Strahovi koji se javljaju tijekom prijelaznih razdoblja školovanja
Polazak u prvi razred pred dijete postavlja zahtjevan zadatak: prihvatiti vršnjake u razredu, ostvariti zadovoljavajuće kontakte u igri, komunikaciji i školskim aktivnostima. Prva iskustva u početku školovanja temelj su za razvijanje pozitivnog ili negativnog emocionalnog odnosa prema školi kao instituciji. Kod djece koja imaju teškoće u prilagodbi na školske uvjete vidi se širok spektar karakteristika. Dio djece se zbog emocionalne nezrelosti za pohađanje škole ponaša kao da su mlađi, traže posebnu pažnju i zaštitu učitelja, plačljivi su i nesamostalni. Nasuprot toj skupini su djeca koja iskazuju samovoljnost pa čak i agresivne ispade u ponašanju prema ostaloj djeci.
Neki od prvašića razmišljaju u skladu s onim što pokazuju izvještaji učenika, rezultati istraživanja i stručna literatura prema kojima nije pretjerano zaključiti da je škola opasno mjesto! Strašljivim prvašićima već je i sam boravak među djecom koja se glasno dovikuju, trče i guraju se u igri za vrijeme odmora – zastrašujuća situacija.
Ove teškoće nerijetko prati i strah djeteta od odvajanja od obitelji. Ako takvo dijete počne odbijati odlazak u školu, treba najprije utvrditi straši li ga odvajanje od bliskih osoba ili baš boravak u školi, i što je konkretno u školi izvor straha. Nemogućnost djeteta da prevlada strah od odlaska u školu zahtijeva stručnu pomoć.
Iako se teškoće u prilagodbi na školu mogu javiti u bilo kojoj dobi, iskustva pokazuju da su ipak češće u vrijeme kad su učenici izloženi većem pritisku i zahtjevima okoline. Takvo je razdoblje i prelazak iz nižih u više razrede osnovne škole jer se tada pred učenike postavljaju novi, složeniji zahtjevi. Školsko je gradivo znatno opsežnije i složenije nego u prva četiri razreda. Umjesto jedne ili dvije učiteljice/učitelja u nižim razredima, sada je više od deset. Kod svakog od njih učenik treba naći svoje mjesto i rang u razredu, i prilagoditi se njihovim različitim kriterijima i zahtjevima.
Treća razina prilagodbe podrazumijeva promjene u socijalnom razvoju i ponašanju u grupi vršnjaka. Promjena se očituje u postavljanju novih standarda i kriterija poželjnog ponašanja, u pridavanju veće važnosti mišljenju i zahtjevima vršnjaka nego mišljenju i zahtjevima odraslih. Stvaranje grupica s posebnim interesima, antagonizmi među njima ili sve češće prisutna izloženost vršnjačkom zlostavljanju za neke je učenike pogodno tlo za razvijanje straha od boravka u školi.
Što nas sve plaši u školi ?
Razlikujemo se po tome ŠTO nas plaši ili zabrinjava, pred KIM strahujemo, KAKVE katastrofalne posljedice očekujemo.
Jedan vrlo raširen strah, gotovo bi se moglo reci univerzalan, jest strah ili trema od odgovaranja i testova. U pravilu učenici izvještavaju o strahu prije odgovaranja ili pisanja testova. Treba odmah naglasiti da postoje velike razlike među učenicima u intenzitetu i manifestacijama ispitne treme. Ona može varirati od vrlo blage do tako intenzivne da onemogućuje odgovaranje. Napetost je tim veća što nam je rezultat (ocjena) važniji, ali to nije jedini čimbenik koji utječe na jačinu straha. I osobne karakteristike učenika mogu pogodovati strašljivosti, i pritisak od strane obitelji, ali i strogost i vrlo visoki nastavnički kriteriji. Bitno je naglasiti da strah od ispita osjećaju i najbolji učenici.
Tremu pred ispitivanje osjećaju gotovo svi učenici, ali postoje velike razlike u njezinom intenzitetu i načinu na koji se svaki učenik s tremom nosi i kako s njom izlazi na kraj.
Trema i strah od odgovaranja neugodno je stanje, u kojem se javljaju brojne tjelesne reakcije. Emocionalne reakcije – strah i napetost – na misaonom planu prati zbrkanost, osjećaj praznine, ili neugodne i zastrašujuće misli (opet neću znati, dobit ću jedinicu, roditelji će se ljutiti i sl.) Gotovo svi učenici poznaju tjelesne reakcije pred ispit: znojenje, lupanje srca, podrhtavanje glasa, vrućinu ili pak hladne ruke. Mnogi se žale na bol u želucu prije škole, neki ne mogu jesti. Mnogi učenici žale se da prije testa slabo spavaju. Neki imaju mučninu ili osjećaj da ne mogu disati. Poznati su slučajevi kad zbog trbobolje osnovnoškolce vode na razne pretrage, a zapravo se radi o strahu od škole.
Trema može biti blaga, smatra se da je tada čak i korisna, ali može biti jaka, paralizirajuća. Prvenstveno se taj blokirajući učinak treme manifestira na misaonom i kognitivnom planu. Učenici to u pravilu opisuju na slijedeći način: ‘Imam totalnu blokadu. Ničeg se ne mogu sjetiti’. Da su ove neugodne pojave doista povezane sa strahom, dokaz je činjenica da nestaju odmah nakon ispitivanja, kad je ‘opasnost’ prošla. Zanimljivo je da učenici raznih uzrasta kažu kako imaju iskustva da se odmah nakon ispitivanja sjete točnih odgovora koje nisu znali za vrijeme odgovaranja.
Istraživanja pokazuju da su brojne tjelesne neugodne reakcije na tremu manje štetne za uspjeh na ispitu od utjecaja treme na mišljenje, pamćenje i ostale kognitivne funkcije.
Zanimljivo je da iskustva straha i treme u školi ostaju pohranjena u nama i u odrasloj dobi i mogu se obnoviti ako smo izloženi provjeri znanja i ocjenjivanju. Svatko tko je bio u prilici polagati neki ispit u odrasloj dobi, može potvrditi da se ponovno osjećao kao nekad u školi.
Stručnjaci kažu do u školskoj populaciji ima 8 do 10 % učenika koji trpe strah.
Strah od odgovaranja ima slične manifestacije kod svih učenika, ali se značajno razlikuje po intenzitetu i po tome što je za pojedinca izvor straha. Npr., netko se boji da ne dobije negativnu ocjenu, jako dobri učenici strepe da ne pokvare svoje petice ili prosjek, netko se boji reakcije roditelja zbog neuspjeha ili slabe ocjene.
Nije mali broj učenika, osobito u višim razredima osnovne škole, koji se boje izrugivanja ili ismijavanja razreda ako prilikom odgovaranja nešto ne znaju ili krivo odgovore. Glavni problem toj skupini učenika jest izaći pred ploču ili zemljopisnu kartu i odgovarati pred razredom. Nažalost, čuje se da i neki učitelji svojim reakcijama potiču strah kod učenika.
Zajedničko svima koji trpe strah ili tremu jest i to da precjenjuju opasnost kojoj su izloženi. Precjenjuju i posljedice koje ih mogu snaći (ako sada dobijem slabu ocjenu, više neću moći imati odličnu zaključnu ocjenu i sl.).
Uspješna prilagodba na školu nije uvjetovana samo dobrim školskim uspjehom i napredovanjem u svladavanju gradiva.
Kako se učenici nose sa školskim strahovima?
Mlađa djeca koja imaju strahove, na početku školovanja daju jasne znakove straha odbijanjem odlaska u školu i traženjem zaštite od strane roditelja ili učitelja. Vidljivo ponašanje izbjegavanja ili odustajanja od škole prije će potaknuti roditelje da zatraže stručnu pomoć za dijete. Nažalost, postoje i djeca koja trpe strah od vršnjaka, škole ili odvajanja od roditelja na pasivniji, manje uočljiv način. Učitelj može prepoznati takvu djecu i pomoći mu u okviru škole, uz pomoć stručnih suradnika, ili sugerirati da se dijete uputi u neku zdravstvenu ustanovu radi psihoterapije.
Kod starije djece u višim razredima nerijetko se kao način suočavanja sa strahom od škole ili odgovaranja uočava ‘markiranje’, izostajanje s nastave. Ne treba mnogo napora da se utvrdi da učenik izostaje uvijek s jednog ili jedne grupe predmeta. ‘Markiranje’ kao bijeg s nastave da bi se izbjeglo odgovaranje ili nova jedinica, jasno se razlikuje od ‘markiranja’ radi odlaska iz škole na neko privlačnije mjesto – kafić, biljar ili kino. U prvom slučaju radi se o bijegu da se izbjegne neka opasnost, u drugom slučaju odlazak iz škole usmjeren je na traženje zabave.
Ne treba ni naglašavati da su postupci koji se preporučuju za te dvije skupine učenika koji izbjegavaju nastavu različiti: oni koji bježe iz straha, trebaju neki oblik pomoći. To može biti pomoć oko organiziranja učenja i svladavanja nagomilanog gradiva uz učenje strategija za kontrolu straha kod odgovaranja, ili samo nešto od navedenog prema procjeni pojedinog učenika.
Kod izbjegavanja nastave zbog zabave potrebne su mjere discipliniranja i dodatnog motiviranja za školu. Pojedinačna procjena može pokazati i potrebu za nekim dodatnim intervencijama.
Općenito gledajući, strah je razumljiva reakcija na opasnu situaciju. On je ljudskom rodu omogućio očuvanje života jer nas je u životno opasnim situacijama tjerao na bijeg i obranu. Razumljivo je da neka djeca mogu situaciju ispitivanja i ocjenjivanja procjenjivati kao opasnu, iz raznih razloga: neka zbog negativnih reakcija roditelja na slabe ocjene, neka zbog vlastitih neispunjenih očekivanja, neka zbog straha od izloženosti reakcijama razreda ili učitelja, a ima i onih koji razviju strah od škole zbog prošlih traumatičnih iskustava.
Kad je strah od škole intenzivan, ili dugotrajan, kad ometa i sam proces učenja i utječe na učenika tako da školu doživljava kao opasnu, smatramo da je primjerena neka vrsta stručne pomoći. To mogu biti psihoedukativne radionice u školi na kojima se uči o prirodi straha i načinima njegova prevladavanja, razni oblici grupnog rada, vršnjačke pomoći ili individualne pomoći savjetovanja od strane stručnih suradnika u školi, do raznih oblika savjetovanja i psihoterapije u savjetovalištima ili zdravstvenim ustanovama. Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava, on nam ponekad onemogućava normalno funkcioniranje.
Članak je prenesen uz odobrenje Pučkog otvorenog učilišta Korak po korak .
