojim se brašno miješalo s vodom i tako dobilo tijesto. Međutim, nije svatko išao u javne pekarnice. Velike rimske obitelji imale su vlastite peći i pekare. Takve su pećnice pronađene u iskopinama Pompeja.
Propašću Rimskog Carstva poljoprivreda je naglo nazadovala. Narodi koji su pridonijeli propasti Rimskog Carstva nisu bili ratari nego lovci i ratnici, pa je proteklo dosta vremena prije nešto što su naučili sijati žito i peći kruh. U krajevima koji su bili pod rimskom upravom, javne pekarnice su nestale, a svi koji su mogli – osobito na selu – sami su mijesili i pekli kruh za svoje potrebe. Seljaci su žito sakrivali u bačve i sklanjali u vrtove, kako ga vojnici ne bi pronašli i odnijeli.
U feudalnim uvjetima srednjeg vijeka život seljaka je bio vrlo težak. Feudalni gospodari prisiljavali su seljake da se služe samo njihovim mlinovima i pekarnicama, a privatne su bile zabranjene. Na taj su način feudalci mogli ubirati mlinarinu i pekarinu koje su bile jedan oblik poreza. Srednjovjekovni mlinovi radili su uglavnom na vodeni pogon jer su se gradili na obalama brzih rijeka. Odmah do mlinova gradile su se i pekarnice u kojima se proizvodio kruh.
Za vrijeme renesanse vještina pripremanja kruha bila je usavršena i posvuda su nicale pekarnice. Bogataši su radije imali vlastite pećnice, kako bi bili sigurni da jedu pravi kruh. U tijeku čestih razdoblja gladi, neki su pekari znali miješati u brašno razne primjese, ali kad bi ih otkrili – bili su vrlo strogo kažnjeni.
Kruh koji danas jedemo strogo je higijenski nadziran te proizveden uz pomoć suvremenih strojeva koji su gotovo u potpunosti automatizirani. I premda je danas proizvodnja kruha usavršena i automatizirana, postupak je još uvijek manje ili više isti kakav je bio u davnoj prošlosti:
-
tijesto se umijesi od brašna, kvasca i vode
-
kad počne fermentirati, dodaje se još malo vode i brašna
-
od kvasca se tijesto nadigne, a tada se u smjesu dodaje sol
-
kad je tijesto dovoljno nabujalo, razdijeli se na komade
-
komadi tijesta umijese se u željene oblike
-
dobiveni oblici moraju se nadignuti
-
nakon otprilike pola sata stave se peči u vruću pećnicu (95 do 150 C)
-
od vrućine kruh se još malo nadigne i na površini se stvori korica.
