Nastavnicima se često pripisuje da su najvažniji faktor u nastavi, što je s jedne strane i točno, ako se u obzir uzme da su oni ti koji su odgovorni za tijek i ishod nastave. Današnji odgojno-obrazovni sustav stavljen je pred izazov nove paradigme, kojoj ne može odgovoriti tradicionalna škola. Naglasak je na aktivnosti i kreativnosti učenika, za razliku od nekadašnjeg sustava koji je „zahtijevao“ da učenici budu pasivni slušači. Neosporno je da se od nastavnika puno traži. Često se može čuti kako su neki nastavnici omiljeni, dok su drugi manje omiljeni zbog načina na koji rade. Netko svoj posao obavlja bolje, s više zadovoljstva i motivacije, što rezultira predanošću. Kada je riječ o nastavnicima, moglo bi se reći da je posao nastavnika izazov.
Nije lako odgajati djecu, poučavati ih pisati, čitati, dati im osnove za kasnije obrazovanje te im usaditi prave vrijednosti da jednog dana budu „ljudi“. Iako svatko ima sliku o tome kakav bi trebao biti pravi nastavnik, i nastavnici su ljudi, kaže Renzel (Muminović, 2011). Točno je da se od nastavnika previše traži, no to je u opisu njihova posla. Nastavnici bi trebali biti ti koji će svoj posao doživljavati kao poziv, jer svaka osoba koja radi ono što voli, zasigurno može napraviti više u odnosu na osobu koja svoj posao ne radi s dovoljno entuzijazma i predano.
Hrvatski obrazovni sustav svake godine otpravi velik broj učitelja. S obzirom na postavljene kriterije potrebne za upis na dotični studij, postoji velik broj osoba koje upisuju taj studij, a da možda nisu za rad s djecom. To za sobom povlači pitanje gdje je motivacija kod tih osoba te kako će one motivirati buduće učenike, ako same nisu motivirane za svoj posao. S druge strane, ima prekrasnih učitelja i nastavnika koji kvalitetno obavljaju svoj posao te prate trendove i osuvremenjuju način poučavanja. No, i njima je ponekad teško motivirati učenike.
Što su motivacijske tehnike?
Nastavnici imaju svoj plan i program rada i često trebaju biti „čarobnjaci“ da učenike zainteresiraju za gradivo koje je propisano i često dosadno. No, kako na svakom satu održavati pozornost, naglasiti važnost predmeta, graditi pouzdanje u sposobnosti i poticati zadovoljstvo učenika? Jedan je od odgovora da redovito trebaju koristiti nastavne i motivacijske tehnike kojima povećavaju interes i zanimanje za predmet te sam njegov sadržaj (Trškan, 2006). Nastavnička kreativnost prvi je korak i pretpostavka za odgojno-obrazovni proces koji ne „guši“, nego potiče kreativnost svojih učenika.
Stoga, zgodan „alat“ koji nastavnicima može pomoći jesu motivacijske tehnike koje se konkretno mogu odnositi na nastavno gradivo – nastavne motivacijske tehnike ili samo pokušavaju održati pažnju učenika – motivacijske tehnike. Budući da motivacija kod učenika varira po svom intenzitetu i dinamici, motivacijske tehnike mogu biti prisutne u svim stadijima nastavnog sata, posebno tijekom ponavljanja gradiva te provjeravanja usvojenog znanja.
Svrha je motivacijskih tehnika u nastavi što brže i učinkovitije učenje novih pojmova, godina, imena i događaja. One motiviraju učenike na učenje gradiva, dok se nastavnici njima koriste kako bi povećali ili smanjili zahtjevnost nastavnog sadržaja.
Budući da djeca najbolje uče kroz igru, motivacijske tehnike omogućuju učinkovitije učenje. Korisne su motivacijske tehnike u nastavi: ispunjaljke, križaljke, skrivalice, asocijacije, kvizovi i mentalne (kognitivne) mape.
Raznolikost motivacijskih tehnika
ISPUNJALjKE i KRIŽALJKE korisne su za usvajanje određenih pojmova, posebno novih termina. Nastavnici mogu kroz križaljku postići to da učenici na osnovi postojećeg znanja dođu do rješenja koji označava neki novi pojam.
Također, moguće je da nastavnici opišu određen pojam bez da kažu njegov naziv, a učenici trebaju reći o kojem je pojmu riječ.
KOGNITIVNE MAPE korisne su za slikoviti prikaz određenog nastavnog sadržaja, odnosno, bitnih pojmova i događaja koji učenicima služi kao podsjetnik.
KVIZOVI mogu biti različiti, ovisno želi li nastavnik uključiti sve učenike ili samo pojedine. Tako može osmisliti kviz gdje se mogu natjecati svi učenici, skupine ili samo pojedini učenici. Mogu se napraviti kao televizijski kvizovi da budu zanimljivi i aktualni. Uz kvizove, često se koriste i zagonetke, rebusi, kratki zvučni zapisi (glazba različitih država, govori i razgovori te narodne pjesme) te igre vješala. Igre vješala nešto su poput kola sreće, odnosno, učeniku se može reći da smisli određeni pojam iz određene nastavne jedinice te pomoću crtica označi koliko riječ ima slova, a drugi se učenici javljaju i pogađaju slova, dok učenik koji je smislio pojam crta nekakvu karikaturu, odnosno, dijelove za svaki netočan odgovor. Učenicima je ova igra zanimljiva, jer se zaista igraju, a ujedno razmišljaju i ponavljaju o onome što ih se na nastavi poučavalo.
Mogu se koristiti i skice, karikature, crtanje, mimika, pantomima, različita odjeća i predmeti, modeli, lutke, različite igre (lov na blago, ždrijeb), anegdote, metafore i citati.
Ipak, u školama se najviše koriste motivacijske tehnike oluja ideja (brainstorming), koja podrazumijeva da dvoje ili više učenika pokušavaju zajednički doći do što više različitih ideja za priču, rješavanje različitih zadataka ili zadaća iz različitih predmeta, čak i za rješavanje sukoba i drugo te zapisivanje zamisli (brainwriting), o kojoj će više riječi biti u nastavku.
Motivacijske tehnike opuštanja
Zanimljive su motivacijske tehnike namijenjene opuštanju i odmoru učenika. To mogu biti tehnike opuštanja uz glazbu, vježbe disanja, uz pokrete ili posebne tehnike meditacije. Navedene tehnike mogu se koristiti na početku sata (kako bi se učenici primirili i pripremili za nastavni sat) ili prije izvršavanja zadataka. Iako nije uobičajena praksa koristiti glazbu u nastavi (često se percipira kao obveza glazbene kulture), ona može pomoći u stvaranju pozitivnog ozračja u učionici, doprinijeti raspoloženju učenika, smanjiti pritisak i slično. Glazba se može koristiti pri čitanju ili slušanju tekstova, pri ocjenjivanju, kao pozadina pri obrađivanju novih nastavnih sadržaja. Određena glazba može se koristiti samo za ponavljanje, dok neka druga vrsta za aktivno sudjelovanje učenika.
Motivacijske tehnike koncentracije
Posebne tehnike opuštanja tehnike su koncentracije i uživljavanja, koje učenike potiču na pozitivno raspoloženje, izražavanje vlastitih osjećaja i misli. Učenicima se može reći da se užive u taj dotični trenutak, da dišu sve dublje i dublje, da osjete svaki udah i izdah, da osjete kako raste smirenost, dok izdah odnosi brige i slično. To je korisno kako bi se učenici koncentrirali na zadatke, posebno one zahtjevnije, te postali svjesni trenutka. To je tzv. pozitivna sugestija.
Motivacijske tehnike vizualizacije
Motivacijska tehnika vizualizacije podrazumijeva da učenici zamisle ono što se od njih traži. Primjerice, učitelj može reći učenicima da zamisle kako uživaju u učenju, kako nastavni sadržaj samo „ulazi u njihovu glavu“. Bitno je da nastavnik bude „vođa“, tj. da svojim načinom govora, intonacijom glasa i biranim riječima usmjerava i navodi učenike, jer to dovodi do pozitivnog ozračja.
Alfa-trening također je opuštajuća tehnika koja podrazumijeva „usporavanje djelovanja razuma predočavanjem boja i unutarnjom predodžbom“. Za početak, učenici se trebaju udobno smjestiti na stolicu, zatvoriti oči, zamisliti boje i brojke uz vježbe disanja te uživati.
Kinetičke motivacijske tehnike
Uz tehnike koje su koriste pri opuštanju, tu su i motivacijske tehnike koje uključuju kretanje. Naravno, poanta nije u tome da se učenici samovoljno kreću razredom, nego da svoju energiju djelomično usmjere na pokrete kako bi im bilo zanimljivije. Primjerice, prilikom ponavljanja nastavnog gradiva učenicima se može reći da za točan odgovor podignu lijevu ruku, a za netočan desnu. Ili svi učenici mogu ustati ako je odgovor točan te sjesti ako je odgovor netočan. Iako ovo može djelovati kao pravljenje nereda i buke u razredu, ovo je učenicima zanimljivo jer se kreću, a ujedno i razmišljaju. Primjerice, učenici koji se teško koncentriraju (posebno učenici s dijagnosticiranim ADHD-om), kao i učenici koji svojom aktivnošću ili ponašanjem zasluže, mogu pripomoći učiteljima podijeliti radne materijale (radne listove, zadatke), pomoći pripraviti nastavna pomagala i drugo.
Bitno je da učitelji poznaju i koriste te motivacijske igre (pogodi tko, kolo sreće, nogomet riječima i drugo). Domišljate i maštovite motivacijske tehnike zaista obogaćuju nastavni sadržaj, a pri tom se postiže to da učenici postaju zainteresiraniji, bolje slušaju i zahtjeve ne percipiraju kao nekakvo moranje, već ispunjavanje svojih obveza kroz igru i na koristan način. Ponekad se i od učenika može tražiti da smisle određene zadatke koji će se uvrstiti u test (što ujedno znači da učenik treba ponoviti gradivo kako bi mogao sastaviti pitanja, a s druge strane, sam je uključen u taj proces odabira, što podrazumijeva aktivnost te na neki način pomoć učitelju). Također, od učenika se može tražiti da zapisuje svoje ciljeve i uredno ih prekriži kada ih ostvari. Zatim, učenici kroz foto-priču mogu prezentirati naučeno gradivo, pri čemu vježbaju govorno i likovno izražavanje.
Na kraju, motivacijske tehnike odnose se na znanje učenika koje već imaju, na novo nastavno gradivo te utječu na osjećaj uključenosti učenika, što dovodi do većeg zanimanja za rad. Ovisno o osjetilima učenika i njihovim sposobnostima, motivacijske tehnike mogu biti vizualne, auditivne, kinetičke (kretanje), olfaktorne (njuh) i gustativne (okus) (Trškan, 2006). Što je najvažnije, ranije opisane tehnike mogu biti spontane, planirane, inovativne, kratkotrajne, dugotrajne, uvodne ili zaključne. Njihovo korištenje osvježava ustaljeni nastavni sadržaj kojeg učenici često percipiraju kao dosadnim i nepotrebnim.
Zaključak
Usprkos sve većim zahtjevima i obvezama koje učitelji trebaju obavljati, bitno je da prije svega vole svoj posao. Kada je to tako, onda neće nedostajati ideja ni kreativnosti. Ponekad se nastavnicima može učiniti da je korištenje ovih tehnika gubitak vremena, s obzirom na propisan plan i program, no one zasigurno mogu doprinijeti pozitivnom raspoloženju učenika, potaknuti ih na sudjelovanje, što i jest krajnji cilj, te prilikom aktivnosti, kod učenika stvoriti osjećaj zadovoljstva i pozitivnih stavova prema predmetu i školi općenito. Učenikov osjećaj uključenosti, na zanimljiv i izazovan način, smanjuje tjeskobu i dosadu, a može pozitivno utjecati i na učenikovu sliku o vlastitim sposobnostima te na povećanje samopoštovanja. Češće korištenje učenja kroz igru rezultira i većim zadovoljstvom učenika, što doprinosi boljem uspjehu.
Izvor: Marija Novoselić / www.istrazime.com
