Motivacija je stanje ili proces koje nas potiče, održava i usmjerava naše ponašanje prema određenom cilju. Motivi koji nas pokreću mogu dolaziti unutar nas (intrinzično) i/ili iz okoline (ekstrinzično). Primarna je razlika između ove dvije vrste motivacije u tome što vanjska motivacija proizlazi izvan pojedinca, dok intrinzična motivacija proizlazi iznutra.
Vanjske motivatore opisujemo kao: nagradu, plaću, napredovanje, ocjene, odnosno priznanja koja dolaze iz okruženja pojedinca, ali koja kontroliraju drugi. Aktivnosti su sredstvo za postizanje drugog cilja i u pravilu ako nema nagrade nema niti te aktivnosti.
Unutarnje motivatore opisujemo kao: postignuće, odgovornost i kompetencije, a proizlaze iz samog obavljanja zadataka ili aktivnosti. Aktivnosti su nagrađujuće same po sebi, na primjer: hobiji, učenje, igre, kreacije, čitanje pri čemu je unutarnja motivacija predanost aktivnosti, a ne utrka za nagradama.
Intrinzična i ekstrinzična motivacija međusobno se isprepliću i prožimaju i na različite načine potiču na promjene ponašanja, određujući smjer, intenzitet i trajanje motivacije no jedna ili druga grupa motivatora različito je izražena kod svakog pojedinačno.
Osiguravanje je unutarnjih motivatora izuzetno važno prilikom oblikovanja nastavnih aktivnosti i mogućnosti učenja.
Kada učenici imaju veću kontrolu (autonomiju) nad svojim učenjem, dolazi do porasta njihova samopouzdanja, pozitivne slike o sebi i osjećaja vlastite vrijednosti koje zatim pretaču u radnu energiju, inicijativu, spremnost na rizik i usmjerenost ka cilju. Kontinuirani razvoj njihova kritičkog mišljenja, medijske i informacijske pismenosti, implementacija problemskih zadataka i metoda iskustvenog učenja, razvoj svijesti o vlastitim stilovima učenja, pronalaženje prilika za učenje kroz online i offline tečajeve, povezivanje sadržaja sa životnim situacijama i praktičnom primjenom, prevenirat će jedan od glavnih uzroka nemotiviranosti učenika za učenje, a to je da ne vide korist onoga što uče u školi.
Planiranje i osmišljavanje zadataka i aktivnosti koje će u učenicima pobuditi motivaciju u vidu želje za stvaranjem i nagona za postignućem, moraju biti u okvirima njihovih kompetencija kako bi učenici uvidjeli njihovu ostvarivost. Ako se ne smatraju dovoljno kompetentnim za izvršavanje zadanih zadataka ili aktivnosti mogu se pojaviti osjećaji strah od neuspjeha, frustracije i anksioznosti zbog kojih će se motivacija za učenjem i radom sve više smanjivati. Postavljeni zadaci ne smiju biti nedostižni što ne znači da ne trebaju biti izazovni! Dosada je jedan od najčešćih osjećaja koje učenici doživljavaju u školi, a dodatnim sadržajem i izazovima koji će zadovoljiti njihovu radoznalost, sprječavamo njihovu pasivnost i nemotiviranost.
Vanjski bi motivatori trebali služiti kao sekundarni potkrepljivači kojima se već postojeće ponašanje dodatno stimulira. Dodavanje vanjskih motivatora poput pohvale za postignuće, riješen zadatak ili konstruktivne povratne informacije, učenicima predstavljaju poticaj na dodatan rad kojim će poboljšati vlastita postignuća u uvjetima u kojima sami kontroliraju svoje učenje i preuzimaju odgovornost za svoje rezultate i rad.
Uz kontrolu nad vlastitim učenjem (autonomiju) i kompetencije, važan unutarnji motivator predstavlja povezanost sa socijalnim okruženjem. Za emocionalni i socijalni razvoj, od iznimne je važnosti sigurno školsko i razredno okruženje. Samo u podržavajućem i afirmirajućem ozračju razreda i škole učenici mogu učiti surađivati s drugima, razvijati sposobnosti i potrebu za novim znanjima. Emocije djeluju na učenikov odnos i komunikaciju s ostalim učenicima u razredu kao i na odnos s nastavnikom. Utječu i na učenikovu motivaciju i koncentraciju u nastavnom procesu, njegovo postignuće, zdravlje te na sam razvoj njegove osobnosti. Osjećanje i poimanje pozitivnih emocija tijekom učenja i poučavanja dovodi do pozitivnih rezultata ne samo u nastavnom procesu, već i generalno u životu učenika i nastavnika.
Međutim, svjedoci smo kako u praksi često vanjski motivatori postaju primarni motivatori, a cilj više nije učiti i naučiti, proširiti svoja znanja i vještine već odlična ocjena u imeniku.
Motiviranje učenika na učenje i aktivno sudjelovanje u nastavi jedan je od najizazovnijih zadataka svakog nastavnika. Intrinzična i ekstrinzična motivacija imaju snažan utjecaj na odnos učenika prema učenju. Svaki učenik ima svoju osobnost, interese i sposobnosti i nužno je koristiti različite motivacijske tehnike. Iznošenje neočekivanih i iznenađujućih podataka vezanih uz nastavne sadržaje, provjere znanja u obliku kvizova, križaljki, igara, različiti projekti i istraživački zadaci, povremeno učenje izvan učionice, suradnje s drugim školama, uključivanje učenika u natjecanja, smotre i izložbe, brainstorming i asocijacije, samo su neke od tehnika koje je moguće koristiti kako bi poboljšali motivaciju učenika za učenjem. Kako učenje u nastavnom procesu nije univerzalan čin za svakog učenika, tako ne postoji univerzalna tehnika koja će motivirati sve učenike jednako. Međutim ako su učenici u mogućnosti učiti na načine koji ih zadovoljavaju i u kojima uživaju onda će biti motiviraniji, a ako su motiviraniji htjet će učiti i raditi više, a uspjeh koji će uslijediti dodatno će poboljšati motivaciju.
Obrazovanje podrazumijeva podršku svim učenicima u ostvarivanju postignuća te je stoga razumijevanje različitih aspekata, čimbenika i motivacijskih tehnika iznimno važno u kreiranju okruženja za učenje koje odgovara preferencijama učenika. Jedino takav pristup, učenicima nudi širok spektar mogućnosti stjecanja novih iskustava, znanja i vještina u kojemu postoji manje prepreka na njihovom razvojnom putu.
