Čovjek živi i može opstati jedino u zajednici s drugim ljudima; o njima ovisi i zadovoljenje velikog broja njegovih potreba.
Upravo to predstavlja glavni motiv zbog kojeg gradimo i ulazimo u odnose te zbog kojeg su nam međuljudski odnosi toliko važni.
Suvremena, humanistički orijentirana psihologija međuljudski odnos karakterizira kao „odnos dvaju pojedinaca koji podrazumijeva postojanje, prihvaćanje i poštovanje ukupnog integriteta, te cjelovitosti sebe i drugoga u odnosu“ (Pregrad, 2006).
Što to konkretno znači? Ukratko, u opisanu vrstu odnosa također ulazimo s namjerom ispunjavanja svojih potreba vezanih uz druge ljude. Pritom drugu osobu u odnosu ne smatramo objektom za isključivo zadovoljenje onoga što nama treba, već pritom također nastojimo poštovati njene potrebe, želje i osjećaje. Takav odnos i komunikacija unutar njega se, dakle, temelji na suosjećanju, poštovanju, uvažavanju i ljudskoj toplini.
U odnosu čovjek se osjeća važan, koristan, kao da tamo pripada; ukoliko to prestane osjećati, odnos neminovno upada u poteškoće. Npr. 14-godišnjak se može osjećati isključen i nevažan ako njegovi roditelji samostalno isplaniraju zajedničko obiteljsko ljetovanje, bez da su ga pitali za njegovo mišljenje i želje. Ili majka se može osjećati nepoštovano ukoliko nitko ne primijeti i pohvali trud koji je uložila u pripremu nedjeljnog ručka.
Čovjek živi u stalnom procesu uspostavljanja, trajanja i prekida međuljudskih odnosa. U tim odnosima on prima i šalje poruke, ponaša se, komunicira. Komunikacija unutar međuljudskog odnosa povezana je s potrebom čovjeka da ostvari kontakt s drugim ljudima i tako dobije orijentaciju o sebi samome i svome ponašanju, kao i emocionalno zadovoljstvo koje se ostvaruje unutar odnosa, te osjećaj povezanosti i pripadnosti (prema Ajduković i Hudina, 1996). Kao takva, komunikacija je svakako sastavni dio svakodnevnog života.
Uz sam proces komunikacije vezane su brojne predrasude (Novosel, 1991 – prema Ajduković i Hudina, 1996):
- Komunikacija je nešto što svi znaju i sama je po sebi razumljiva. Svakodnevnost i sveprisutnost komunikacije nisu garancija za njenu „uspješnost“, već se komunikacijske vještine, kao i većina drugih vještina, mogu i moraju sustavno usvajati.
- Komunicira se riječima. Velika većina ljudi smatra da se komunicira isključivo ili u najvećoj mjeri riječima (verbalno). Ipak, istraživanja pokazuju da se najveći dio procesa komunikacije (prema nekim autorima čak oko 90%!) odvija neverbalnim putem (izrazom lica, pogledom, položajem tijela i kretanjem, pokretima, prostornom bliskosti, dodirom, vanjskim izgledom, načinom na koji se izgovaraju riječi). Tako se npr. izrazi lica i pokreti rukama smatraju najekspresivnijim i najznačajnijim kanalima neverbalne komunikacije. Ljudima je svojstveno da su manje svjesni svoje neverbalne komunikacije nego verbalnog sadržaja svog govora.
- Komunikaciju je moguće izbjeći. Mnogo ljudi vjeruje da mogu izbjeći komunikaciju time da ne razgovaraju, okrenu glavu, odu iz prostorije ili ne iskažu neki svoj stav. No već smo spomenuli da se ne komunicira samo riječima, već i našim cjelokupnim ponašanjem koje je često rječitije od samog govora. Prema Watzlawicku, nemoguće je da dvije osobe ne komuniciraju u situaciji u kojoj se vide, jer npr. i spuštanje pogleda sadrži određenu poruku – ne želim nastaviti razgovor s tobom/ne želim započeti razgovor. Dakle, nemoguće je NE komunicirati.
- Komunikacija je svjesna i namjeravana aktivnost. Moguće je u potpunosti vladati svojom komunikacijom. Ukoliko prihvatimo značaj neverbalnih znakova u procesu komuniciranja, nećemo se dugo dvoumiti je li u potpunosti moguće vladati svojom komunikacijom. Tako često i neverbalno i verbalno ponašanje nisu pod našom kontrolom. Uza sve to, proces komuniciranja ne određuju samo naše namjere već i značenje koje primatelj naših poruka pridaje verbalnim i neverbalnim znakovima koje smo odaslali, bilo da smo ih mi svjesni ili ne.
- Opsežnija komunikacija vodi boljim odnosima i boljem rješavanju problema. Više komuniciranja ne vodi uvijek boljim odnosima i učinkovitijem rješavanju problema; dapače, ponekad je učinak baš suprotan – nastavak komuniciranja može samo produbiti sukob. Zato je ponekad bolje prekinuti komuniciranje kako bi se uključenim ljudima omogućilo da se „ohlade“. Isto tako, u procesu odlučivanja npr. preopsežna komunikacija može prije dovesti do zamagljivanja problema nego do njegovog pojašnjenja.
Iako je neophodna za zadovoljavanje potreba čovjeka i bivanje međuljudskom odnosu, komunikacija nije niti jednostavna niti lako razumljiva. U samom procesu komuniciranja mogu se javiti smetnje kojih u svakodnevnom životu nismo uvijek svjesni, npr. da se u određenom trenutku razgovor uvijek prekida, da tijekom razgovora osjećamo napetost, da nas u određenom trenutku razgovora zaboli glava ili osjećamo „titranje“ u želucu, ili da se u razgovoru uvijek ponavljaju iste stvari. Takve doživljaje je nemoguće izbjeći i najčešće se javljaju kad imamo osjećaj da bi nas razgovor mogao dovesti do nečeg značajnog što u datom trenutku nismo spremni (svjesno ili nesvjesno) prihvatiti ili odbaciti.
Smetnje u komunikaciji mogu biti opasne jer se mogu ponavljati i tako sprječavati ljude u ispunjenju nekih važnih potreba. Rezultat takvih smetnji može biti otuđivanje, stvaranje negativne slike kod jedne ili obje osobe koje su bile uključene u komunikacijski proces. Pored toga, smetnje u komunikaciji mogu imati i pozitivne učinke na razvoj odnosa, ali to se događa samo onda kada ih osvijestimo, iskoristimo za bolje razumijevanje situacije, te zatim prepoznamo one potrebe koje su nezadovoljene, pa čine temelj komunikacijskih smetnji.
Kako (kvalitetnije) komunicirati sa svojim djetetom?
- Komunikacija bi uvijek trebala biti dvosmjerna. Ne svodi se samo na to da svom djetetu dajete neki savjet ili mu govorite nešto, nego i na pažljivo slušanje i prihvaćanje emocija djeteta.
- Tzv. reflektivno slušanje je jedan od najučinkovitijih načina komuniciranja s djecom osnovnoškolske dobi. Prepoznajte, poštujte i priznajte mišljenja i brige svoga djeteta, potražite emocionalno značenje koje se često skriva iza riječi, identificirajte osjećaj i reflektirajte („vratite“) ga djetetu. Npr. „Sigurno si bila ljuta kad ti se to dogodilo“.
- Govor je samo dio komunikacijskog procesa; slušanje je također jedan njegov bitan dio. Zastanite s onim što trenutno radite i posvetite svoju pažnju djetetu; uspostavite kontakt očima; ne prekidajte ga brzo i ne upadajte mu u riječ; kimajte glavom, „mmmm“-kajte; dajte djetetu do znanja da ste uvijek tu da ga saslušate.
- Roditelji često padnu u zamku korištenja komunikacije kao glavnog načina za davanje naredbi ili za držanje prodika o djetetovim nedostacima. Tako se često koriste fraze kao što su „Rekla sam ti da to ne trebaš napraviti“ ili „Trebao si me poslušati“. Kad roditelji koriste svaku priliku kako bi si „priskrbili bodove“ ili za optuživanje djeteta na ovaj način, djeca se počinju osjećati nedorasla očekivanjima roditelja. Ukoliko dijete osjeti da svaki njegov pokušaj komunikacije završava istom roditeljskom prodikom, uskoro će se pomiriti s tim da uopće nema smisla pokušavati komunicirati s roditeljem.
- Kao i u komunikaciji s odraslim osobama, preporučuje se korištenje tzv. aktivnih „ja“ rečenica. Ukratko, „Ja mislim/osjećam/hoću/neću/(ne)volim/(ne)trebam“ umjesto „Ti si…/kod tebe…/Ti uvijek …/Ti nikad …“. Korištenjem „ja“ rečenica uspostavlja se odnos ravnopravnog dostojanstva, odnosno postoji i poštuje se oboje sudionika komunikacijskog procesa.
- Ukoliko svojem djetetu nešto trebate zabraniti ili uskratiti, učinite to na način koji mu dozvoljava njegovo pravo na vlastito mišljenje, ali objasnite da, dok ne postane starije, postoje neke odluke za koje imate odgovornost donijeti za njega.
- Osnovnoškolska dob je pravo vrijeme za učenje važnosti poštovanja različitosti među ljudima. Objasnite djetetu da ne bismo trebali suditi o drugim ljudima jer ne posjedujemo sve potrebne činjenice. Pomognite svojem djetetu da stvori otvoreni svjetonazor o drugim ljudima i njihovim uvjerenjima.
- Razgovarajte sa svojim djetetom o tome kako se vi osjećate. Npr. „Umorna sam od cijelog dana na poslu“ ili „Baš se veselim Božićnim blagdanima“ potiče otvorenu komunikaciju o djetetovim osjećajima. Ipak, ne opterećujte dijete sa svojim „odraslim“ problemima, kao što su npr. financije ili ljubavne veze. Ne preporučuje se tražiti emocionalnu podršku od svog djeteta.
- Zapamtite važnost neverbalne komunikacije. Primjećujte sitne znakove raznih emocija na svom djetetu, npr. uzrujanosti ili tuge, pa spomenite „Činiš mi se tužan, želiš li mi ispričati nešto o tome kako se osjećaš?“.
- Potičite svoje dijete u korištenju pozitivnog načina opisivanja samog sebe. Npr. „Popravljam se u matematici“ umjesto „Propali sam slučaj za matematiku“.
- … i sve ostale roditeljski-intuitivne strategije bazirane na stvaranju pozitivne atmosfere i poticanju komunikacije između vas i vaše djece.
Ana Plazonić Fabian, prof.
Literatura:
- Ajduković, M. i Hudina, B. (1996): Značaj učinkovite komunikacije u radu pomagača. U: Pregrad, J. (ur): „Stres, trauma, oporavak – udžbenik programa Osnove psihosocijalne traume i oporavka“. Društvo za psihološku pomoć, Zagreb.
- Juul, J. (2006): Vaše kompetentno dijete – Prema novim temeljnim vrijednostima obitelji. Naklada Pelago, Zagreb.
- Pregrad, J. (2006): Odgovornost i odnos u organizaciji. U: Poljak, N. i Šehić-Relić, L. (ur): „Sukob@org – upravljanje sukobom u organizaciji“. Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
