Oni u brlogu borave s majkom, hrane se bogatim mlijekom i brzo rastu. U proljeće su stari nekoliko mjeseci i nesigurno teturajući po prvi put napuštaju brlog u pratnji majke. Medvjedići će s majkom ostati prve dvije do tri godine života.
Zamrznuta arktička prostranstva koja okružuju Sjeverni pol, a prostiru se do Rusije, Norveške, Grenlanda, Kanade i SAD-a, negostoljubiva su domovina sjevernog medvjeda. 
Među najvećima je od svih vrsta medvjeda – neki tvrde i najveći.
Prijevod latinskog naziva vrste je „morski medvjed“. I zaista, najčešće ih nalazimo na mjestima gdje ledeno more dodiruje obalu. Izvrsni su plivači i ronioci pa tako morem – koje je njihov drugi dom – jure brzinom od 20 km na sat, a pod površinom se zadržavaju i do dvije minute. Od hladne vode štiti ih debeli sloj nakupljenog sala i vodootporno krzno.
Gusta dlaka im je blijedožućkasta, kako bi se stopila sa snježnim okolišem, a sastoji se od gustog sloja donje dlake i duge vanjske koja izvrsno štiti od hladnoće. Dlakom su im prekriveni čak i tabani, što omogućuje siguran hod po skliskom ledu. Najčešća hrana su im tuljani koje uglavnom slijede preko ledenih santi i koje strpljivo čekaju kraj rupa na koje tuljani dolaze udahnuti zrak.
Smeđi medvjed je još uvijek najrasprostranjenija vrsta medvjeda. Najbrojniji je u Sjevernoj Americi i Kanadi, sjevernoj Europi i Rusiji, a izolirane populacije nastanjuju Meksiko, Španjolsku, Tursku, istočnu Europu, Iran, Himalaje i dalje na istok sve do Japana. Danas u Africi više nema medvjeda.
Projekt istraživanja smeđeg medvjeda u Hrvatskoj započeo je 1981. godine na Zavodu za biologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. 
U sklopu projekta “Velike zvijeri Hrvatske od pleistocena do danas” vode se raznolika istraživanja. Medvjedi se hvataju zato posebno prilagođenim zamkama, omamljuju, obilježavaju ušnim markicama te ogrlicama s radio – odašiljačima. Na taj se način prati njihovo kretanje, stanište, način života, prehrana, razmnožavanje te trendovi populacije. Najnovije metode omogućuju znanstvenicima upotrebu satelita te GPS i GSM komunikacije.
Smeđi medvjed je noćni lovac i danju drijema u tzv. dnevnom ležaju. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da je riječ o lijenoj životinji, jer medvjed koji dnevno može prevaliti i do 10 km, u prosjeku svakoga dana prohoda do 2 km. Iako izgleda tromo, medvjed je vrlo brz i može doseći brzinu od 55 km na sat. Također se ne boji vode i dobro pliva, a odlično se i penje na stabla.
Američki crni medvjed je najmanji sjevernoamerički medvjed, ali i najrašireniji i najbrojniji. Obitava uglavnom u šumskim predjelima gdje se penje na drveće, što mu omogućuje i manja tjelesna težina. Iako ga nazivamo crnim medvjedom, boja dlake mu se mijenja od gotovo bijele i srebrne do boje cimeta ili tamnosmeđe i plavocrne do zagasito crne.
Izraziti su svejedi, a pljačkajući izletnička mjesta i prevrćući kante za otpatke u potrazi za hranom postali su zaštitni znak američkih nacionalnih parkova.
Azijski crni medvjed je nešto manji od američkog i on nastanjuje planine i šume od Irana, duž Azije do Koreje i Japana. Latinski naziv „selenarctos“ znači „mjesečev medvjed“, a dolazi od bijele mrlje u obliku polumjeseca na njegovim prsima.
Dlaka mu je uglavnom crna i sjajna, a samo ponekad smeđa ili crvenosmeđa. Dobro se penje, a često se hrani i na drveću.
Malajski medvjed najmanji je od svih vrsta medvjeda, a obitava u južnoj Kini, Burmi i širom jugoistočne Azije, te u Maleziji, Indoneziji i na Borneu. Aktivan je noću, a kratku, sjajnu i crnu dlaku na prsima krasi žutonarančasta mrlja u obliku polumjeseca.
Danju uglavnom spava i odmara se na platformi od granja, najmanje dva metra iznad zemlje. Iako je svejed, njegova omiljena hrana je med pa ga lokalno stanovništvo naziva „medenim medvjedom“.
