Mamutska špilja i vulkan Poas

Unatoč tome što bi čitaoci mogli pomisliti da se radi o jednoj jedinoj špilji, Mamutska špilja zapravo predstavlja najveću mrežu prirodnih špilja, podzemnih putova, rijeka i jezera na svijetu. Ovaj uistinu čaroban vapnenački podzemni labirint koji se prostire dužinom većom od 500 kilometara i to na pet razina dubine, upravo je dobio naziv 'mamutski' zbog svoje veličine, a ne zbog ostataka uginulih mamuta u svojoj unutrašnjosti kao što njegovo ime predlaže. Smještena u saveznoj američkoj državi Kentucky, Mamutska špilja nalazi se unutar istoimenog nacionalnog parka, koji je zbog iznimne ljepote, veličine i jedinstvenog ekosustava špilje postao dijelom UNESCO-ve svjetske baštine 1981. godine. Važno je istaknuti da je špilja otvorena za razgledavanje, a svojim posjetiteljima nudi osvijetljen i siguran obilazak brojnim bajkovitim prostorijama koje pored navedenog krase stalaktiti i stalagmiti najneobičnijih oblika. 

Ovaj fascinantan špiljski sustav nastao je posredstvom kiselih voda koje su tijekom više milijuna godina izdubljivale i na kreativan način preoblikovale vapnenačke planine u unutrašnjosti Kentucyja. Važno je dodati da ovaj proces, kojim su na jednom mjestu u svijetu stvorene gotove sve vrste špilja, traje još uvijek i danas. Pored zanimljivih prolaza, špilja, stijena, jezera i rijeka Mamutska špilja u svojoj unutrašnjosti također krije i najveći, i najraznolikiji špiljski ekosustav koji broji preko 200 biljnih i životinjskih vrsta od kojih su neke prilagođene životnim uvjetima u potpunom mraku. Samo neke od životinjskih vrsta koje nastanjuju špilju su čovječe ribice, špiljski rakovi, cvrčci te više vrsta šišmiša. Bitno je istaknuti da izvan špilje također dominira prelijep krševit krajolik, koji obiluje bujnom vegetacijom – i to posebice hrastovim šumama, te bogatim životinjskim svijetom. 

 

Arheološki dokazi poput pronađenih ostataka kamenih vršaka koplja, pogrebni ostaci mumija, zatim ostaci sandala i logorske vatre svjedoče da su zajednice američkih Indijanaca živjele u blizini i da su koristile špilju još prije šest tisuća godina. Europljani su prvi puta otkrili špilju krajem 18. stoljeća, a tijekom rata za neovisnost Amerikanaca od Britanije 1812. godine iz špilje je vađen talog od dušikove soli za proizvodnju baruta. Nešto kasnije, špilja je zbog suhe i konstantne temperature od 12 ºC tijekom 1843. godine kratko korištena kao lječilište od tuberkuloze, što se nije pokazalo uspješnim. Važno je istaknut da je već sredinom 19. stoljeća Mamutska špilja postala poznata i rado posjećivana turistička atrakcija u Americi. Konačno 1941. godine šire područje unutra kojeg se nalazi i špilja, proglašeno je nacionalnim parkom sa svrhom da se očuva i zaštiti. 

 

Iz istog razloga Nacionalni park „Mamutska špilja“ je uvršten na popis UNESCO-ve svjetske baštine 1981., te je 1990. godine postao i međunarodnim rezervatom biosfere. Od brojnih atrakcija unutar ovog jedinstvenog špiljskog sustava izdvajamo ogromnu prostrana dvorana Rotundu – veličine koja se može usporediti s poznatom njujorškom željezničkom postajom Grand Central Station. Pored Rotunde valja izdvojiti i uski prolaz koji je zbog svoje širine od tek 460 milimetara nazvan šaljivim imenom „Jad debelog čovjeka“. Nadalje, posjetitelji špilje mogu iskusiti i vožnju čamcem 110 metara ispod površine po rijeci „Jeke“, ili uživati u izložbi stalagmita i stalaktita dok šeću nizom prostorija koji se naziva „Smrznuta Niagara“, upravo iz razloga što stalagmiti i stalaktiti podsjećaju na zaleđene slapove. Kao najveća mreža prirodnih špilja koja se odlikuje jedinstvenim ekosustavom, sigurni smo da će Mamutska špilja još dugo nastaviti privlačiti znatiželjnike tajnovitog podzemlja iz cijelog svijeta.

 

Smješten nedaleko tihooceanske obale u središnjem dijelu srednjoameričke države Kostarike, vulkan Poas je samo jedan u nizu brojnih vulkana koji se nalazi na izrazito vulkanski aktivnom području Srednje Amerike. No prva specifičnost po kojoj se Poas razlikuje od većine tih vulkana je to što ima čak tri kratera od kojih je još samo jedan aktivan, dok se u jednom od preostala dva ugasla kratera nalazi hladno i bistro jezero. Druga posebnost Poasa je da njegova vulkanska aktivnost općenito postepeno slabi o čemu svjedoči činjenica da njegov jedini aktivni krater češće ima erupcije vrele vode poput gejzira, a vrlo rijetko izbacuje manje količine lave. Ovakvo 'gejzirsko' djelovanje vulkana koji je posljednji put imao veće erupcije u razdoblju od 1952. do 1954. godine, pokazuje da je vulkan Poas zapravo u procesu gašenja.

 

Kako bi se zaštitio i očuvao ovaj uistinu jedinstven ekosustav, vulkan Poas i njegovo šire područje su 1971. godine proglašeni nacionalnim parkom. Aktivni krater, koji se naziva Poas, najniži je od tri kratera, promjer mu je 1,6 kilometara, a dubok je 300 metara. Sumporne pare iz dubine kratera pretvaraju njegove nakupine vode u vruće i blatnjavo jezero sumporne kiseline koje ima svjetlozelenu boju. Pejzaž koji okružuje aktivni krater podsjeća na površinu Mjeseca posutu pepelom i nakupinama lave koja ga, dok isparava, obavija svojim dimom. Zanimljivo je istaknuti da su sve rjeđe erupcije i veća koncentracija sumpornih plinova – koji uzrokuju kisele kiše, uvelike negativno utjecali na zdravlje lokalnog stanovništva kao i na pogoršanje uvjeta za uzgoja kave na ovom području. 

 

Također, ovaj krater je od 1828. godine zabilježio 39 erupcija, među kojima je posebno zapamćena erupcija iz 1910. godine, kada je izbacio više od šest kilometara dugačak stup pare u zrak. Nakon toga zabilježeno je da je više puta izbacio vrelu vodu i do 300 metara u visinu. Pored aktivnog, tu su još dva ugasla kratera. Prvi od njih je krater „Von Frantzuis“ koji je prekriven patuljastom šumom nad kojom su često nadviti oblaci. Drugi ugasli krater zove se „Botos“. Posljednji put je eruptirao prije 7,5 tisuća godine, a poseban je po tome što se u njemu nalazi prelijepo, bistro i hladno jezero. Isto tako, u njegovoj neposrednoj blizini nalazi se i najviša točka nacionalnog parka koja iznosi 2708 metara. Važno je dodati da na području parka obitavaju brojne biljne i životinjske vrste. Od biljaka izdvajamo lišajeve, orhideje i mahovine, a od životinjskih vrsta vjeverice te brojne vrste ptica kao što su kvecali, slavuji i crvendaći.  

 

Najbolji dio godine za posjetu vulkanu je u periodu od siječnja do travnja, kada nema toliko padalina. U vrijeme kada vulkan ne ispušta sumporne pare te su uvjeti za posjet sigurni i dozvoljeni, posjetiteljima je omogućen pristup do ruba kratera dobro označenim putovima, što Poas čini dodatno atraktivnim. Isto tako, u centru za posjetitelje turisti mogu posjetiti maleni muzej u kojem mogu dobiti više informacija o geotermalnim i ekološkim posebnostima parka. No, unatoč tome što vulkan godinama pokazuje 'gejzirsko' djelovanje te su razmaci između većih erupcija sve rjeđi, postoje brojni pokazatelji tijekom posljednjih deset godina koji upućuju da bi Poas uskoro mogao ponovno jače eruptirati. Kao jedno od najposjećenijih zaštićenih područja Kostarike na kojem posjetitelji mogu u neposrednoj blizini uživati u inače teško dostupnim vulkanskim krajolicima, vulkan Poas će još dugo nastaviti privlačiti zaljubljenike u prirodna čuda iz cijelog svijeta.

 

Borovac, I. (Ur.). (2004). Sva čuda svijeta: Vodič kroz najveće prirodne ljepote (prevela s engleskog Tamara Levak Potrebica). Mozaik knjiga, Zagreb. 

Izvori:

Fotografije u tekstu su preuzete s: