Danas se grof Lav Nikolajevič Tolstoj (1828.-1910.) smatra jednim od najvećih romanopisaca u povijesti svjetske književnosti. Njegove su ideje bile toliko ekstremne i toliko je njegov pogled na svijet bio otvoren, da se u vrijeme njegove smrti oko njega stvorio krug sljedbenika koji su stvarali kolonije i prakticirali njegov način života.
Aristokratsko porijeklo
Rođen kao ruski plemić za vrijeme vladavine cara Nikolaja I., Tolstoj je započeo život na imanju svog oca u Jasnoj Poljani, dvjestotinjak kilometara južno od Moskve. Bio je četvrti sin od petero djece. Majka mu je umrla kad je imao samo dvije godine, a otac kad je imao devet. Djecu su odgajale brojne rođakinje i na kraju su završila kod tetke u provincijskom gradiću Kazanu. Tamo je Tolstoj krenuo na studij i bio je, začudo, vrlo neuspješan student. Zapravo, zanemarivao je svoje školovanje i odlučio se vratiti na očevo imanje i voditi ga. Ali ni život na selu nije ga mogao zadovoljiti u potpunosti pa je izabrao društveni život u Moskvi i Peterburgu.
Ubrzo mu je dosadio i isprazni bogataški život u gradu, i odlučio se pridružiti starijem bratu koji se kao vojnik borio protiv plemena na Kavkazu. Još dok je služio u vojsci Tolstoj je završio i izdao svoje prvo, autobiografsko djelo Djetinjstvo (1852.). 
Najprije nije bio siguran može li biti oboje: i zemljoposjednik, sa svim odgovornostima koje uz to idu, i pisac. No trenutačni uspjeh njegova prvog djela inspirirao ga je da nastavi pisati. Ipak se tek 1856. godine, kad je izdan treći dio Priča iz Krimskog rata, usudio svoje djelo potpisati vlastitim imenom.
Nakon nekog vremena službe, Tolstoj je bio prebačen na bojišnicu uz rijeku Dunav, gdje je otkrio da rat baš i nije tako plemenit i častan kakvim ga je zamišljao. To najbolje prikazuju njegovi zapisi iz vremena opsade Sevastopolja tijekom Krimskog rata, u kojima ilustrira kontrast između prave hrabrosti običnog vojnika i lažnih „velikih“ djela njihovih vođa, samozvanih heroja.
Vrijeme promjena
Period između 1855. i 1881. značio je veliku promjenu u povijesti Rusije: bilo je to vrijeme vladavine cara Aleksandra II. koji je u život Rusije unio brojne promjene. Krimski rat otkrio je Rusiju kao vrlo siromašno društvo s malo industrije u vrijeme dok je ostatak Europe cvjetao zbog modernizacije i industrijalizacije. Aleksandar je bio svjestan činjenice da mora poduzeti neke mjere kako bi se stanje promijenilo.
Da se ne bi suočio s pobunom seljaka, car je odlučio promijeniti vladu i društvo. Promjene su uključivale i omekšavanje cenzure, što je donijelo procvat novih ideja. Objavljuje se sve više knjiga, a raste i broj novina. Intelektualci se okupljaju u društva s različitim idejama i sve su češći otvoreni razgovori i rasprave o mišljenjima. Dok jedni podupiru reformu i socijalni napredak kakav se događa u Europi, drugi zastupaju tradicionalne ruske vrijednosti.
Tolstoj se zalagao za očuvanje starih vrijednosti.
Vjerovao je da će materijalni napredak modernog svijeta uništiti stare vrijednosti ruralnog načina života i iskvariti umove seljaka. Novu je „inteligenciju“ – ljude koji su podupirali reforme – smatrao izvještačenima i nepovezanima s realnim svijetom, ljudima koji ne znaju ništa o ratu i vojnicima, obradi zemlje i seljaštvu.
Ukidanje kmetstva
Tolstoj je bio protiv ukidanja kmetstva, koje se u carskoj Rusiji dogodilo 1861. godine. Nestanak kmetstva značio je da kmetovi više nisu bili vezani uz svoje gospodare-zemljoposjednike. Vlada je platila zemljoposjednicima naknadu za svakog kmeta i djelić zemljišta koje će oslobođeni kmet obrađivati i otplaćivati državi kroz određeno vrijem.
To je bio udarac plemstvu, ali za Tolstoja je to značilo i raspad obiteljske zajednice – kako je doživljavao sebe i svoje kmetove – i povjerenja koje je s vremenom izgrađeno između kmeta i gospodara. Za njega je to bio još jedan znak da „inteligencija“ ne razumije odnose u realnom životu.
Godine 1855. Tolstoj je odlučio napustiti vojsku i vratiti se u Peterburg, gdje su se različite književne struje sukobljavale i prepucavale oko njegovih djela. Odbijen njihovom dvoličnošću, vratio se kući. Sljedeće je godine putovao Europom i nadahnut tim putovanjem napisao je mnogo kratkih priča, uključujući i Kozake (1863.). 
U njima se bavi moralnim pitanjima i usredotočuje se na zlo koje proizlazi iz novog materijalističkog društva i mijenja prirodu „običnog“ neiskvarenog čovjeka.
Po povratku s putovanja godine 1859. odlučio je „korisnije upotrijebiti vrijeme“ i vratio se na svoje imanje, gdje je počeo obrazovati seljačku djecu. U to je vrijeme sve zaokupljeniji edukacijom i ponovo kreće na put Europom skupljajući ideje za svoje udžbenike i časopise. Na putu ga je zatekla i vijest o smrti brata Nikolaja koji je umro od tuberkuloze 1860. godine. Ova je obiteljska tragedija duboko pogodila Tolstoja, i Nikolajevu je smrt kasnije opisao u romanu Ana Karenjina, u liku Levinovog brata Nikolaja.
Godine 1862. oženio je Sonju Andrejevnu Behr, napustio školovanje i posvetio se obiteljskom životu. U petnaest godina braka imali su trinaestoro djece, od kojih je troje umrlo u ranom djetinjstvu.
Tolstoj se vratio pisanju. Tijekom ovog razdoblja napisao je svoje epsko djelo Rat i mir (1865-69), koji se pokazao ključnim trenutkom ne samo u razvoju Tolstoja kao pisca, već i u razvoju ruske i europske književnosti uopće.
Temeljen na zbivanjima tijekom napoleonskih ratova, od 1805. do 1814., Rat i mir daje cjelokupnu sliku svega u čemu su ljudi uživali, čime su se bavili, gdje su nalazili svoju sreću i vrijednost, svoju tugu i poniženje, kako su pisale prve kritike. Roman prati sudbinu pet aristokratskih obitelji tijekom tih ratnih godina. Vidimo članove obitelji koji su u ratu, i razliku između njih i onih koji su ostali kod kuće. Dinamičnost romana ostvarena je stalnim prebacivanjem radnje sa sela u grad, te sa zbivanja u plemićkim na događanja u seljačkim obiteljima.
Suprotstavljene ideje u romanu odraz su sukoba u Tolstojevu životu – na primjer, napetosti i razlike između sela i grada, ili Tolstojeve zabrinutosti zbog iskvarenosti među seljacima i njegovog položaja kao zemljoposjednika. Tolstoj je svoje unutarnje sukobe i stavove iznio kroz dva glavna lika romana, Petra, koji vjeruje u služenje drugima, i Andreja, koji vjeruje u služenje samome sebi.
Povratak stvarnosti
Kad je Rat i mir objavljen, publika ga nije doživjela kao veliko djelo. Tolstoj je optužen za „idealiziranje plemstva“ i ignoriranje inteligencije. Također su ga kritizirali zbog hvaljenja zemljoposjednika i podržavanja kmetstva (iako je bilo već ukinuto).
Tolstoja su ove kritike duboko dirnule i uznemirile i upravo je u to vrijeme pao u duboku depresiju. Postao je opterećen smrću i nemogućnošću bijega od nje. To ga je potaknulo da preispita smisao života. Nije vidio smisao u življenju, ako smrću sve nestaje.
Od careva do seljaka
Kako nije uspio pronaći mir u stvarima kojima se bavio, Tolstoj je odlučio vratiti se podučavanju. Zapisao je svoje ideje o obrazovanju djece „od careva do seljaka“ u Novom udžbeniku i Ruskim čitateljima. U tim se djelima bavio prvenstveno podučavanjem djece moralnim pravilima, koristeći ruske narodne priče za ilustriranje smisla svojih ideja. Iako nisu bile popularne među inteligencijom, knjige su bile široko prihvaćene i korištene u školama diljem Rusije.
Godine 1873. Tolstoj se još jednom vratio književnosti pišući sljedeće remek-djelo, Anu Karenjinu. I dok je ton Rata i mira optimističan, u Ani Karenjinoj prevladava osjećaj tragičnosti. 
To je roman o preljubu u visokom društvu. Okosnicu romana čini stvarni događaj: jedan od Tolstojevih susjeda odbacio je svoju ljubavnicu zbog druge žene; ljubavnica je počinila samoubojstvo bacivši se pod vlak – upravo kao i Ana u Tolstojevu romanu. Tolstoj je bio istovremeno šokiran i fasciniran tim događajem. Kasnije je rekao da je tom pričom želio prikazati tu ženu kao „osobu vrijednu žaljenja, a ne osude“.
Kao suprotnost grešnoj vanbračnoj vezi Ane i njezinog ljubavnika grofa Vronskog, Tolstoj daje sliku idealnog braka Kitty i Levina. Levin je pomalo sam Tolstoj; on preispituje postojanje, kao što je i Tolstoj činio, traži smisao života, razmišlja o samoubojstvu i vidi seljake iz perspektive zemljoposjednika. Levin počinje shvaćati život na drugačiji, religiozniji način i ne boji se više smrti.
Unatoč očiglednom pesimizmu, oba ta romana upotpunjuju Tolstojevu vjeru da je „prvi uvjet popularnosti pisca ljubav kojom stvara sve svoje junake“.
Okretanje religiji
Nakon pisanja Ane Karenjine, čini se da je Tolstoj doživio još jednu veliku krizu, pa je čak pokušao i samoubojstvo. Ipak, pronašao je smirenje u vjeri. I tu počinje religiozni period njegovog života, tijekom kojeg redovito odlazi u crkvu i samome sebi daje u zadatak da pomogne utemeljenju Kraljevstva Božjeg na Zemlji.
No Tolstojevo tumačenje vjere nije bilo općeprihvaćeno stajalište Pravoslavne crkve. Zapisao je svoja razmišljanja u nekoliko djela, jedno od kojih su i Ispovijedi, koja su objašnjavala stanje njegova duha i uma, te opisala razmišljanja koja su do takva stanja doveli. To je djelo bilo odmah zabranjeno i dugo je ostalo neizdano.
Mnogi su bili razočarani Tolstojevim okretanjem vjeri, uključujući i njegovog suvremenika Turgenjeva, koji je napisao kako se Tolstoj „okružio Biblijama i raspelima… i ispisao hrpetinu papira“. Ali mnogi su ga počeli doživljavati kao religijskog vođu i proroka. Njegova se slava proširila i njegova je osobnost privlačila sljedbenike sa svih strana. Iako ih je Tolstoj odbio prihvatiti kao sljedbenike, ljudi su osnivali kolonije da bi živjeli prema njegovim uvjerenjima. Ta su uvjerenja često bila ekstremna i postojala su sve teže podnošljiva njegovoj ženi. Primjerice, iako oženjen, odlučio se za strogi asketizam.
Također je vjerovao u samodovoljnost, umjesto oslanjanja na druge. To je za Tolstoja značilo odlazak u polje i rad na zemlji, kako bi pokazao da se u održavanju i vođenju imanja ne mora pouzdati u rad drugih ljudi.
Moralist
Djela iz toga vremena imaju moralizatorski i vjerski karakter. Pisao je eseje o gladovanju kao putu pročišćenja duha, i o brojnim stvarima koje nije odobravao: o vojnoj obvezi, ratu i smrtnoj kazni. Većina njegovih djela u tom kasnom razdoblju pisana je za seljake, koje je Tolstoj i dalje doživljavao kao „obične ljude“ i zbog toga najvažnije za očuvanje „prirodnog stanja“. Da bi živio u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima, Tolstoj se odrekao bogatstva i svih materijalnih dobara, odijevao se kao seljak i izrađivao vlastitu obuću. U jednom je trenutku pokušao darovati obiteljsko imanje i svoja književna djela, ali njegova ga je žena ipak uspjela spriječiti. Ona je bila opravdano ljutita i nije prihvaćala njegovo ponašanje i uvjerenja. Tolstoj ju je čak tjerao da za njega prepisuje tisuće stranica njegovih romana.
Dodvoravanje koje je Tolstoj doživljavao u svojoj zemlji i izvan nje bilo je golemo, ali taj komplicirani čovjek nikako nije mogao naći mira. Odrekao se ruske države i njezine politike, a razmišljao je i da se odrekne svojih djela. Na kraju je izjavio da je i njegov brak nesretan i da mu nije uspio pružiti mir kakav je tražio. U osamdeset drugoj godini života napustio je svoj dom usred noći, zajedno s najmlađom kćeri. Supruzi je ostavio poruku u kojoj kaže da „ostavlja svoj zemaljski život u želji da svoje zadnje dane proživi u miru i samoći“.
Tolstojeva smrti
Nekoliko dana kasnije Tolstoj je umro na provincijskoj željezničkoj stanici. Njegova je posljednja želja poštovana i pokopan je na imanju u Jasnoj Poljani, na mjestu gdje je navodno skriven „zeleni štap“ koji nosi u sebi tajnu sreće, i o kojem mu je pričao stariji brat dok su još bili djeca.
Za života je Tolstoj bio nemiran čovjek, u stalnoj potrazi za odgovorima na svoja pitanja. Bio je učitelj, filozof, društveni kritičar, zemljoposjednik, otac, vojnik i prorok, ali se iznad svega pamti ono što je o njemu napisao Turgenjev – da je „veliki pisac ruske zemlje“.
Tekst je izvorno objavljen u 55. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
