Mnogi drevni narodi vjerovali su u zagrobni život i prakticirali su mumificiranje kao način ulaska u zagrobni život. Najpoznatiji su svakako stari Egipćani. Okosnica egipatske religije bilo je vjerovanje u zagrobni život i cikličnost postojanja. Zatvoreni krug prirode potvrđivao im je i godišnji ciklus poplava Nila koje su donosile život, te dnevni ciklus Sunca. Ukoliko je samo Nebo, prema njihovim tumačenjima, imalo pravilne cikluse postojanja i pojavljivanja, takav je ciklus vrijedio i za one na zemlji, a posebno za faraone – izravne potomke bogova. Glavni centri staroga Egipta u kojima su se vršila mumificiranja bili su Memfis, Heliopolis i Hermopolis.
Stari Egipćani također su vjerovali da će doći smak svijeta odnosno trenutak u kojem će sve duše krenuti prema svog zagrobnom životu. Za taj je odlazak bilo važno sačuvati ne samo dušu već i tijelo. Tako je mumificiranje postalo vrlo popularno.
Religijske osnove
Da bismo bolje razumjeli filozofiju i razmišljanja starih Egipćana i njihovu potrebu za mumificiranjem, upoznat ćemo se s osnovama njihove religije. Stvoritelj je bog Atum, čija djeca Šu (bog zraka) i Tefnut (božica vlage) stvaraju Geba (boga zemlje) i Nut (božicu neba). Njihovim sjedinjenjem nastaju Oziris, Izida, Set i Neftis. 
Oziris je bog plodnosti, vegetacije, vladar svijeta mrtvih i glavni sudac. Njegova sestra i supruga Izida, uz božicu Hator, predstavlja kult plodnosti i majke stvoriteljice. Ozirisa ubija njegov brat Set (bog pustinje, suše i u nekom smislu predstavnik zla), raskomada njegovo tijelo i dijelove razbaca po cijelom Egiptu.
Na taj način Set Ozirisu dokida mogućnost uskrsnuća. Izida potom sakupi dijelove Ozirisova tijela i uz čarobne balzame ih ponovo spaja, te oživljuje svojim božanskim moćima. Posthumno, ona s Ozirisom začinje sina Horusa, koji osvećuje oca i dovodi Seta pred božanski sud koji proglašava Ozirisa pravednim i ustoličuje ga za vladara mrtvih.
Oziris se uvijek prikazuje s vladarskim oznakama kao mumija otkrivenog lica. Najčešće je zelene boje, kao simbol plodnosti i vegetacije, s rukama prekriženim na grudima, a u njima drži palicu i bič, što su simboli Donjeg i Gornjeg Egipta. Na nebu je lik boga Ozirisa predstavljen zviježđem Oriona prema kojemu su stari Egipćani predviđali vrijeme poplave Nila.
Mumificiranje u starom Egiptu
Egipatsko mumificiranje je vrlo dobro poznato i rastumačeno. Nakon smrti se iz pokojnikova tijela odstrane svi unutrašnji organi, osim srca. Ti organi smještaju se u posebne urne (kanope). Kanope se nalaze pod zaštitom četvorice božanskim Horusovih sinova. Zanimljiv je način kojim su mumifikatori vadili mozak. Lubanju bi probušili iznad oka, kroz rupu bi uvukli žicu s kukom, njome bi mozak rasjekli na dijelove. Potom su te dijelove mozga vadili alatkom u obliku žice, a praznu lubanju ispunjavali smjesom mineralne soli natrona i žbuke. Tijelo se ostavljalo u solnoj otopini 40 dana. Nakon toga su se utrljavali balzami koji sprječavaju raspadanje. Solna otopina zajedno sa suhim pustinjskim zrakom odstranjuje vlagu. Potom se tijelo umotavalo trakama platna, a na lice se stavljala maska s ljudskim likom. Srce ostaje u tijelu jer ga pokojnik predaje na vagu pred božanskim sudom koji odlučuje je li pravedan i dostojan vječnog života. 
Kao protuteža srcu, na vagi se nalazi pero božice pravednosti i istine Maat. Ako ono prevagne, pokojnik ne dobiva dopuštenje za zagrobni život.
Cijeli obred i postupak mumificiranja trajao je 70 dana. Tako balzamirano i umotano tijelo stavljalo se u sarkofag. Ako je pokojnik bio bogata i utjecajna osoba, njegovo tijelo stavljano je u sarkofag, koji se potom umetao u drugi sarkofag i tako redom. Što je pokojnik bio imućniji, broj sarkofaga je bio veći.
Knjiga mrtvih
Prema egipatskom vjerovanju, mrtva osoba je nakon smrti morala proći kroz Duat, opako mjesto puno čudovišta, vrele vode i vatrenih rijeka, a bila je tamo i zmija koja je rigala otrov. Čudovišta se moglo izbjeći samo uz pomoć čarolija. Budući da su mumijama nije bilo mozga koji bi mogao zapamtiti čarolije, ispisivane su na komadima papirusa i stavljane u sarkofag ili pored njega. Ti natpisi poznati su kao Knjiga mrtvih.
Ne bas savršeno
U početku su si balzamiranje mogli priuštiti samo bogati pojedinci, no s vremenom je postalo pristupačno svima. Tako je mumificiranje postalo privredna grana u Egiptu, a znanje i vještina mumifikatora vrlo cijenjeno. Mumifikatori su obred mumificiranja obavljali na mjestima zvanima „Kuće ljepote“, premda su sudeći po opisu aktivnosti više nalikovala današnjim mesnicama.
Ovisno o bogatstvu i utjecajnosti pokojnika, tijelo je moglo biti zamotano s nekoliko stotina kvadratnih metara tkanine, što odgovara površini današnjeg košarkaškoga igrališta. Mumifikatori ne bi svoj posao uvijek napravili dobro. Kad bi tijelo bilo loše balzamirano, ono bi poprimilo crnu boju i postalo krhko, te bi se pojedini dijelovi odlamali. Ako bi koji dio tijela otpao, mumifikatori bi ga zamijenili komadom drveta ili jastučićem. Ionako ih nitko nije mogao kontrolirati. Ako je pokojnik za života bio bez ruke ili noge, davali bi mu umjetni ud da ga koristi u novom životu.
U početku se za mumificiranje koristio pijesak, kojeg je u Egiptu bilo u izobilju. Kasnije je uočeno da natron, kojeg je bilo oko jezera u blizini današnjega Kaira, bolje služi za dehidraciju tijela, naravno u „suradnji“ s povoljnom suhom klimom koja je sprječavala truljenje.
Zanimljiva je činjenica da su Egipćani svoje mumije opskrbljivali hranom, u slučaju da ogladne u zagrobnom životu. Grobnice su im bile prepune različite hrane. Bile su tu prave „živežne mumije“ od smotuljaka mesa ili cijelih usoljenih ptica. Ti sušeni smotuljci umatani su u zavoje i smještani u posebne kovčežiće od drveta egipatske smokve, izrađene po obliku i veličini mesa. „Živežne mumije“ stavljane su, ponekad i u loncima, direktno u grobnicu, tako da ih pokojnik može konzumirati u zagrobnom životu.
Oetzi
Zanimljiva je priča vezana za Oetzija, mumiju pronađenu 1991. godine u ledenjaku u Tirolskim alpama na austrijsko-talijanskoj granici. Otkrio ju je austrijski bračni par koji je planinario. Odmah po otkriću nastao je pogranični spor o tome kome pronalazak pripada Austriji ili Italiji. Mumija je najprije prevezena u austrijski Innsbruck, a kad se pokazalo da je nalazište ipak na talijanskoj strani granice, mumija je premještena u Bolzano. Neki znanstvenici izrazili su sumnju u mjesto pronalaska, a drugi su se posvetili analizi i rekonstrukciji mumije. 
U otkrivanje tajne ledenjačke mumije uključili su se arheolozi, antropolozi, glaciolozi, kriminolozi, mikrobiolozi, botaničari, kemičari i povjesničari. Svi oni željeli su odgovoriti na brojna pitanja: Što ga je natjeralo u planine, čime se bavio, što je radio? Kad se ustanovilo da je bio tetoviran i da je tetovaža izvedena u područjima akupunkturnih točaka, fascinacija je dodatno porasla.
Znanstvenim analizama dokazano je da je mumija stara oko 5300 godina. Također je dokazano da je umro u dobi između 45 i 50 godina. Bio je visok 156 centimetara, a po pronađenoj opremi smatra se da je bio opremljen za dulji boravak u alpskim klimatskim uvjetima. Mumija teži svega 13 kilograma, ali još nije sa sigurnošću utvrđeno kako je čovjek umro. Nedavno su na mumiji otkrivene dvije rane – jedna od strijele, a druga od noža. Za prvu se smatra da nije bila smrtonosna, ali duboka posjekotina na ruci svakako je mogla biti uzrokom smrti. Zanimljiv je način na koji su znanstvenici pristupili pregledu i proučavanju mumije. Struganjem pokosnice i sakupljanjem komadića kosti uzimao se materijal za DNK analizu, a čak su se i pomoću endoskopa uzimali uzorci iz crijeva. Analizirane su naslage stroncija i olova na zubima, koje bi trebale dati odgovor u kakvom je okruženju Oetzi živio. Mnogi vjeruju da se mozaik neće moći sastaviti bez dodatnih arheoloških istraživanja o naseljima i grobištima iz toga razdoblja.
Danas se Oetzi čuva u arheološkom muzeju u Bolzanu. Nalazi se u ohlađenom staklenom spremniku na temperaturi od -6 ˚C, tj. u uvjetima u kojima je pronađen. Uz tijelo mumije izloženo je oružje i oruđe koje je uz nju pronađeno: bakrena sjekira, luk i strijele s vrhom od kremena.
Tajna mumificiranja
Brojni znanstvenici bave se tajnom mumificiranja. Prema najnovijim saznanjima, stari su Egipćani mumificiranje obavljali na mnogo složeniji način nego što se pretpostavljalo. Koristili su biljna ulja, smolu i pčelinji vosak. Poznavali su i osnove antibakterijskih djelovanja. Iako u to vrijeme nisu znali što uzrokuje truljenje, znali su da voda sudjeluje u bakterijskoj razgradnji. Zato su mumije bile dehidrirane. Definitivno je odbačena i teorija prema kojoj su se u procesu mumifikacije koristili materijali na bazi nafte, koje u tom području ima mnogo. Suvremenim tehnološkim metodama sa sigurnošću se može dokazati da tragova nafte nema. Može se zaključiti da je s vremenom i tehnika mumificiranja napredovala, što se vidi iz usporednih testova na mumijama različite starosti. Isto tako, danas je sigurno da se u procesu mumifikacije koristila cedrovina, a ne drvo borovice, kako se do sada mislilo.
Znanstvenici su otkrili da ekstrakt cedrovine sadrži konzervans pod imenom guaicol. Raznim pokusima dokazano je snažno antibakterijsko djelovanje guaicola, što objašnjava dugotrajnost mumija. Isti pokus obavljen je i s ekstraktom drva borovice, no guaicol nije pronađen. Borovica je bila opcija zbog sličnosti s grčkim imenom i zbog toga što su neke mumije pronađene s grančicom borovice u rukama. Moderna znanost dala je definitivne odgovore na neka pitanja koja su izazivala dileme.
Mumije životinja
Stari su Egipćani kao kućne ljubimce držali razne životinje: mačke, pse, majmune, gazele i ptice, a sokole i mungose su trenirali da love s njima. Često su ih slikali na zidnim slikarijama. U grobnicama su pronađena brojna mumificirana tijela životinja, odmah pored mumija vlasnika. Tako su i mumije životinja ostale kao dio tradicionalnog egipatskog shvaćanja života. Ipak, većina životinja nije umirala zajedno s čovjekom kojem su pripadale. Nakon uginuća polagane su u prazne grobnice i tu su čekale svoga gospodara.
Za mumije sokola i drugih lovačkih ptica iz kasnijeg razdoblja starog Egipta, dok nisu bile odmotane i proučene, mislilo se da su mumije djece. Mumifikatori koji su ih balzamirali zamotali su mumiju s toliko zavoja da je bila veličine bebe, a često su im glave bile pokrivane maskom ljudskog lika. Nekim kućnim mezimcima njihovi su tugujući vlasnici organizirali luksuzne pogrebe.
Lažne mumije
Otkad postoji proces mumificiranja, postoje i lažne mumije, kako ljudske tako i životinjske. Danas je vrlo jednostavno pomoću rendgenskih zraka otkriti radi li se o pravoj ili lažnoj mumiji, no nekada je to bilo nemoguće bez odmotavanja. Najveći broj lažnih mumija pojavio se krajem šesnaestog stoljeća, kada je egipatska vlada zabranila njihov izvoz zbog prave pošasti njihova iznošenja iz zemlje. Tada su egipatski prodavači mumija počeli izrađivati lažne mumije. Lažne mumije najčešće su prodavane turistima kao prave, i to za veliku svotu novca. U Egiptu, ništa ne sluteći, kupovali su ih i hodočasnici. Što su mumije bile ljepše i bogatije umotane, veća je bila šansa da je unutrašnjost prazna. Ponekad je lažna životinjska mumija napravljena jednostavno zato što je bilo vrlo teško uhvatiti životinju koja je trebala biti mumificirana, kao što je to slučaj sa sokolima i orlovima. Neke životinje, kao psi i mačke, bile su potrebne u kući, pa ih je bilo šteta „potrošiti“ na takav način. Osim toga, za pravi proces mumificiranja bili su potrebni skupa mirisna smola i natron.
U Engleskoj je u devetnaestom stoljeću odmotavanje mumija bilo pravi hit. Glavna zvijezda bio je doktor Pettigrew s Kraljevskog kirurškog sveučilišta. Ulaznice za njegova odmotavanja bile su uvijek rasprodane. Pred vratima, u potrazi za kartom više, znali su ostati i vrlo važni ljudi i uglednici toga vremena, kao što se to jednom dogodilo kanterberijskom nadbiskupu. Nakon predstave služili su se hrana i piće. Bilo je i razočaravajućih predstava. Znalo se dogoditi da je i doktoru Pettigrewu podvaljena lažna mumija, pa su u predstavi nakon odmotavanja na bini ostali štapovi i krpe. 
Doktor Pettigrew primio je još jednu časnu obavezu. Naime, vojvoda od Hamiltona bio je impresioniran mumijama, pa je odlučio da ga se nakon smrti balzamira. Umro je 18. kolovoza 1852. godine, a posao je, naravno, obavio doktor Pettigrew. Vojvodino tijelo je položeno u stari egipatski kameni sarkofag. Sarkofag do danas nije otvoren, stoga još uvijek ne znamo je li doktor Pettigrew bio vješt poput starih Egipćana.
Mumi-ludilo
Čini se da su drevni engleski vladari i crkvenjaci bili očarani mumijama, no među njima ima i onih za koje možemo reći da su otišli korak dalje. Naime, kad je francuski kralj Luj IV. godine 1715. umro, po njegovoj zapovijedi srce mu je balzamirano. Stotinu godina kasnije, to je srce pribavio jedan engleski crkvenjak i pojeo ga za večeru! Kralj Engleske Karlo II., koji je živio u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, marljivo je sakupljao prah koji je otpadao s mumija. Potom bi taj prah utrljavao po cijelom tijelu jer je vjerovao da će tako ponešto od „starih moći“ prijeći na njega. Takvo razmišljanje bilo je normalno u to vrijeme. Egipatske su se mumije mrvile i davale bolesnicima kao lijek još od trinaestog stoljeća, a koristile su se za sve bolesti – od trovanja do lomova kostiju. Neka izlječenja možemo pripasati upravo guaicolu koji ima snažno antibakterijsko djelovanje. Tako su, možemo reći i nesvjesno, izliječeni mnogi bolesnici.
U čarobnost praha mumija vjerovali su i slikari šesnaestog stoljeća, pa su ga dodavali u boje smatrajući da on sprječava pucanje boja na slikama. Čak ni slavni pisac William Shakespeare nije ostao imun na prah mumija – on se, naime, u Machbethu spominje kao jedan od sastojaka u vještičjem loncu. Dijelovi mumija, poput ruke ili noge, bili su česti „ukrasni motiv“ na kaminima Engleza u devetnaestom stoljeću.
U devetnaestom stoljeću, s počecima razvoja arheologije i sustavnoga istraživanja staroga Egipta, iskopano je toliko mumija da one više nikome nisu bile zanimljive, pa im je cijena poprilično pala. Stoga su, kad je uzmanjkalo drva i ugljena, neke korištene kao gorivo za parne lokomotive. Siromasi su u Tebi ložili svoje peći povojima mumija. Kako je papir načinjen od platna oduvijek bio na cijeni zbog svoje kvalitete, nomadsko egipatsko pleme beduini došli su na zanimljivu ideju: krali su mumije, a zatim ih prodavali tvornicama papira. Augustus Stanwood, američki proizvođač s kraja devetnaestoga stoljeća uvozio je mumije i njihove povoje pretvarao u papir. Povoji zbog nečistoće bisu bili dobri za proizvodnju pisaćega papira, ali se od njih izrađivao odličan smeđi papir koji su kupovali mesari i trgovci kao papir za umatanje.
Ova proizvodnja je zaustavljena kada je otkriveno da je epidemija kolere, od koje je nekoliko ljudi i umrlo, bila povezana upravo s tako dobivenim papirom.
Priča o mumijama i mumificiranju, iako stara nekoliko tisuća godina, još uvijek golica maštu znanstvenika i običnih znatiželjnika. Jesmo li saznali sve? Znamo li pravu istinu o načinu i motivu mumificiranja? Zašto se kod svih starih naroda pronalaze mumije? Ne znamo hoćemo li ikada moći dobiti potpuno sigurne odgovore na ova pitanja. U tome je vjerojatno i čar proučavanja i istraživanja mumija.
Članak je izvorno objavljen u 72. broju časopisa Drvo znanja
