Stiglo je „ono“ doba godine, kad se dugačka školska godina polako bliži kraju, kad smo zatrpani brojnim školskim (i izvanškolskim) obavezama, kad nam je energija niska a očekivanja i zahtjevi (bilo nas samih, bilo naše okoline) itekako visoki. Umjesto da školsku godinu „finiširaju“ sa stilom, velika većina mladih ljudi zatekne se u stanju niske motivacije. Naše poteškoće s motivacijom nisu vezane samo i isključivo uz završetak školske ili akademske godine, dapače mogu biti naše česte pratiteljice u brojnim životnim situacijama, međutim nekako ih u ovo doba godine najčešće postajemo itekako svjesni i znaju nam (i onima oko nas) značajno otežati život. Što je to motivacija?
Riječ „motivacija“ izvedena je iz riječi „motiv“, koja podrazumijeva potrebe, želje ili porive unutar svake ljudske jedinke. Prema najčešćoj definiciji, motivacija je složen psihološki proces koji pokreće, usmjerava i održava naša ponašanja koja su namijenjena postizanju naših ciljeva. Motivacijski proces uključuje biološke, emocionalne, socijalne i kognitivne poticaje koji služe aktiviranju naših usmjerenih ponašanja. Ukratko rečeno, motivacija je ono što nas potiče da se aktiviramo i pokušamo ispuniti neke svoje ciljeve.
Kad malo razmislimo… ne bi li bilo sjajno da smo „prirodno“ motivirani potruditi se oko škole, donositi odgovorne odluke, pospremiti svoju sobu, bez da nas netko na to mora podsjećati ili prigovarati nam? Naravno da bi. Međutim, ljudska priroda (pogotovo naša priroda tijekom perioda adolescencije) je takva da se nekad teško motiviramo da ispunimo čak i one najjednostavnije zadatke i ciljeve. Ono što neki roditelji doživljavaju kao neodgovornost i nedostatak motivacije svojih adolescenata, u stvari je loše usmjerena motivacija.
Velika većina adolescenata „u dubini duše“ se ustvari želi osjećati uspješno i zadovoljno i odgovorno za svoja ponašanja pa možemo reći da to životno razdoblje, u psihološkom smislu, donosi razvojnu potrebu da uspijemo i da se osjećamo dobro u onome što radimo. Međutim, pritom često „zapinjemo“ u začaranom krugu zbunjenosti i osjećaja neuspjeha koji značajno potkopavaju tu našu snažnu psihološku potrebu. U nastavku ovog teksta objasnit ću vam koja dva glavna tipa motivacije postoje i kako oni utječu na naše ponašanje.
Ekstrinzična (vanjska) motivacija dolazi izvan nas samih, pri čemu osobe naše okoline (najčešće roditelji, profesori, prijatelji) nastoje koristiti različite strategije kojima je cilj potaknuti nas (motivirati) da postignemo neki cilj (npr. bolje školske ocjene). Strategije ekstrinzične motivacije najčešće dijelimo na negativne (baziraju se na izbjegavanju neke kazne ili uskraćivanja nekih povlastica) i pozitivne (baziraju se na principu nagrade i pružanja ugodnog osjećaja).
U suprotnosti tome, intrinzična (unutarnja) motivacija bazira se na našim unutarnjim faktorima kao što su samo-odlučnost i samo-usmjeravanje, radoznalost, izazov i trud. Glavni fokus intrinzične motivacije tako nije samo formiranje nekog ponašanja, već stvaranje pozitivnog okruženja u kojem se samo-motivacija može stvoriti i dodatno poticati.
Činjenica je da nikoga, pogotovo mladu osobu u razdoblju adolescencije, ne možemo natjerati da bude stvarno motivirana na ispunjenje nekog zadatka, odgovornosti ili cilja. Ono što možemo pokušati je stvoriti okruženje koje ih potiče na istraživanje, izazov, učenje i ispunjenje nekih potencijala; takvo je okruženje u kojem naša intrinzična motivacija buja i nezaustavljivo raste!
Što u životnom razdoblju adolescencije može utjecati na našu motivaciju?
Brojni psiholozi, posebice oni koji se bave proučavanjem motivacije u školskom ili akademskom okruženju, definiraju motivaciju u kontekstu „ljubavi prema spoznavanju novih stvari, učenju, izazovu“, te se slažu kako je sama motivacija često važniji preduvjet našeg uspjeha u ispunjenju ciljeva nego naše bazične sposobnosti. Isti ti (školski) psiholozi izdvojit će početak adolescencije (viši razredi osnovne škole) kao vrlo rizičan životni period u kontekstu generalnog pada motivacije kod mladih ljudi, posebice izraženog na planu ispunjavanja školskih obaveza, odgovornosti i ciljeva.
Glavni razlozi koji, u tom psihološki ionako vrlo zahtjevnom životnom razdoblju, mogu utjecati na naš pad motivacije su:
- Biološke promjene. Sam ulazak u pubertet, a kasnije i u adolescenciju, podrazumijeva brojne promjene u našem biološkom funkcioniranju (hormonalne promjene, menstruacija, nagli rast, promjene naših fizičkih obilježja …), a koje mogu u značajnoj mjeri utjecati i ometati naš motivacijski proces.
- Emocionalne brige. Potreban nam je značajan dodatan napor u koncentraciji na neki školski zadatak ako smo istovremeno zabrinuti zbog npr. nekih naših fizičkih nesigurnosti ili zbog toga što se osjećamo isključeni iz neke društvene grupe za koju nam je iznimno važno da joj pripadamo.
- Školsko okruženje. Svaka promjena školskog okruženja, npr. promjena škole ili prelazak iz osnovne u srednju školu, može značajno utjecati na gubitak motivacije, npr. zbog neadekvatne podrške u novoj školi ili pak zbog povećanih očekivanja i zahtjeva u novoj školi na koje se mlada osoba još nije uspjela prilagoditi.
- Društveni i grupni pritisci. Na mladu osobu mogu utjecati stavovi njenih/njegovih prijatelja poput onih da npr. „školski uspjeh nije cool“ ili pak implicitne (ali neutemeljene) društvene poruke poput npr. „djevojke su slabije u matematici i fizici“.
- Pomak u tome kako mlada osoba doživljava svoje sposobnosti. Mlađa djeca sklonija su vjerovati kako veće ulaganje truda i napora dovodi do toga „da si pametniji, da ti ide bolje“, međutim ulaskom u ranu adolescenciju ta uvjerenja se počinju mijenjati da svoje sposobnosti počinjemo doživljavati „čvrsto“ utemeljenima i da počinjemo više uspoređivati naše sposobnosti sa sposobnostima ljudi koji nas okružuju (najviše naših vršnjaka), što dovodi do razvoja uvjerenja da „što se više moram truditi, to znači da imam manje sposobnosti“ i posljedičnog pada motivacije, jer „čemu da se toliko trudim ako mi to neće pomoći u tome budem dobar/dobra?“.
- Nedostatak mogućnosti. Mnogim mladim ljudima nedostaje mogućnosti sudjelovanja u aktivnostima koja bi mogla potaknuti njihov entuzijazam i posljedičnu motivaciju.
- Kratak raspon pažnje. Mnoga recentna istraživanja upućuju da činjenicu kako pojačana usmjerenost na suvremene tehnologije prenošenja informacija i drugih sadržaja, koje su osmišljene da budu brze, kratke i zabavne, može značajno utjecati na raspon naše pažnje u situacijama i projektima koji od nas zahtijevaju prolongiranu, dugotrajniju pažnju, koncentraciju i mentalni napor, što pak posljedično negativno utječe na stupanj naše motivacije da se u takvoj situaciji aktiviramo.
- Slabije razvijene radne navike i tzv. radna etika. Moguće je da mnogi mladi (slabije motivirani) ljudi nisu u potpunosti usvojili spoznaju kako školski uspjeh zahtijeva ulaganje truda i vremena. Prema nalazima nekih istraživanja, veliki broj učenika očekuje da njihove školske i izvanškolske aktivnosti uvijek budu podjednako uzbudljive i interesantne, ali pritom ne postaju svjesni toga kako, bilo u školi bilo u ostatku života, možemo naučiti brojne važne stvari iz aktivnosti koje nisu uvijek zabavne i kako naše postignuće obično zahtijeva ulaganje stvarnog truda i napora. Naša okolina nas može u tome poticati ili omogućiti nam brojne mogućnosti, ali mi smo ti koji na kraju moramo napisati tu (dosadnu!) zadaću ili vježbati te matematičke zadatke.
Koji su neki od načina za poticanje razvoja (intrinzične) samo-discipline?
Usmjeriti se više na proces nego na završni ishod. Imati dobre ocjene i biti uspješan/na u izvanškolskim aktivnostima zna biti važno, međutim život se sastoji od puno više toga. Vještine koje razvijamo i stvaramo u tom procesu iznimno su važne za naš život; vještine poput odgovornosti, ustrajnosti, otrpornosti, ulaganja truda. Usmjeravanjem na sam proces razvoja samo-motivacije postižemo za sebe dugoročno jako puno, čak i ako pritom ne uspijemo ispuniti neke ciljeve koje smo si zadali. Npr. možemo si reći nešto poput „Nisi uspjela na kraju školske godine imati 5 iz povijesti kako si naumila, međutim možeš biti ponosna na sebe jer si počela puno organiziranije učiti, s većim razumijevanjem, i pritom si bila puno ustrajnija nego prošle školske godine. Sve što si time postigla će ti biti od velike koristi iduće godine.“ Usmjeravanjem na proces motivacije također pomažemo sebi da ustrajemo u izazovima i da se lakše odlučujemo iskušati neke nove stvari, čime se osnažujemo u razvoju cjeloživotne motivacije i samo-discipline.
Osjećaj autonomije. Jedan od glavnih razvojnih zadataka adolescencije je razvoj autonomije mlade osobe, odnosno stvaranje našem osobnog identiteta i pronalaženje našeg mjesta u svijetu. Povećana autonomija i neovisnost dva su prirodna elementa procesa odrastanja. U svojem svakodnevnom životu adolescenti često imaju malo (ili nimalo) kontrole nad svojim životnim obavezama i rutinama, zbog čega se često osjećaju frustriranima, bespomoćnima i, u konačnici, nemotiviranima. U ovome nam najviše mogu pomoći naši roditelji, ali: važno je poštovati potrebu mlade osobe za autonomijom, npr. time da zajedno dogovorimo zajednička svakodnevna pravila i posljedice (ne)pridržavanja tih pravila, čime joj pružamo dovoljno psihološkog „prostora“ za razvoj motivacije i ustrajnosti.
Pravo na izvanškolske aktivnosti i interese. Školsko funkcioniranje i uspjeh svakako su važni za razvoj mlade osobe, međutim podjednako su važne i razne izvanškolske aktivnosti, interesi, hobiji i područja interesa (koja sami izabiremo). Usmjeravajući naše vrijeme i trud u nešto što nas zanima, potičemo razvoj samo-motivacije a pritom i razvijamo brojne druge životne vještine. Važno je da svoje interese ne doživljavamo uludo potrošenim vremenom, jer bi nam to moglo priuštiti osjećaje ljutnje i zamjeranja. Ono što nam se događa ili nas zanima izvan škole iznimno je dugoročno važno za naš uravnotežen život.
Prestati se motivirati stresom. Stres nam ne pomaže u motivaciji, dapače, paradoksalno nam samo odmaže! Jedan od boljih načina kako se motivirati svakako uključuje pokušaj uklanjanja (ili barem ublažavanja) stresa iz našeg života, kao što je npr. stalno prigovaranje i podsjećanje vezano uz školske obaveze, (samo)kažnjavanje za neku lošiju ocjenu ili propuštenu zadaću …
Za kraj vam nudim jednu preporuku koja vam može biti od velike pomoći: predlažem vam da pročitate knjigu autorica Majde Rijavec i Dubravke Miljković, obje sveučilišnih profesorica psihologije, pod nazivom „Vodič za preživljavanje u školi“. U njoj ćete pronaći puno korisnih savjeta vezanih uz lakše preživljavanje u školi te brojne savjete vezane uz motivaciju u trenucima kada vam je najviše potrebna.
