Nitko više nije bio siguran za svoj život. Simptomi su joj bili strašna glavobolja popraćena jakim znojenjem i groznicom. Od obične se visoke temperature s groznicom razlikovala pojavom gnojnih oteklina. Ti su se „buboni“, kako su ih zvali, razvijali pod pazuhom, na vratu i preponama, to jest na limfnim žlijezdama. Isprva bi bili ružičasti, pa jarko crveni. Otekline su ponekad bile velike poput naranči. Mučna je smrt bila najvjerojatniji ishod bolesnikovih patnji.
“Crna smrt” stiže u Europu
Prvi je slučaj „crne smrti“ u Europi zabilježen u listopadu 1347., kad se 12 talijanskih brodova vratilo iz Crnog mora i pristalo u luci Messina na Siciliji. Posada i putnici ležali su po palubi, mrtvi ili na samrti, dok im je „bolest doprla već i do samih kostiju“.
Svjedoci tog užasnog prizora nisu znali što je uzrokovalo bolest. Danas na to pitanje znamo odgovor. Na brodovima nisu bili samo ljudi, već i štakori; teško da je bilo broda bez crnih štakora. 
Oni su se pohlepno bacali na zalihe hrane uskladištene za duga putovanja. Kad su brodovi stigli na cilj, ti su se štakori pomiješali s domaćim štakorima.
Brodski su štakori pokupili buhe zaražene smrtonosnim klicama kuge i s njima se vratili na jedrenjake. Buhe su se hranile krvlju štakora i tako ih zarazile kugom. Kad su štakori počeli ugibati, buhe su pronašle novi izvor krvi – ljude. Hranile su se krvlju posade i putnika i tako na njih prenijele kugu.
Kad su brodovi stigli u Messinu preživjeli su štakori zacijelo sišli s brodova i tako sa sobom prenijeli smrtonosne buhe. Nečiste i pretrpane europske luke bile su sjajno kotilište i za štakore i za buhe. Štakori su živjeli od smeća, a buhe od štakora. Kad su štakori uginuli, zaražene su se buhe preselile na stanovnike Messine. Tako je, preko štakora koji su prenosili zaražene buhe, „crna smrt“ pokosila milijune ljudi.
Zajednički grobovi
Kuga je ubijala tako nemilice da su se morale kopati velike masovne grobne jame jer se drukčije ne bi mogli sahraniti toliki mrtvaci. I one su se, međutim, prebrzo punile, pa su mnoge žrtve ostavljane da istrunu tamo gdje ih je smrt zatekla.
Neki su krajevi, primjerice Skandinavija, bili doslovce poharani. Norveška naselja na Grenlandu bila su potpuno opustošena. Umirali su svi – bogati i siromašni, stari i mladi. Smrtnost je bila osobito visoka među svećenicima jer su oni mnogo vremena provodili sa žrtvama. Ipak su neki krajevi, primjerice predjeli oko Milana u Italiji, prošli s razmjerno blagim posljedicama.
Kako nitko nije znao što je stvarni uzročnik kuge, nitko nije znao ni kako se protiv nje boriti. Liječnici su je pokušavali suzbiti mnoštvom bizarnih lijekova. Tako se jedan lijek spravljao od desetogodišnje melase, pomiješane sa sjeckanim zmijama, vinom i 60 drugih sastojaka. 
Drugi su opet od bolesnika tražili da jednu noć spavaju na lijevom, a drugu na desnom boku. Ništa od toga nije pomagalo.
Mnogi su spas potražili u vjeri. To Bog, tvrdili su, kažnjava grješni svijet. Neki su se pridružili procesijama flagelanata koji su se javno šibali kožnim bičevima okovanim željeznim šiljcima.
Mnogi su bježali. Drugi su se zatvarali u kuće. Neki su se opet, sluteći da im se bliži kraj, odlučili bar dobro zabaviti dok ih ne ugrabi smrt.
Kod te je bolesti najviše zbunjivala njezina nepredvidljivost. Zašto je u jednom gradu umro tek svaki deseti žitelj, dok je u drugom pomor odnio polovicu stanovnika? Mi danas znamo da su u to doba istovremeno postojala tri različita oblika kuge. Bubonska (žljezdana) je kuga bila najraširenija, ali su njezina dva rivala bila smrtonosnija.
Plućna je kuga nastajala kad bi bakterija kuge dospjela u pluća oboljelog. Kihanje i kašljanje širilo je smrtonosne klice zrakom iz kojeg bi se udisanjem lako prenosile na druge ljude. Zato se plućna kuga širila vrlo brzo, ubijajući nemilosrdno i iznenadno.
Treći je oblik kuge poznat pod nazivom kužna sepsa ili septički oblik kuge. Ako bi, nakon ugriza zaražene buhe, bakterija kuge brzo doprla u krvotok, smrt bi nastupila već za nekoliko sati. Bilo je mnogo slučajeva da žrtva uvečer legne zdrava a ujutro se više ne probudi.
Teško iskorjenjiva bolest
Do 1351. „Crna smrt“ je već izgubila na snazi. Srednjovjekovni kroničar Froissart tvrdio je da je izginula „trećina čovječanstva“. Većina suvremenih istraživanja podupire tu procjenu. U Europi je kuga odnijela bar četvrtinu stanovništva.
Epidemija zvana „crna smrt“ je prošla, ali ne i sama kuga. Ona se od druge polovice 14. stoljeća do početka 16. stoljeća javljala gotovo svake godine na raznim mjestima u Europi. Nakon toga su razdoblja između epidemija počela bivati sve dulja. U 17. je stoljeću (1664-65) epidemija poznata pod imenom „velika kuga“ pogodila Englesku, poglavito London. Procjenjuje se da je u gradu od ukupno 460.000 stanovnika njih 68.000 do 75.000 pomrlo od kuge.
Kuga je još uvijek s nama. Koncem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća opet se pojavila u Aziji. Samo u Indiji je u dvadeset godina (1898.-1918.) pomorila oko deset milijuna ljudi. Istu je zemlju pogodila i relativno nedavno, godine 1995.
Članak je izvorno objavljen u 10. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
