Upravo ti doživljaji prirodan su i moglo bi se reći neizostavan dio dječjeg razvoja, te se s godinama postupno razvijaju, postaju raznolikiji i kompleksniji. Dječji osjećaji najčešće su spontani i iskreni. Dok su manjeg uzrasta djeca ih teže razumijevaju, ali kako rastu pojedini osjećaji postaju im sve jasniji. Pojam osjećaja djeca često povezuju odnosima koje grade s obitelji, prijateljima i autoritetima na koje nailaze krećući se putevima vlastitog sazrijevanja.
Važno je naučiti djecu imenovati, razumjeti i nositi se sa svakim osjećajem koji se pojavi. Učeći kroz iskustvo razumijevanje postaje vrlo zorno i primjenjivo što rezultira lakšim nošenjem sa svim novonastalim situacijama.
Učiteljice Ivana Sedlar i Fani Vidović, ovu školsku godinu, primivši u razred 50- ak učenika prvog razreda krenule ih emocionalno opismenjavati. Razumjevši situaciju kako bi malim sedmogodišnjacima odmah od početka trebalo razjasniti osnovno značenje pojmova na kojima će se graditi društveno socijalni odnosi u njihovom novom okruženju – razrednoj zajednici. Suradnjom su smislile niz aktivnosti i radionica koje su provodile kroz Satove razrednika kombinirajući Abecedu prevencije s temama važnim upravo emocionalnom opismenjavanju djece.
Najprije su pojasnile djeci kako svi ljudi imaju osjećaje i da je važno osjećaj prepoznati, imenovati, razumjeti i naučiti se nositi s njim. Predstavljajući učenicima najčešće osjećaje (ljubav, sreću, tugu, ljutnju, strah i iznenađenost), svakom su posvetili adekvatno vrijeme. Djeca su za svaki osjećaj navodila primjere iz svakodnevice koje mogu povezati s pojedinim osjećajem.
- sreća: „Kad dobijem poklon!“, „Kad idem na izlet s obitelji!“, „Kad mi dođe rodica!“
- ljubav: „Kad me mama zagrli!“, „Kad poljubim malu seku!“, „Kad me tata baci u zrak i uhvati!“
- tuga: „Kad sam u kazni!“, „Kad mi mama ne da mobitel!“, “Kad se nemam s kim igrati!“
- strah: „Kad sam sam kod kuće!“, „Kad idem spavati u svoju sobu, a tata mi ugasi svjetlo!“, „Kad mi mama kasni kući s posla!“
- ljutnja: „Kad se ne mogu igrati nego moram puno pisati!“, „Kad mama ide u trgovinu, a mene ne želi povesti!“, „Kad se Maja igra samo s drugim djevojčicama!“.
Učiteljice su za svaku spomenutu situaciju pokušale djeci pojasniti kako bi se trebali nositi sa svojim osjećajima. Kroz čitanje tematskih priča ukazale su kako iste ili slične osjećaje imaju i mnoga druga djeca. Naglasile su važnost shvaćanja osjećaja kao i stvaranje preduvjeta pronalaženja načina lakšeg nošenja s tim osjećajem.
Kroz seriju slikovnica Stevea Smallmana primjerima su približile djeci pojedine osjećaj. Slikovnicom „Djevojčica koja je vikala vuk“ učenici su spoznali razliku između istine i laži kao i pojam iskrenosti. Nadalje, pričom „Nisi ružno, pače“ naučili su prepoznati vršnjačko nasilje kao i načine nošenja s tim problemom te metode rješavanja istog. Važnost zdrave prehrane te lošeg obilježja izbirljivosti spoznali su kroz priču „Pojedi sav špinat, Zlatokoso!“. Pojmove o pružanju pomoći, izgubljenom povjerenju, slozi, prijateljstvu i bratskoj ljubavi približeni su im pričom „Tri praščića i prehlađeni vuk“. Cijela lepeza čitanja edukativnih priča završila je knjigom „Kako se osjećaš?” – Molly Potter. Slikovnica je to koja jasno objašnjava različite emocije i kako se s njima nositi u dobi u kojoj se oni upravo sada nalaze.
Najteže u ovom cijelom početnom postupku emocionalnog opismenjavanja bilo je naučiti djecu prepoznati, razumjeti i verbalizirati svoje osjećaje. Upravo konkretnim primjerima teoretska znanja postala su razumljiva. Ponudu da svoje osjećaje prikažu bojama prihvatili su s velikim oduševljenjem. Toplim mrljama boja iskazali su pozitivne osjećaje (ljubav, sreću, veselje, iznenađenost). Hladnim bojama te tonovima sive i crne prikazali su negativne osjećaje (strah, ljutnju, razočarenje). Kako je zadatak bio izraditi tepih mrljama u boji svojih osjećaja učiteljice su bile zadovoljne jer su dobile predivne tepihe na kojima su prevladavale tople boje malih prvašića.
Kao završnu aktivnost djeca su izradila neobičan lik koji će predstavljati osjećaj koji ih najčešće ispunjava dok su u školi. Bogata lepeza učeničkih radova opet je pokazala kako kod djece prevladavaju pozitivni osjećaj. Ako se među radovima mogao uočiti i pokoji negativni lik uspjeh radionice i dalje je bio vrlo visok jer su pojedinci odličnom verbalizacijom nastalog crteža lika pružili jasne smjernice daljnjeg postupanja.
Sve ove aktivnosti rezultirale su razumijevanjem osjećaja i stvaranjem pozitivnih odnosa među učenicima. Emocionalna stabilnost omogućila je učenicima lakše usvajanje nastavnih sadržaja te bolje socijalne odnose u razredu. Postavljena razredna i školska pravila ovim su aktivnostima postala puno jasnija i djeci lakše primjenjiva.
Empatija je dobila novu dimenziju, a razumijevanje različitosti postalo je mnogo snažnije. Povremenom „Igrom uloga“ koju provodimo kada se za to ukaže potreba, djeca su „obula tuđe cipele“ i razumjela pogreške preranog osuđivanja pojedinca. Aktivno slušanje govornika, razumijevanje situacija, dosljednost u rješavanju problema te suradnja škole i obitelji djeci su postala temelji za lakše emocionalno sazrijevanje jer su im pružila stabilnost i spremnost za mnoge nadolazeće izazove. Pano „Lica mojih osjećaja“ ponosno krasi naše učionice svakodnevno podsjećajući djecu kako su osjećaji dio naših života koje treba prepoznati, verbalizirati i pronaći načina nositi se s njima.
