I jednima i drugima predstavljao je utjelovljenje božanstva, a i mnogi drugi narodi ugradili su ga u svoju mitologiju. Mjesečeve mijene bile su osnova kalendara, a izlasci i zalasci Mjeseca pomorcima su govorili o vremenskim prilikama sljedećeg dana. Kulturološka važnost jedinog prirodnog Zemljina satelita bila je tijekom cijele ljudske povijesti ogromna.
Iako je u međuvremenu izgubio ponešto od misterioznosti koju je imao u očima starih naroda, Mjesec do dana današnjega nije izgubio nimalo od svog značaja. U vrijeme hladnog rata postao je još jedan «strateški cilj» koji je valjalo osvojiti. Osim u očima političara, Mjesec je dodatnu važnost stekao i u očima znanstvenika, koji danas tvrde da priča o nastanku i građi Mjeseca krije tajnu nastanka i strukture i našeg planeta, kao i ostalih krutih nebeskih tijela.
Mjesec je, iza Sunca, drugi najsjajniji objekt na nebu. Sredinom 17. stoljeća Galileo i ostali rani astronomi vršili su teleskopska istraživanja uočavajući neizmjeran broj kratera. Također, već je više od stoljeća poznato da je Mjesec sastavom rjeđi od Zemlje. Iako su ovi i manje važni podaci o Mjesecu bili poznati i prije doba svemirskih letova, to novo razdoblje u istraživanjima otkrilo je tajne koje su ranije teško bile razrješive.
Zašto Mjesec ima mrlje?
Izuzmemo li povremena pojavljivanja izrazito velikih Sunčevih pjega, Mjesec je jedino nebesko tijelo čije se površinske karakteristike mogu vidjeti golim okom. Promatrajući Mjesec, rani su astronomi primijetili da su ove površinske karakteristike stalne i nepromjenjive – odnosno da se uvijek vide jedne te iste. Tako je vrlo brzo postalo jasno da Mjesec Zemlji okreće samo jedno lice, odnosno samo jednu stranu. Kasnije je utvrđeno da to nije u potpunosti točno, te da postoje mali odmaci odnosno nagibi Mjeseca, ali se dugo vjerovalo da je riječ o stalno istoj slici.
O Mjesecu su u svojim djelima pisali grčki filozofi Aristotel i Plutarh, koji su vjerovali da je ovo nebesko tijelo nastanjeno. U njihovo je vrijeme posebno zanimljivo pitanje bilo zašto Mjesec ima «mrlje». Srednjovjekovni sljedbenici Aristotela, najprije u arapskom svijetu, a potom i u zapadnoj Europi, pokušali su objasniti pojave na površini Mjeseca nesavršenošću atmosfere. Jedno se vrijeme čak vjerovalo da je Mjesec samo zrcalo koje oslikava Zemlju, no ovo je vjerovanje brzo napušteno. Objašnjenje koje se ustalilo tvrdilo je da postoje manje nesavršenosti u gustoći reljefa na Mjeseca, koji je inače savršeno tijelo.
Teleskop!
Pravu je revoluciju u objašnjenje Mjesečeva izgleda donio teleskop. Promatrajući Mjesec, Galileo je uočio ne samo mrlje koje su primijetili još i stari Grci, već i čitav niz onih koje nitko prije njega nije vidio. Pažljivim je promatranjima konačno došao do zaključka da se na Mjesečevoj površini nalazi čitav niz planinskih lanaca, te da je Mjesec sve samo ne savršena oblika. Galileo nije bio jedini promatrač Mjeseca. Štoviše, uopće nije bio prvi! Thomas Harrior prije njega je nacrtao izgled Mjesečeve površine promatrane kroz povećalo, no njegovi crteži nikada nisu objavljeni.
Zemljopisna dužina
Sredinom 17. stoljeća nitko se više nije zamarao pitanjem zašto Mjesec nije savršen niti kako su nastali planine i usjeci na njegovoj površini. U to je vrijeme postalo važnije znati kako se Mjesec može iskoristiti za određivanje zemljopisne duljine. Naime, pomrčina Mjeseca je pojava koja svim promatračima kojima je Mjesec iznad horizonta izgleda isto, što nije slučaj i s pomrčinom Sunca. Kako Mjesec ulazi u Zemljinu sjenu, moguće je izmjeriti točno vrijeme kada sjena prekrij
e pojedini dio Mjesečeve površine. Usporede li dva udaljena promatrača točno vrijeme kada se ta faza pomrčine zbila, moguće je odrediti koliko su stupnjeva ili minuta zemljopisne dužine udaljeni jedan od drugoga. Naime, Zemlja će za 24 sata napraviti puni okret od 360 stupnjeva. U sat vremena okrenut će se, dakle, 15 stupnjeva. Drugim riječima, ukoliko početak neke faze za jednog promatrača bude u 22, a za drugog u 22.30, znači da su ova dva promatrača međusobno udaljena 7 lučkih stupnjeva.
Kartiranje
Prvu pravu i astronomima korisnu kartu Mjeseca izradio je belgijski astronom Michael Florent van Langren 1645. godine. Dvije godine kasnije objavljena je znatno poznatija karta Johannesa Heveliusa. Hevelius je bio bogati pivar u Gdanjsku, u današnjoj Poljskoj (u to se vrijeme zvao Danzig i pripadao je Prusiji), koji se odlučio baviti astronomijom. Godine 1647. objavio je atlas pod nazivom Selenographia, posvećen isključivo Mjesecu. U Selenographiji je prikazao svaku moguću fazu Mjeseca, kao i kartu koja je prikazivala Mjesec kako bi izgledao kad bi sve njegove faze bile osvijetljene s iste strane. Upravo se ova karta koristila za određivanje zemljopisne dužine.
Mora i krateri
Sve karte Mjeseca nakon Heveliusa prikazivale su ovo nebesko tijelo koristeći model «umjetnog» jednakog rasvjetljenja. Hevelius je također započeo prikazivati Mjesec u njegovu punom obujmu, kakav se nikad istovremeno ne vidi sa Zemlje zbog libracija (libracije su pojave «ljuljanja» Mjeseca odnosno naginjanja za nekoliko stupnjeva). Nomenklatura koju je Hevelius uveo zamijenjena je 1651. godine novom. Objavio ju je jezuitski astronom Giovanni Battista Riccioli, koji je dao imena najvećim odlikama Mjesečeve površine vidljivim golim okom (More tišine, More oluje itd.), kao i kraterima. Kratere je nazvao po filozofima i astronomima.
Istraživanja Mjeseca potom su zapravo zapala u razdoblje stagnacije. Astronomi su se počeli zanimati zvijezdama i dalekim planetima, a naš je satelit neko vrijeme samo mirno kružio svojom stazom. Sve do početka ere svemirskih letova.
Ekspedicije letjelica
Dosad je na mjesec upućivano više od 50 letjelica, od kojih se meko na njegovo tlo spustilo dvadesetak. Prva upućena letjelica bila je sovjetska Luna2, 13. rujna 1959. godine, koja se razbila o tlo u Moru kiša, pored kratera Arhimeda. 
Tek je Luni 9 uspjelo meko se spustiti na Mjesečevo tlo. to se zbilo 3. veljače 1966. u Oceanu Oluja. Spuštanje nije omeo ni sloj prašine debeo preko desetak centimetara. Istraživanje Mjeseca iz orbite započeto je 3. travnja 1966, kada je Luna 10 postala prvim umjetnim Mjesečevim satelitom. Sovjeti su se tada koristili i letjelicama serije Zond kojima su ispitivali okolinu Mjeseca. Dolazak ljudi do Mjeseca i spuštanje na njegovo tlo pripremano je serijom američkih letjelica Surveyor koje su se meko spuštale na tlo i Orbiterima koji su ostajali u kružnoj putanji.
Apollo misije i spuštanje ljudi na Mjesec
Prva Apollo misija većeg značaja bio je let Apolla 8. On je 21. prosinca 1968. godine uzletio pomoću rakete Saturn V iz Kennedy Space Centra. Zadaća trojice astronauta bila je kružiti oko Mjeseca, iako je u početku bilo zamišljeno da oni samo testiraju opremu Apolla u niskoj orbiti oko Zemlje. Još su dvije Apollo misije testirale sustave za let i tehničke procedure i detalje, potvrđujući da je došlo vrijeme za vrhunac programa – spuštanje ljudi na Mjesec.
Taj povijesni događaj zbio se tijekom misije Apolla 11, koja je započela uzlijetanjem, 16. srpnja 1969. Nakon što je provjereno da svi sustavi savršeno rade, letjelica je usmjerena na trodnevno putovanje do Mjeseca. Došavši na svoj cilj, 20. srpnja 1969. godine, Mjesečev je modul s dva astronauta, Neilom Armstrongom i Edwinom Aldrinom, uspješno sletio na Mjesečevu površinu, dok je treći član posade, Michael Collins ostao u orbitirajućem komandnom Apollo modulu. 
Nakon prvih provjera, Armstrong je stupio na površinu opisujući taj trenutak milijunima ljudi koji su ga gledali i slušali legendarnom izjavom: «Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo». Apollo 11 vratio se na Zemlju 24. srpnja, sletivši u Tihi ocean.
Uspjeh misije Apolla 11 otvorio je put sljedećim Apollo misijama s ljudskom posadom. Uslijedilo je još pet slijetanja, u otprilike šestomjesečnim intervalima do kraja 1972. godine. U svakoj toj ekspediciji povećavalo se vrijeme provedeno na Mjesecu. Znanstvena oprema za razne eksperimente postavljena na Mjesec tijekom tih misija i prikupljeni uzorci tla poslužili su, i još uvijek služe, za istraživanja Mjesečeve prirode.
Članak je izvorno objavljen u 67. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
