U njegovu životu traje stalan sukob između domovine i inozemstva, siromaštva i bogatstva, želje za mirom i želje za pustolovinom, između zova književnosti i zova politike. A u njegovu djelu vidljiv je sudar tradicionalnosti i inovacije, domaćih i stranih elemenata, fikcije i zbilje, komičnog i tragičnog. Zato i svaki razgovor o tome piscu mora najveću pozornost posvetiti upravo proturječjima: u njima se, naime, krije sve što je za toga autora važno.
Neimaština
Marin Držić se rodio 1508. u pučkoj obitelji, što je u Dubrovniku onoga vremena za pisca bilo gotovo sudbonosno. Još prije njegova rođenja obitelj je izgubila svoj nekadašnji imetak te je tako Držić bio osuđen da cijeli život kuburi s novcem i da se na razne načine snalazi. Vrlo je vjerojatno da se zbog neimaštine i zaredio, premda je zov svjetovnoga života bio kod njega uvijek jak. Zbog istih tih materijalnih razloga dugo nije mogao udovoljiti ni drugoj svojoj velikoj želji, a to je želja za naobrazbom, pa se u Dubrovniku neko vrijeme izdržavao različitim poslovima (bio je i orguljaš tamošnje katedrale i znao je svirati – po nekim podacima, jedanaest instrumenata).
Boravak u Sieni
U tridesetoj godini života napokon je dobio pripomoć od vlade Republike te je otišao studirati u Sienu. Taj mu je boravak bio silno koristan: u Italiji se upoznao s gibanjima u suvremenoj literaturi, došao je u dodir s tada aktualnom i visoko cijenjenom plautovskom komedijom, pa je čak u nekim komadima sudjelovao i kao glumac, što znamo iz sudskih spisa, s obzirom na to da je studentima nastupanje u kazalištu bilo tada zabranjeno. U svakom slučaju, u Sieni je Držić dobio važne informacije i važne poticaje za daljnji rad.
Od Beča do Carigrada
Ali, nije mu bilo suđeno da se ondje dugo zadrži: proturječja su opet proradila, morao se vratiti u domovinu i nastaviti normalan život. Ipak, to nije potrajalo dugo: u Dubrovniku se pojavio austrijski grof Rogendorf, pa mu je Držić određen za pratioca. Rogendorf je – zbog nesporazuma u svojoj zemlji – imao namjeru prebjeći k Turcima te je zato putovao na razne strane. Držić ga je na tom putu pratio, pa je tako dospio i u Beč. Nakon što je, po povratku, još neko vrijeme proboravio u Dubrovniku, Držić je opet putovao s neobičnim grofom, stigao s njim i do Carigrada, te se ondje zapleo u neke političke komplikacije.
Godine intenzivnog stvaralaštva
Potkraj četrdesetih godina stalno je u Dubrovniku i to vrijeme njegove najintenzivnije aktivnosti. Piše kazališna djela i u njima glumi, izdaje zbirku petrarkističkih stihova, sav je posvećen književnom radu. I tada je, međutim, morao osjećati stanovitu skučenost: koliko god da u Dubrovniku postoji jaka i slavna literarna tradicija, toliko je književnost ipak strogo nadzirana. Kazališne su predstave vezane samo uz određeno doba godine (poklade, pirovi), a i tada treba dobiti dopuštenje vlasti. U tom je razdoblju – kad su nastala i kad su izvedena gotovo sva najslavnija djela – Držić imao prilike osjetiti svu težinu političkog pritiska na literaturu, i tu se valjda i začela klica njegova revolta koji će progovoriti poslije.
Urotnik
Progovorio je on potkraj autorova života, u šezdesetim godinama šesnaestoga stoljeća. U to je doba Držić boravio u Italiji, pa se bacio u pravu političku pustolovinu: namjerio je nagovoriti firentinskog vojvodu Cosima Medicija da sruši vlasteosku upravu u Dubrovniku i da sebi podvrgne malu republiku. Napisao je zato vojvodi nekoliko urotničkih pisama (koja su otkrivena istom u tridesetim godinama našega stoljeća), ali je tada Cosimo imao drugoga posla te nije poduzeo ništa. Držić je pak umro u Veneciji i ondje je pokopan kao anonimni klerik u kripti crkve San Zanipolo.
Držićeva proturječja
Kao što se vidi, proturječja su za Držićev život više nego karakteristična: znanja željan čovjek sputan je svojim siromaštvom; veliki književni talent sputan je navadama sredine u kojoj je ponikao; bistar politički um sputan je svojom anonimnošću i svećeničkim statusom. Zato se i čini da se njegova biografija kreće između međusobno nepomirljivih ekstrema.
Ali to je još vidljivije u njegovu djelu. I na to je djelo, naime, utjecala društvena i politička zbilja onoga doba, ali je Držićev talent uspio nadići sva ograničenja, ugradivši ipak i ta proturječja u smisao svojih tekstova.
Dundo Maroje – najslavnija Držićeva komedija
Uzmimo samo njegove glavne komedije. Najslavnija među njima zove se Dundo Maroje i napisana je prema već prije spomenutom modelu plautovske komedije. Govori o starom Dubrovčaninu koji je poslao sina u Italiju da trguje, a ovaj je novac potrošio na svoje užitke, pa se zato – u času kad otac stigne u Rim u potrazi za sinom i novcem – događa cijeli niz smiješnih nesporazuma. Ali, pišući tu komediju, Držić je morao voditi računa o svojoj situaciji. Plautovske komedije (koje se još zovu i eruditske) pisane su za znalce, za načitane ljude, za klasično obrazovane humaniste. Držić pak radi za auditorij u kojem sjede i obrazovani i neobrazovani, piše za sredinu u kojoj je postoji širi krug erudita i intelektualaca. Zato on svoj komad čini komunikativnim, razumljivim svakome, a ipak usklađenim s plautovskim kanonima. Ako se tome doda još i okolnost da je morao paziti da se kome ne zamjeri (a da ipak ponekoga pecne), bit će jasno koliko je njegova stvaralačka situacija bila teška, i kako su velike njegove zasluge: ipak je uspio reći sve što je rekao.
Skup
To je vidljivo i u drugoj njegovoj slavnoj komediji po imenu Skup. Tu je radnja preuzeta izravno iz Plauta (time se Držić i hvali u prologu), ali je smještena u Dubrovnik te su joj pridodati tipični dubrovački likovi i situacije. O tome Držić progovara u dijelu teksta u kojem se ispričava publici što se neće prikazivati pastorala i što se neće govoriti u stihovima, nego će predmet igre biti svakodnevni život. Uvođenje tradicije (Plauta) u znane dubrovačke prilike, dakle, tu i jest bio njegov cilj. Ne samo da je Držić tu pokazao neobičnu književnu vještinu, nego se i potrudio oko nečega što mu je i inače bila važna preokupacija u drugim djelima: da spoji književno i zbiljsko, ono što pripada učenoj tradiciji i ono što pripada svakodnevnom životu, i da iz toga izbije osobite značenjske učinke.
Pastoralni komadi
To je osobito dobro vidljivo u njegovim komadima pastoralnoga sadržaja, u kojima su prije spominjanja proturječja na najpotpuniji način došla do riječi. U tim komadima, naime, Držić sustavno sučeljava literaturu i zbilju, tradiciju i običan život, pa pokazuje kako je jedno od drugoga različito i kako jedno drugome ponekad nalikuje. Upravo je zbunjivanje gledatelja, moglo bi se reći, u pogledu odnosa fikcije i zbilje čest njegov cilj.
Tako u komadu Venera i Adon dovodi dvojicu seljaka iz dubrovačkoga zaleđa u kuću u kojoj će se igrati kazališna predstava. Seljaci i ne znaju za instituciju kazališta, pa zato kad se zastor digne komentiraju zbivanja na pozornici kao neku neobičnu zbilju. Na pozornici se pak događa mitološka priča o antičkoj božici i njezinom dragom te se tako dva svijeta – književni i zbiljski – neposredno susreću.
Slično je i u pastorali Tirena u kojoj ne samo da se opet pojavljuju seljaci, nego se i neposredno govori o odnosu dvaju svjetova: seljaci su skloni zanijekati i Kupidovo postojanje i smisao same zaljubljenosti kao duševnog stanja, ali će im se onda dogoditi da i sami padnu pod vlast onih istih konvencija koje su prije negirali, da se, dakle, zaljube u vile i počnu im govoriti u pseudopetrarkističkim formulacijama.
Na poigravanju s petrarkizmom zasnovan je i Držićev komad Grižula, kojemu u središtu stoji upravo smiješni petrarkist. Grižula je starac što je iz nekih svojih razloga pobjegao iz Dubrovnika u planinu i ondje susreće mitološka bića, ali također i seljake koji čuvaju svoja stada. Opet dolazi do sraza i nesporazuma između dvaju svjetova, a Grižula na sve to pokušava reagirati petrarkističkim stihovima koji su se Držićevih suvremenika morali doimati silno komično, jer barataju upravo najotrcanijim formulacijama, koje su u toj visoko kultiviranoj sredini bile već bezbroj puta upotrijebljene.
Ostala djela
Kao što u tim scenskim djelima spaja i miješa uzvišeni i niski stil, stih i prozu, stvarni i literarni svijet (pa je primijećeno da se npr. Grižula doima kao prethodnik Shakespeareova Sna Ivanjske noći), tako isto Držić u drugim nekim svojim djelima sučeljava druge egzistencijalne kategorije kao što su komično i tragično, uzvišeno i nisko, pošteno i nepošteno. Tako u Hekubi – jedinoj tragediji koja nam je od njega ostala – suprotstavlja strast i dužnost, a uz to uvodi i neke formalne inovacije na području stiha, jer se uz tradicionalni dvostruko rimovani dvanaesterac služi i osmercem, koji kod njega postaje važno izražajno sredstvo. Slično je i u možda najpopularnijem njegovu djelu, pokladnoj igri Novela od Stanca, stihovanoj jednočinki u kojoj se govori o tome kako su gradski mladići namagarčili staroga došljaka uvjerivši ga da se može pomladiti. U tome se komadu miješaju komično i tragično, jer se vidi kako ono što je nekome zabava, nekome drugome može biti ozbiljan životni problem.
Antitetični svjetonazor
I iz toga se primjera vidi kako su proturječja i tu vodila Držića u oblikovanju tekstova. Naša je filologija uostalom već uočila da se kod njega mnogo toga zasniva na antitezama, što se protežu kroz sve razine teksta, od stilske pa do smisaone. Doista, kod Držića se neprestano sudaraju sreća i nesreća, pamet i glupost, mladost i starost, bogatstvo i siromaštvo, ljepota i ružnoća, poštenje i pokvarenost, gospodari i sluge, plemenitost i niskost, selo i grad, književnost i zbilja. Nije možda zbog toga čudno što je Držić taj svoj antitetični svjetonazor i sustavno izložio u jednom svome tekstu, naime u prologu komediji Dundo Maroje.
Taj prolog govori negromant Dugi Nos, pripovijedajući o svojim putovanjima po svijetu i tvrdeći kako će i predstava koja slijedi biti plod njegova čarobnjaštva. Priča on tu kako je boravio u nekoj sretnoj zemlji gdje su svi ljudi dobri i lijepi i gdje se dogodilo nešto neobično.
Onamo su dolazili čarobnjaci da bi trgovali pa su donosili sa sobom drvene figurice koje su bile kombinacija raznih životinja: žaba, majmuna, čaplji i drugih. Netko je tada poželio da ti smiješni likovi ožive i čarobnjaci su tim lutkama dali dušu. Tada su se pak nakaze razmnožile, svuda se uvukle i počele raditi na tome da osvoje vlast.
Nato su ih iz te sretne zemlje istjerali i nakaze su se razmiljele po ovom našem svijetu i nastavile u njemu rovariti. One će se vidjeti u komadu što slijedi, ali se nalaze i među publikom koja će gledati Dunda Maroja, samo što ih je teško razlikovati od dobrih i umnih ljudi. Ali u tome će pomoći komedija: tko je pohvali taj je dobar (čovjek nazbilj), tko je pokudi, taj je zao (čovjek nahvao).
Iz toga se vidi da je Držić ono što je inače činio u svim komadima – gdje je sučeljavao nepomirljive suprotnosti – sad proširio na sav svijet: svijet se, kaže on, sastoji od dobrih i zlih, i među njima traje neprestana borba. A da je on upravo tako shvaćao život, vidi se po urotničkim pismima Cosimu Mediciju koja smo prije spominjali: u njima se, naime, pojavljuju posve iste formulacije kao i u prologu Dunda Maroja u kojem se govori o onim nakazama, jer Držić dubrovačku vlastelu i u tim pismima opisuje kao nakaze, tako kao što opisuje i ljude nahvao. Ukratko, on vidi svijet antitetički, i to je glavna pokretačka snaga njegovih djela ali i njegove biografije.
Književna sudbina
Zanimljivo je da se to proturječje nekako prenijelo i na Držićevu književnu sudbinu. Držić je naime vrlo dugo ostao nepoznat: premda je u svoje vrijeme bio viđen i popularan, njegova su djela s vremenom zaboravljena, pa ih je iznova otkrilo prošlo stoljeće. Ali, kad je do toga otkrića došlo (kad je u tridesetim godinama postavljen na pozornicu Dundo Maroje), Držić je postao vrlo poznat, i s margine je ušao u samo središte hrvatske književne povijesti. On je danas jedan od najizvođenijih naših dramskih autora, i ujedno jedan od pisaca kojima se književna znanost najviše bavila.
Moglo bi se dakle reći da su bar neka proturječja u vezi s Držićem prevladana. Nema više spora o njegovoj vrijednosti, ali proturječja unutar djela i dalje ostaju. I mogu biti inspiracija za nova tumačenja i nove teatarske izvedbe.
Članak je izvorno objavljen u 2. broju časopisa Drvo znanja, autor prof. dr. Pavao Pavličić
