Carstvo je doživjelo vrhunac u 2. stoljeću nove ere. No, nakon toga krenuo je niz kriza, izazvanih kugom, padom proizvodnje dragocjenih kovina, visokim porezima i nedostatkom radne snage. Povjesničari se ni danas ne slažu u vezi s glavnim uzrocima propasti Rima. Ipak, nema sumnje da su napadi „barbara“ na sjeverne granice Rima Carstvu zadali završni udarac. Germanska plemena (Alani, Burgudni, Vandali i Goti), provalila su u Carstvo i bila u stanju okupiti velike i snažne vojske u slučaju da su im se Rimljani usudili suprotstaviti.
Upravo u vrijeme kad su ti „barbari“ nahrupili na rimsku granicu, samo se Carstvo počelo urušavati, a početkom 5. stoljeća podijelilo se na dva dijela kojima su vladala dva cara– jedan u Konstantinopolu (Carigradu, današnjem Istambulu), a drugi na području Italije. Iako je nakon podjele car Konstantin ponovno ujedinio Carstvo, kako je 4. st. odmicalo sve se više dijelilo na dva dijela, a godine 395. podjela je postala trajna. Otada postoji Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo.
U članku slijedi
- Dolazak Huna na povijesnu pozornicu
- Savez hunskih zajednica
- Flavije Aecije
- Atila na prijestolju
- Atila i Istočno Rimsko carstvo
- Atila kao autokrat bez ograničenja
- Atilin pohod na Zapadno Carstvo
Dolazak Huna na povijesnu pozornicu
Do 4. stoljeća o Hunima se ne zna ništa, a pravih povijesnih dokaza za priču o Hunima gotovo uopće nema. Nisu izrađivali novčiće, a budući da su bili nomadi, arheološki su dokazi više nego oskudni. S pouzdanjem se može reći jedino da su potekli iz središnje Azije.
Huni su bili prvi u nizu mnogobrojnih nomada na konjima iz središnje Azije koji će svijetom sijati strah i užas. Zapad ih je prvi put upoznao 376. godine. Tada je Rimsko Carstvo doznalo da je nova skupina barbara, Huni podjarmila dotada najstrašnije rimske neprijatelje na suprotnoj strani Dunava; Gote i Alane. Nakon te pobjede Huni su krenuli na Vizigote koji su pred tim napadom počeli masovno prelaziti Dunav te je tako 200.000 Vizigota došlo do Hadrianopolisa gdje su pobijedili rimsku vojsku.
Godine 395. Huni su prešli zaleđeni Dunav i napali Trakiju i Dalmaciju. Istovremeno su napali i Istočno Carstvo, ali u to su se vrijeme ponajprije koncentrirali na Zapadno Carstvo.
| Temeljni elementi hunskog društva: Svaka je obitelj živjela u zasebnom šatoru, logori su imali po šest do deset šatora, a nekoliko logora činilo je klan – temeljnu društvenu jedinicu hunske zajednice. Pleme je imalo po deset klanova pa su plemena tako po svoj prilici imala oko 5000 pripadnika, ali pleme se uvije moralo dijeliti na 50 osoba radi traženja hrane i ispaše. |
Huni su bili poznati po nepoštivanju dogovorenih sporazuma, a Rimljani su griješili smatrajući ih normalnom državom-nacijom. Vođe su imali jedino u ratnim razdobljima, a vođa je u takvim prilikama bio pojedinac s najvećim ratničkim ugledom. U vezi s tim neobično je i to što su se sve rasprave i vijećanja odvijali tako da su sudionici sjedili na konjima.
Nakon što su se Huni pojavili Rimskim carstvom se proširila slika o strašnim Hunima, neusporedivo strašnijim od Gota i ostalih barbara.
Zašto se Hune smatralo tako strašnima? Zbog toga što se silno pretjerivalo u procjenama o njihovoj brojnosti.
Zahvaljujući brzini i pokretljivosti, Huni su na konjima bili u stanju u kratkom roku prijeći velike udaljenosti pa se stjecao dojam da se svuda pojavljuju u tisućama, iako se često radilo o tome da se isto pleme pojavljivalo na različitim mjestima. Kako su bili izrazito vješti jahači izgledali su poput svojevrsnih kentaura, što je samo jačalo dojam o nadljudskoj djelotvornosti. Rimljani su ih se bojali jer su Huni tako snažno privlačili i potpirivali maštu brojnih robova i bandita u Rimskom Carstvu, koji su mrzili gospodare i u Hunima vidjeli spasitelje.
Rimljane je ipak najviše plašila iznimna vještina Huna u rukovanju lukom. Hunski strijelci s konja su mogli odapinjati strijele svake dvije sekunde, a najbolji strijelci su mogli tijekom 12 satne bitke odapeti i 1000 strijela.
Savez hunskih zajednica
Do pojave Atile nije bilo stalnijeg oblika saveza hunskih zajednica pa su se nakon vojnih pohoda Huni najčešće odvajali na plemena, klanove i logore. Početkom dvadesetih godina 5. stoljeća Huni su pokazivali znakove sposobnosti stvaranja trajnije konfederacije zahvaljujući kojoj će postati stalnom i smrtonosnom prijetnjom objema polovicama Rimskog Carstva. Braća Rua i Oktar zajednički su vladala moćnim hunskim savezom, ali jedan od suvladara vrlo je zgodno i prikladno nestao. Oktar je umro 432. pa je Rua ostao jedini vladar.
Oktar i Rua imali su brata Mundiuha, koji im je hijerarhijski bio podređen. No, Mundiuh je bio važan po tome što je bio otac dvojice budućih hunskih vođa, Atile i Blede. O Atilinom djetinjstvu ne zna se ništa iako se pretpostavlja da se rodio 406. godine.
Zna se jedino da je u mladosti imao prijatelja Rimljanina Flavija Aecija, koji će kasnije postati njegovim najvećim neprijateljem.
Prije nego što se nastavimo upoznavati s Hunima i Atilom, saznajte priču o Aeciju…
Flavije Aecije
Flavije Aecije rodio se 396. godine. Povjesničari će ga kasnije nazvati „posljednjim Rimljaninom“.
Aecije se rodio u pogrešno doba: cijenio je slavu drevnog Rima, a morao je donositi praktične odluke u bitno drukčijem svijetu, u kojem su igru vodili barbari, a ne Rimljani. Rimljani su pokušali podijeliti vlast s Hunima i Gotima, služeći se jednim kao saveznicima da bi se borili protiv drugih i obrnuto. Za učvršćivanje tih saveza nudili su se taoci plemenita roda koji bi služili kao jamstvo protiv izdajstva. Nakon što se Rim našao u savezništvu s Hunima, Aecije je još kao mladić proslijeđen Hunima kao jamstvo. Aecije je boraveći s Hunima učio njihove tajne i narodne običaje, uočavajući slabosti u njihovoj vojnoj moći. Prema predaji, bio je Atili kao stariji brat i njih dvojica su zajedno lovila po šumama.
Aecije se prvi put našao u politici kad je 423. umro zapadni car Honorije. Honorijeva sestra Gala Placidija, naumila je na Rimsko prijestolje dovesti svog sina Valentijana. Počelo je nadmetanje za prijestolje, a Aecije je podržao Valentijanova suparnika, Ivana. Valentinijan je pobijedio i smaknuo. Aecije je smislio plan kojim je htio ne prijestolje dovesti Ivana te je na područje Italije došao s velikom hunskom vojskom. Gala se nije namjeravala upuštati u borbu s Hunima pa je „pomilovala“ Aecija pod uvjetom da se povuče na svoje područje u Galiji. Valerijan je ostao carem, ali je pravu vlast imala Gala.
Aecije je htio postati vrhovnim zapovjednikom na zapadu, no Gala je bila naklonjena zapovjedniku Feliksu koji je pod čudnim okolnostima ubijen 428. godine. Aeciju se nakon toga na putu do najviše vojne vlasti na zapadu mogao ispriječiti samo jedan čovjek, Bonifacije upravitelj provincije Sjeverne Afrike, miljenik Galije.
Acije je uvjerio carsku namjesnicu da Bonifacije planira izvesti državni udar te joj predložio da ga pozove u Rim radi istrage. Istovremeno je pisao Bonifaciju i upozorio ga da se ne odazove pozivu jer ga Gala planira ubiti. Kad se Bonifacije vratio, Aecija je uvidjela da ju je Aecije prevario te je Bonifacija imenovala vrhovnim zapovjednikom. Aecije je krenuo na njegove snage, ali je doživio težak poraz. Bonifacije pak nije imao sreće: u toj je bitki smrtno stradao.
Aecije je pobjegao svojim prijateljima Hunima i osigurao Ruinu potporu nakon spletkarenja kojim mu je naumio priskrbiti provinciju Drugu Panoniju. Rua je u to vrijeme vladao sam budući da je Oktar umro 432.
Uz hunsku potporu, Aecije je bio nedodirljiv pa ga je Gala na kraju prihvatila kao važnog i moćnog čimbenika na Zapadu.
Vratimo se Atili i Hunima…
Atila na prijestolju
Atila je s vremenom postao moćni ratnik, vrlo vješt u bitkama. Bilo je to doba u kojem su Huni dobivali novac za pružanje vojničkih usluga i odrađivanje plaćeničkih zadaća. Hunsko carstvo se protezalo od Kavkaza do današnje Danske.
No, Atila je nadišao razmišljanja Oktara i Rue te je uvidio da pružanje plaćeničkih usluga donosi kratkoročnu korist. Kako su se Huni nalazili između dva velika carstva, Atila je osmislio da traže novac s obje strane te je u cilju imao uspostaviti veliki sustav „iznude“. Atila je tako izgradio divovski sustav zaštitarskog reketarenja.
Atila je stoga prvi nedvojbeni slučaj mafijaškog mentaliteta u povijesti. Prema njegovom viđenje Rimljani nisu imali izbora, morali su mu plaćati. Njima je jednostavno bili preteško voditi djelotvorne vojne operacije protiv Huna: Huni su pokretni nije ih lako uhvatiti, troškovi vojne ekspedicije protiv Huna bili bi preveliki, a kod Huna nije bilo nikakva blaga koje bi Rimljani mogli zaplijeniti.
Atila je računao da Rimljane može navesti da mu plaćaju zaštitu pod uvjetom da se ne pokaže odviše pohlepnim. Bilo je dovoljno širiti strah od Huna pomno pripremljenim strahotama i zločinima, kako bi se neprijatelj uvijek predavao bez otpora.
Pojedinosti u vezi s Atilinim usponom pod Ruinom vlašću potkraj tridesetih godina 5. stoljeća nisu posve jasne, ali čini se da je Rua mladom vojskovođi dao slobodne ruke u širenju i učvršćivanju Hunskog carstva. Pojedinosti o Atilinom bratu Bledi ima još manje, no čini se da je bio krupan, otvoren i srdačan hedonist, dok je Atila bio nizak, proračunat i dalekovidan. Bleda se protivio Atilinoj politici napredovanja. Kao stariji brat Bled je bio pomalo nadređen Atili, iako su službeno obojica bili kraljevi koji su zajednički vladali.
Atila i Istočno Rimsko carstvo
U Konstantinopolu je u to vrijeme vladao car Teodozije.
Godina u kojoj je Atila došao na prijestolje, 440., bila je godina obilježena značajnim događajima. Te su godine Rim i Konstantinopol zajedno okupili veliku vojsku kako bi iz ruku Vandala vratili Sjevernu Afriku. Dok je vojska provodila posljednje pripreme za isplovljavanje sa Sicilije s istoka je stigla vijest da su Perzijanci napali Armeniju, na krajnjem istoku Bizantskog carstva.
U početku je sudbina ekspedicije koja je trebala krenuti sa Sicilije bila neizvjesna jer bi se Rimljani teško borili na dvjema frontama, ali ubrzo je stigla pomoć. Bijeli Huni, koji su živjeli neovisno o Atili, napali su Perzijske snage i prisilili ih da se povuku iz Armenije. Zapovjednici afričke ekspedicije nakon toga nastavili su se pripremati za ukrcavanje na Siciliji.
Atila je uvidio da mu se pokazao izgovor za pokretanje rata. On i brat našli su se s predstavnicima Konstantinopola na pregovorima. Prema sporazumu iz 435. Teodozije je obećao da će Rui godišnje isplaćivati oko 160 kg zlata, ali zapravo ništa nije isplatio. Atila je jasno pokazao da su se vremena promijenila te da je iznos poreza podigao na 320 kg zlata, upozoravajući da će svako kašnjenje kažnjavati mačem i plamenom.
Dok je čekao da dođe vrijeme za pravi pohod, Atila je prošao Dunav naumivši povesti veliki osvajački rat. Niz rimskih gradova i utvrda pao je kao od šale. Huni su dokazali da su moćna sila, ne samo u izravnim bitkama nego i u opsadama te da su u stanju zauzeti i najsnažnije rimske utvrde. Bizantu nije promaklo da su dani blagog Rue završeni. Ne isplate li novog kralja morati će se suočiti s njegovom sposobnom vojskom.
Atilin munjeviti pohod na Balkan 441. – 442. imao je trenutne posljedice. Čim su se elitne postrojbe vratile sa Sicilije Bizantinci su prestali Hunima plaćati danak i počeli nagradama pridobivati plaćenike. Atila je i dalje tražio da se zlato isplati i u Konstantinopol slao predstavnike.
Godine 445. Atila je dao ubiti brata Bledu kako bi nesmetano mogao nastaviti svoju borbu za prevlast širih razmjera. Pune dvije godine Atila je bio prezauzet nametanjem jedinstvenog osobnog autoriteta u carstvu i nije se mogao baviti Bizantincima.
Teodozije je taj predah iskoristio da Konstantinopolu osigura zaštitu te su 413. podignute nove Teodozijeve zidine dugačke 5 kilometara, od rijeke do mora, koje su zaštitile cijelo područje.
Car je odlučio da Atili neće plaćati danak u zlatu, ali je Atilinim izaslanicima rekao da je spreman pregovarati. Kako bi Atili skrenuli pozornost počeli su mu stvarati probleme u pozadini te su u tu svrhu angažirali pleme pod nazivom Agatiri, no on se s tom prijetnjom u svom dvorištu obračunao bez problema.
Rat koji je uslijedio imao je katastrofalne posljedice za Istočno Carstvo. Huni su uništili pogranične utvrde uz Dunav te nastavili napredovati do područja sjeverno od planine Balkan. U međuvremenu je Rimski zapovjednik Arnezisk okupio snage i krenuo u Rumunjsku. Uslijedila je vrlo žestoka i neizvjesna bitka s Hunima. Huni su pobijedili, ali to im je bio prvi susret s pravom bizantskom vojskom tako da su unatoč pobjedi pretrpjeli velike gubitke. No, pobjeda im je otvorila planinske prijevoje pa su se Huni obrušili na jug u tračke ravnice. Pod popisom gradova koji su pali poda Atilinim naletom našle su se sve važne točke u europskom dijelu Bizantskog Carstva. Kad su Atiline snage stigle do Crnog mora Atila je nadzirao cijeli Balkan. Poraženi i poniženi Bizantinci su bili prisiljeni zatražiti mir.
Godine 448. – 449. obilježili su dugotrajni pregovori, tijekom kojih su Bizantinci bili u podređenom položaju. Atila je tražio isplatu od 950 kg zlata godišnje. Teodozije nikako nije htio plaćati te je zajedno sa svojim prvim čovjekom osmislio su urotu s ciljem atentata. Atilin glavni izaslanik u Konstantinopolu Edekon bio je pripadnik njegovog najužeg kruga savjetnika, a Teodzije je naumio pridobiti upravo njega. Edekon je pristao ubiti Atilu i poći u današnju Mađarsku u društvu izaslanstva predvođenog bizantskim diplomatom Maksiminom koji će odvratiti Atilinu pozornost dok Edekon bude pripremao posljednje korake urote.
Maksimin uopće nije znao što se sprema. On i njegovi ljudi poveli su sedamnaestoricu iz skupine traženih izbjeglica te hrpe darova za Atilu, a on sam dobio je nalog da nepopustljivo pregovara o najnovijem zahtjevu hunskog vođe. Rimsko izaslanstvo iz Konstantinopola se uputilo na naporno putovanje. Prolazeći Serdicu (današnju Sofiju), prijevoj Succi i Naissus gdje su izručili petoricu od 17 traženih izbjeglica koje su Huni odmah smaknuli. Kroz šume i pustoš krenuli su na sjever, došli su do Dunava. Hunski lađari prevezli su ih na suprotnu obalu, a Huni su ih potom otpratili do Atilinog logora.
Jedan od najbližih Atilinih suradnika naredio im je da napuste logor jer Atila zna sve njihove prijedloge i ne zanimaju ga. Ponudili su mito da ih odvedu Atili, što im je i uspjelo. Maksimu i njegovim pomoćnicima osiguran je željeni razgovor s Atilom. Atila im se obratio i rekao da neće razmišljati ni o kakvom prijedlogu bizantskih izaslanstava dok mu ne vrate i posljednjeg političkog izbjeglicu. Njima i dalje im nije bilo jasno kako Atila sve zna. Kasnije se pokazalo da je Edekon otišao izravno Atili te mu razotkrio urotu i sve pojedinosti.
Unatoč svemu Atila je Rimljanima dopustio da ga prate dva tjedna i upravo u tom razdoblju zabilježene su informacije o Hunima i Atili.
Huni su živjeli u zidovima zatvorenim naseljima nalik na velika sela. Atila je živio u najvećoj nastambi. Hunski ratnici su živjeli u poligamnim zajednicama, ali su hunske žene imale viši status nego u većine nomadskih društava.
Atila, nizak širokih ramena i prsnog koša, divovskog lica i zdepasta tijela, imao je sitne duboko usađene oči, plosnat nos te dugu, rijetku bradu. Prema rimljaninu Prisku nije bila riječ tek o običnom razbojniku i tiraninu, nego i čovjeku koji je jasno iskazivao lukavost, pa čak i mudrost. Bogatstvo ga nije zanimalo, osim kao sredstvo političkog i društvenog nadzora, a osobnim stilom iskazivao je skromnost.
Atila kao autokrat bez ograničenja
Atila je potkraj četrdesetih godina 5. stoljeća vladao kao autokrat bez ograničenja. Huni su ga obožavali kao božanstvo, a nije bilo vijeća, skupštine ili senata koji bi ga ograničili. Tako je Atila mogao donijeti sud o bilo kome, posve vladajući životom svih Huna. Huni su se zahvaljujući tome iz nomadskog društva pretvorili u svojevrsnu primitivnu feudalnu zajednicu u kojoj su pojedinci poput Ognezija (njegove desne ruke) imali svoja lena i bili upravitelji.
U srpnju 450. Teodozije je pao s konja i umro od ozljeda, a novim carem ubrzo je postao Marcijan. Odlučan borac i veteran mnogobrojnih pohoda Marcijan je odmah objavio da je razdoblje iznuda završeno i Bizant više neće Atili isplaćivati zlato. Smatrao je da Bizantsko carstvo, ako dođe do sukoba s Atilom, ima mogućnosti za uspjeh u dugotrajnom, razvučenom sukobu.
Marcijan je tako prekinuo dotok zlata Hunima te im zatvorio sva carska tržišta. Svim podanicima Carstva zabranio je izvoz oružja Hunima te je na kraju uputio i tajne izaslanike koji su trebali podmititi vođe Gepida i Ostrogota te poticati pobune protiv Atiline vlasti.
| Huni nisu bili pismeni stoga ne postoji arhiva o diplomatskim odnosima Huna i Vandala. Svi motivi i prilike ukazuju na to, ali će se osloniti i na pretpostavku |
Atila je 450. godine uglavnom mirovao, ali je bio svjestan koliku prijetnju predstavlja Marcijan. Bio je svjestan da sam nije dovoljno jak da porazi Bizant stoga se odlučio potražiti potencijalne saveznike. Prisjetio se 422. kad su Rimljani zbog njegove ofenzive otkazali združeni napad na Vandale u Sjevernoj Africi. Učinilo mu se očitim da Istočno i zapadno Rimsko Carstvo može paralizirati jedino suradnja Huna i Vandala.
Gajzerik, kralj Vandala, bojao se isključivo Vizigota iz Španjolske te se nije mogao s njima odlučno obračunati, jednako kao što Atila nije bio dovoljno jak da bez pomoći pobjedi Bizant. Gajzerik je u to vrijeme imao moćnu mornaricu, a Atila je po svoj prilici smatrao da bi kopneno-morski napad Huna i Vandala na Konstantinopol doveo do ostvarenja njegovog sna. Gajzerik je tražio uslugu za uslugu i to da Atila prvo pomogne njemu i napadne Vandalske neprijatelje, Vizigote.
Atila je pristao i objavio da će 451. napasti Vizigote na području jugozapadne Francuske. Čak i uz Gajzerikovu potporu, Atilina odluka da krene na zapad nosila je mnoge opasnosti. Hunima je nedostajalo planiranja i logistike za dugotrajne pohode, a zapadne je Europa po prirodnoj konfiguraciji bitno naklonjenija braniteljima nego nomadskim napadačima.
Dogodile su se još dvije stvari, koje su promijenile tijek povijesti…
Atila je neposredno prije nego što će krenuti na zapad od sestre cara Valentijana dobio senzacionalnu poruku. Valentijan je sestru Honoriju htio udati za nepoznatog senatora. Ne želeći prihvatiti takvu sudbinu Honorija je pisala Atili nudeći mu se kao nevjesta i obećavajući poveći iznos. Valentijanu su savjetovali da je izruči Atili i tako dokine svaku eventualnu izliku za napad na Rim, ali Aecije se tome žestoko usprotivio. Valentijan ju je stoga prepustio na brigu majci, Gali Placidiji.
Atila je potom ustvrdio da su mu Rimljani oteli suprugu pa je ljutito zatražio da mu je vrate ili isplate veliku odštetu. Nadalje, tvrdio je da je na temelju braka s Honorijom punopravni nasljednik Zapadnog Rimskog Carstva i da ga odmah treba priznati kao vrhovnog zapovjednika carske vojske umjesto Aecija. Stoga su se u studenom 450. godine Aecije i zapadni Rimljani već su se pomirili s potpunim razlazom s Atilom. Suludim zahtjevima Atila je Rimljanima i Vizigotima olakšao traženje zajedničkog interesa.
Tvrdeći da je vladar Zapadnog Carstva, kao da je raskinuo i prethodni dogovor s Gajzerikom. Razočarani Gajzerik nije ni pokušao napasti vizigotsko krilo kad je Atila Vizigote napao frontalno.
Aecije je iz Rima krenuo s vrlo malom vojskom jer su u to doba Rimom pustošili glad i bolest. No, s ciljem osiguranja saveza s Teodrika, kraljem Vizigota, angažirao je svog prijatelja Avita koji je ujedno bio i Teodorikov prijatelj od povjerenja. Teodorik je pristao na savez s Rimljanima.
Aecije je iskazao diplomatske sposobnosti i okupljajući koaliciju svih plemena s područja Francuske radi odupiranja Hunima. U velikoj vojsci koja će se okupiti na području Francuske naći će se Rimljani, Vizigoti, Ripuarijski Franci, Salijski Franci, Burgundfi, Sasi i Bagaudae. Atilini izgledi za uspjeh tako su se počeli smanjivati.
U proljeće 451. Atila je s područja današnje Mađarske krenuo na zapad. U njegovoj vojsci bilo je 30.000 pripadnika.
Ta velika vojska uz gornji je tok Dunava napustila mađarske ravnice u smjeru jugozapada, napredujući objema riječnim obalama . U blizini ušća gornjih pritoka podijelila se u dva dijela te su se dvije vojske ponovno sastali na Rajni i rijeku prešle u blizini Koblenza. Put preko Luksemburga bio je jedino rješenje za velike vojske. Atila je prošao kraj utvrde Trier i okružio Metz, koji je nakon opsade pao 8. travnja 451. godine.
Huni su potom u tri tjedna prešli 300 kilometara od Metza do Orleansa. U tom je razdoblju Atila zauzeo i Troyes. Tamošnji biskup zamolio je da uvjeti predaje budu blagi govoreći da je on Božji čovjek. Atila mu je uzvratio „ja sam bič Božji“, a te riječi postale su dijelom trajne legende o Atili.
Atilin je munjeviti pohod osigurao početnu prednost, jer se saveznici još nisu bili sastali. Ali čim su se saveznici napokon sastali, Teodori i Aecije su izvrsno surađivali i sve savezničke snage bile su na svojim mjestima. Bitka je najvjerojatnije uslijedila 20. lipnja. Atila je pronašao teren na kojem će, kako je smatrao njegovi strijelci biti najučinkovitiji. U izvorima se spominje da se bitka odigrala na Katalaunskoj poljani ili ravnici, ali smatra se da se sve odvijalo u okolici Chalonsa. Uvečer 19. lipnja Atila se posavjetovao sa Šamanima. Predvidjeli su katastrofu, ali i rekli su da će neprijateljski zapovjednik svakako poginuti. Dvadesetog lipnja obje su se strane pripremile za žestoku bitku. Saveznici su po svoj prilici imali brojčanu prednost, pretpostavlja se da ih je bilo 40.000, a s Atiline strane je bilo 30.000 ratnika.
Atila je vojsku rasporedio tako da su se elitne Hunske jedince našle u sredini, Ostrogoti na lijevom krilu, a Gepidi na desnom krilu. Na savezničkoj strani, Aecije je zapovijedao lijevim krilom , Teodorik desnom, dok je Sangiban (kralj Alana), u čiju su odanost sumnjali, bio u sredini, pod budnim okom dvojice glavnih zapovjednika.
U ranim fazama bitke sve se svodilo na borbu za prevlast nad grebenom koji je dominirao bojišnicom, a do kojeg se dolazilo strmim obronkom. Bitka je u početku bila žestoka i nesmiljena, no savezničke snage su brzo osvojile greben, odakle su pokrenule protunapad u kojem su Vizigoti neočekivano lako prolazili Atiline elitne snage. Upravo tijekom te borbe ubijen je Teodorik. U vrijeme spuštanja noći Huni su već bili potisnuti u obrambeni krug svojih kola. Nedostajalo im je hrane i vode i našli su se u opasnosti od potpunog poraza i katastrofe.
U svitanje se Atila pripremao na najgore. Ali, osim uobičajene kiše strijela, sa strane saveznika nije bilo druge aktivnosti. Atila je zaključio da ga neprijatelj namjerava uništiti izgladnjivanjem. No, Atilini izviđači ubrzo su izvijestili da Huni nisu okruženi. Atila je opreznu pokrenu povlačenje, isprva misleći kako ga Aecije namjerava prevariti glumeći da se povukao. Ali saveznici ni tada nisu ništa pokušali. Aecije je zaključio da od potpunog uništenje Huna ne bi imao koristi jer bi Vizigoti tako stekli preveliku moć. Aecije je tako ostavio Atili slobodna prolaz za izlazak iz Galije pa je Atila početkom jeseni već bio u mađarskim stepama.
vrh
Atilin pohod na Zapadno Carstvo
Tijekom zime 451. – 452. Atila je odvagivao mogućnosti koje su mu se nudile. Samo u jednoj godini vjerodostojnost i ugled poprilično su mu narušeni te se pokazalo da svakako nije nepobjediv. Iz zapadne Europe nije donio osobito vrijedan plijen. Atila se odlučio na pohod na Zapadno Carstvo 452. godine na području današnje Italije. Atili je očajnički trebao uzvrat protiv Aecija u kojem će pobijediti, a nekako mu se činilo da na području Italije Aecije neće moći računati na snagu Vizigota. Osim toga, ulaskom u Italiju možda bi mogao oživiti zamrlo savezništvo s Vandalima. Najvažnije je bilo da je cjelokupni sustav financijske grabežljivosti koji je Atila izgradio ovisio o stalnim osvajanjima i dotoku zlata.
Atila je u početku pohoda pregazio sjever Italije i krenuo na Akvileju gdje je njegov početni napad odbijen uz velike gubitke. Zatim je poslao po bolje stručnjake i opremu za opsadu. Akvileja je bila poznata kao tvrd orah, ali ovog puta je pala, prvi puta u povijesti. Atila ju je sravnio sa zemljom . Prema predaji, upravo su izbjeglice koje su iz Akvileje bježale pred Atilom pronašle utočište u najpoznatijoj laguni i utemeljile Mletke (Veneciju).
Tijekom pohoda Atila nije imao milosti ni za gradove koji su otvorili vrata i nisu se opirali: i njih je potpuno opustošio i sravnio sa zemljom. Na meti pljačkaša tako su se našli: Concordia, Altinum, Patavium, Vincenza, Verona, Brixia i Bergamo. Smjer koji se sada otvarao pred Atilom bio je očit: skrenuti na jug i krenuti na Rim. Umjesto toga on je pokazao neodlučnost pa se vratio na istok do jezera Garda. Pritom su ga opterećivali gubici koje je njegova vojska već trpjela zbog epidemije malarije. Svi instinkti govorili su mu da se treba povući u Mađarsku, no prije toga Atila je nekako trebao spasiti obraz.
Predosjećajući njegovu neodlučnost Rim mu jer poslao izaslanstvo u kojem su se nalazili prefekt, senator te što je bilo najdojmljivije papa Leon Veliki. Izaslanici su se s Atilom našli kraj Peschiere. Kralju Huna, kojem je uvijek laskala pozornost velikodostojnika, osobito mu se dojmila pozornost pape Leona. Na Atilu su utjecala tri glavna čimbenika. Papa Leon donio mu je mito u obliku pozamašne količine zlata. Atila se mogao vratiti na područje današnje Mađarske i ustvrditi da je ostvario sve ciljeve. Osim toga do Atile su doprle novosti o tome da je Marcijan iskoristio njegovo odsustvo i na drugu stranu Dunava poslao snage koje su potukle Atiline rezervne jedinice ostavljene kod kuće.
Vrativši se u Mađarsku, Atila je zimi 452. -453. planirao novi osvajački rat.
Te je godine stupio u još jedan brak s germanskom princezom Ildiko. Početkom 453. održana je raskošna svadbena svečanost, a onda je Atila iznenada umro.
Literatura
Frank McLynn, Junaci i zločinci. Kako su razmišljali najveći ratnici u povijesti, Naklada Ljevak d.oo., Zagreb, studeni 2009.
