Čitanje i čitatelji, pojmovi su od kojih zaziru i dugovječniji učitelji. Teme su to koje su se sigurnim korakom provukle kroz generacije učitelja i sa ništa manjom strepnjom zahvaćaju i današnje generacije kako učitelja tako i učenika, koje nikada manje, a vjerojatno ni lošije nisu čitale.
Zašto je to tako, koji su uzroci i kakve su posljedice, samo su neka od pitanja koja često stoje nad glavom, loveći u mutnom iskru nade, kako je sve ovo samo privid i kako će baš ova generacija vratiti modu čitanja i putovanja u daleka prostranstva mašte, na vrh top liste najpoželjnije provedenog slobodnog vremena.
Upravo ovakva pozitivna misao vodila ih je kroz zanimljive aktivnosti čitanja i istraživanja koja su kroz protekle četiri godine provodili s jednom zanimljivom generacijom učenika. Ipak, njihova zanimljivost ne ogleda se u već istraženim elementima i elaboratima o ADHDu, darovitim učenicima, disleksičarima i disgrafičarima kao ni indigo djeci. Naprotiv, ovo je generacija koja je prošla niz reformi, krenuvši od Škole za život, preko velikog štrajka nastavnika do opasnog Covida – 19 koji je male, radoznale glave bacio u iskušenje karantene, nastave na daljinu, mješovite nastave i tko zna čega još do kraja školske godine.
Svjesne problematike čitanja koja se sve više odražava kroz razne sfere svakodnevnog postojanja odlučile su nešto poduzeti. Spoznaja da djeca sve lošije komuniciraju, konstrukcije njihovih rečenica sve više podsjećaju na potomke Tarzana, a teme koje su nekada bile nepresušni izvor dječjih razgovora izgubile su se u oblacima moderne tehnologije gdje dva prsta u zraku više ne predstavljaju želju učenika da nešto pročita pred ostalim učenicima nego pokušaje da što kraćim, potvrdnim ili niječnim polu rečenicama s minimalnim ili nikakvim kontaktom očima iskažu dosadu i nezainteresiranost za sve što nije trag tehnologije, navela ih je na pokušaj ispravljanja loših navika.
Poučeni lošim iskustvom prethodnih generacija, odlučile su već od prvog razreda, krenuti u akciju. Svakodnevno ističući kako je čitanje važno jer nas potiče na razmišljanje, poboljšava nam pamćenje, potiče našu kreativnost i vodi nas na beskrajne puteve mašte kojom otkrivamo nove svjetove, uvodile su male čitaonice, bajkaonice i pričaonice, čime smo željele zagrabiti djecu u mrežu ovisnosti o lijepo pisanoj riječi. Kroz niz susreta s poznatim književnicima djeca su spoznala snagu pojedinih književnih djela temeljenu na stvarnosti proizašloj iz svakodnevnice nekog pisca. Shvatila su da su pisci ljudi koji život gledaju kroz prizmu čarobnog lonca iz kojeg izlaze jelovnici čiji glavni sastojci nikada neće nestati. Djeca su shvatila kako čitanjem širimo svoje vidike, otkrivamo nove svjetove, maštamo, stvaramo i veselimo se, jer samo u svijetu lijepo pisane riječi zabava je potpuno zagarantirana.
Počeci nisu bili laki. Često su nailazile na otpor djece, a ponekad i roditelja. Razloga za ne čitanje bilo je previše. “Nemam vremena”, “Ne razumijem”, “Slovkam”, “Teško je”, “Imam pametnijeg posla”, “Crtao sam pa nisam stigao”,”Meni je to dosadno”, itd. samo su neke od izlika koje su gotovo svakodnevno dobivale kao povratnu informaciju na pitanje o čitanju. Ipak, nisu posustajale. Što su oni više pružali otpor, to su se učiteljice više trudile. Izvlačile su zanimljivosti, citate, biografije, igre i sve ono što bi moglo potaknuti djecu da čitaju. Pisale smo priznanja za male super čitatelje, za brzinu i točnost čitanja, za najviše pročitanih priča, za posjete knjižnici, za sudjelovanja u radionicama i slično.
Sve je rezultiralo prvim vidljivim uspjehom na kraju drugog razreda. Gotovo svi učenici iz razreda uključili su se u gradsku knjižnicu u Solinu gdje su redovito čitali zanimljive naslove prikladne upravo njihovoj dobi. U suradnji s knjižničarima gradske knjižnice proveli su jednu zanimljivu anketu. Pitali su ih da sastave top listu knjiga koju su djeca najviše čitala. Maša i prijatelji, Anica i sportski dani, Gregov dnevnik, Durica i Dječje enciklopedije su samo neki od često traženih naslova. Uvidjele su da čitalačka publika nije još dovoljno sazrela i da traže lakše, kraće sadržaje sa što više ilustracija i većim fontom slova. Još uvijek su najtraženije slikovnice iz čijih bogatih ilustracija djeca s lakoćom iščitavaju sadržaje. Saznali su da ta mala populacija, knjige dolazi posuđivati na stalni poticaj roditelja i učiteljice dok samostalna želja za širenjem mašte i otkrivanjem novih svjetova još nije dovoljno stasala. Nakon rezultata mini ankete shvatile su da smo na dobrom putu. No tu nije bio kraj misije.
Učenici su krenuli u treći razred, vrijeme kada se iskristaliziraju odlični čitatelji kao i oni pojedinci kojima je ovakva aktivnost na posljednjem mjestu rang liste najmanje poželjno provedenog slobodnog vremena. Upravo takva djeca uvijek u rukavu imaju niz opravdanja zašto se ne baviti čitanjem. Znale su da tada moraju nešto poduzeti kako bi ih vratili tj. priklonili većini. Tu su se odlučile provesti međurazrednu aktivnost “Čitam, znam, preporučam”. Učenici su svaki mjesec provodili dva sata u razmijeni iskustava o pročitanim djelima sa svojim vršnjacima iz susjednog razreda. S vremenom se razvio natjecateljski duh, tko će pročitati više knjiga i što kreativnije predstaviti susjednom razredu. Svaki novi susret rezultirao je impozantnim brojem novih naslova, autora ali i zanimljivih prezentacija koje su za rezultat imale nove čitatelje u susjednom razredu.
Kraj trećeg razreda obilježila je još jedna anketa provedena u Gradskoj knjižnici koja ih je oduševila jer su dobili informacije da su djeca pročitala dvostruko više naslova, da su ta djela sada puno ozbiljnije i složenije strukture. Učenici više ne traže djela s mnogo slika, stripove ni slikovnice. Oni sada žele čitati dječje romane u kojima se isprepleću različiti likovi, složene fabule i zanimljive pouke. Kako im je prenijela knjižničarka: “Djeca žele putovati na krilima mašte i otkrivati neotkrivene svjetove dječjih prostranstava!”.
Četvrti razred za učiteljice je bio poput sna. Uspješnost misije ogledala se kroz niz aspekata. Učenici su s lakoćom svladavali složenije gradivo četvrtog razreda. Rezultati razumijevanja pročitanih tekstova bili su izvanredni. Obavezne lektire postale su pravi mali projekti jer je svaki učenik htio pokazati i dokazati svoju kreativnost utkanu u svaku nit obrade lektirnog djela. Uz lektiru, gotovo je svaki učenik mjesečno čitao barem po još jedno djelo, a želja da se mreža super čitatelja širi na veću grupu djece rezultirala je našim uključenjem u projekt “Superčitači”.
Projekt su provodili kroz cijelu školsku godinu nizom aktivnosti. Obilježili su mjesec hrvatske knjige, napravili su vlastitu audiopriču, napravili su i ilustrirali dvije razredne slikovnice “Mara Krpašinka” i “Crvenkapica iz maloga mista”, izradili su dječji rječnik dalmatinskih riječi, organizirali su akciju “Priča tebi, priča meni”. Susreli su se s velikim književnicima Lukom Paljetkom, Vjekoslavom Huljić i Matkom Marušićem i ih upoznali što znači biti super čitatelj u školi. S učenicima plasirale su sa na međužupanijsku smotru “Lidrano”, u različitim kategorijama jer je ovaj projekt iz svakog pojedinca izvukao ono najbolje.
Na samom kraju, mogu s ponosom uskliknuti “Misija ispunjena!!!”, jer znaju da su sitnim ali sigurnim koracima odradile veliki posao. Prenijele smo učenicima ljubav prema čitanju. Pomogle su im srušiti barijere koje pred njih stavlja moderno vrijeme velikih tehnologija i digitalizacije. Uhvatile smo ih u mrežu znanja, mašte, snova i istine jer samo čitanjem dobre knjige nikada nećemo biti usamljeni i proživjet ćemo mnoge pustolovine, a naš vjerni prijatelj uvijek će biti uz nas.
