Rodio se u obitelji „povijesnih divova“. Njegov otac, kralj Henrik II. je do sedamdesetih godina 12. stoljeća bio najmoćniji i najuspješniji europski monarh. Majka Elenora Akvitanska je bila onodobna legenda: uspješna političarka, pokroviteljica trubadura pa čak i veteranka Drugog križarskog pohoda. Elenora je Henriku rodila petoricu sinova, od kojih su preživjeli jedino Rikard i njegov mlađi brat Ivan.
Rikard se borio i s braćom protiv oca i protiv braće. Na kraju je porazio oca, koji je umro zamjerajući mu. Potom je oslobodio majku, koju je Henrik II. zatočio nakon što je 1173. raspirila građanski rat.
Nakon što je 1189. okrunjen za kralja Engleske i vrhovnog vladara preostalog dijela anžuvinskog carstva Rikard je poveo križarski pohod te je tijekom devetogodišnje vladavine u Engleskoj je proveo samo šest mjeseci. U trenutku kad je krenuo u pohod Rikard je već bio jedan od najpoznatijih ratnika u Europi, veteran koji je za sobom imao 18 godina neprekidnog ratovanja, započetog 1173. godine, kad mu još nije bilo ni 16 godina.
| Križarski ratovi bili su skup svetih ratova u kojem su sudjelovali pretežito Franci iz Francuske i Svetoga Rimskog Carstva. Imali su cilj da se sveti grad Jeruzalem vrati pod kontrolu kršćana, a trajali su u razdoblju od 200 godina, točnije između 1095. i 1291. |
U članku ćete saznati
- Okolnosti u vrijeme Rikardovog dolaska u Akko
- Rikard – zapovjednik i organizator
- Pohod na Jeruzalem
- Povratak ratovanju
- Cilj: Jeruzalem
- Egipat ili Jeruzalem?
- Prividni rat i unutarnje pobune
- Između Englesk i Palestine
- Napada na Akko
- Rikard i Saladin: završnica
Okolnosti u vrijeme Rikardovog dolaska u Akko
Kad je Rikard u lipnju 1191. stigao u Akko kršćanska kraljevstva Palestine, utemeljena nakon Prvog križarskog pohoda, četiri godine su se borila protiv Saracena koje je vodio Saladin, vezir Kaira i Damaska. Na povijesnoj pozornici pojavio se osamdesetih godina dvanaestog stoljeća, a 1187. ponovno je ujedinio Egipat i muslimanski Bliski Istok. U boju kod Tiberasa potukao je križare, oslobodio Jeruzalem i osvojio sav ostatak kraljevstva.
| Akko – grad smješten uz obalu na sjeveru Izraela, u prošlosti je bio važna luka. U vrijeme križarskih ratova, nakon što su ga osvojili križari, grad dobiva ime Sv. Ivan od Akrija. Od tog trenutka utvrda je više puta mijenjala gospodare. 1191. god. od Saracena je opet preuzima engleski kralj Rikard I., a 1291. muslimani Mameluci osvajaju grad čime je okončano križarsko kraljevstvo. |
Doznavši da je sveti grad pao u saracenske ruke, papa Grgur VIII. izdao je encikliku kojom je sve vjernike Europe pozvao da krenu u križarski pohod. Tako su na poziv pape Grgura VIII. njemački kralj Fridrik I. (Barbarossa), francuski kralj Filip II. (Augustus) i Rikard poveli pohod.
Organizirane jedinice, plaćenici i lovci na bogatstvo krenuli su iz svih kutaka Europe. Kontigenti su kretali iz Genove, Pise, Venecije, Mađarske, Francuske, Engleske, Austrije i Njemačke. Fridrik Barbarossa se na putu, u Turskoj utopio u rijeci. Zapovjedništvo je preuzeo njegov sin Fridrik Švapski, ali je i on umro kraj Akka pa je zapovjednik postao Leopold Austrijski. Leopold je tvrdio da ge je Rikard uvrijedio pa je bijesno odjurio i ukrcao se na brod za Europu. Fridrik Francuski nikad nije volio Rikarda, a kad je uspio omesti njegove spletke francuski kralj je bijesno napustio križarski rat, ali je ostavio dio vojske.
Rikard – zapovjednik i organizator
Rikard je već bio stručnjak po pitanju manjih okršaja, munjevitih napada i opsada. Tako je križarska vojska pod njegovim vodstvom odbila nekoliko napada Sracena. No, trebao se dokazati i kao dobar zapovjednik kad se radi o organizaciji opskrbe, komunikacijama i logistici.
Iz Engleske je Rikard tako dao dopremiti 216 brodova koji su prešli put od 8000 km pa je levantsku obalu očistio od neprijateljskog brodovlja. Nakon toga križari su imali prevlast na moru. Zauzimanje Cipra i nadzor nad morskim putovima značili su i da Rikard ima neprekinutu opskrbnu vezu s Cipra do Akka, a time i mogućnost da prikladno opskrbljuje vojsku tijekom dugotrajnog pohoda na jug. Na primjer, da bi izdržala dvadesetodnevni marš, vojsci trebalo je 1340 tona hrane i 3 milijuna litara vode.
Rikard se pobrinuo da prije polaska u pohod svaki od 20.000 vojnika dobije zalihu hrane i vode za deset dana te drva za ogrjev. Osigurao je i hranu i vodu za konje.
Pohod na Jeruzalem
Najbrži i najpouzdaniji način da se iz Akka dođe do Jeruzalema vodio je uz obalu prema jugu do Jaffe, a potom istočno, u unutrašnjost.
Taj je smjer imao nekoliko prednosti. Hranu, zalihe i opsadne naprave moglo se barem dio puta transportirati brodovima, a križari su se morali čuvati samo s jedne strane, budući da im je Sredozemno more štitilo desni bok. Tako su mogli i Saladina držati u nedoumici, budući da je postojala mogućnost da pomisli da cilj križara nije Jeruzalem, nego srce saracenskog carstva, sam Egipat.
Tri dana, od 22. do 25. kolovoza, Rikard Lavljeg Srca brižno je pred Akkom okupljao vojsku. Potom je krenuo u pohod. Prvo u nekoliko lakših etapa prema rijeci Belusu i priobalnoj ravnici, brzinom ne većom od 3 kilometra na sat, a treći dan je pojačao tempo i prešao 18 kilometara.
Saracenska vojska jahala mu je paralelno s lijevim bokom, ali izvan dometa. Saladin je stalno uznemiravao kršćane, upućujući prema njima skupine lakih strijelaca na konjima.
Kako bi olakšao pritisak Rikard je rotirao sastav krilnih jedinica „izmjenjujući“ pješaštvo tako da neko vrijeme provede na opasnoj lijevoj strani, a neko vrijeme na sigurnoj desnoj strani i odmori se. Između dvaju pješačkih krila jahali su vitezovi, u tri divizije i gusto zbijeni, tek na korak jedan iza drugoga. Prethodnicu i zalaznicu činili su hospitalci i templari, koji su se svakodnevno izmjenjivali na dužnosti.
Prvi saracenski napad na zalaznicu kršćanskih snaga zamalo je uspio. Saraceni su se uspjeli probiti kroz kršćanske redove i već su bili na putu prema blistavoj pobjedi kad se pojavio Rikard, dogalopiravši s čela. Nakon žestoke borbe Saladinovi su ljudi odbijeni.
Saraceni se neko vrijeme više nisu upuštali u izravne bitke već su Rikardovu vojsku zasipali oblacima strelica. Ispucane iz tako velike udaljenosti, strijele su rijetko bile smrtonosne, ali su ostale zabodene u oklope i štitove na prsima križara, tako da su kršćanske trupe nalikovale jastučićima za igle ili dikobrazima.
Križarima je trebalo 19 dana da prijeđu 130 kilometara od Akka do Jaffe. Vrlo brzo su vojnici shvatili u što su se upustili. Temperatura je danju dosezala i 40 °C – gotovo nepodnošljivo za ljude u oklopima i pancirnim košuljama, a trebalo se čuvati i zmija otrovnica i tarantula.
Rikard je svojim ljudima pokušavao olakšati patnje tako što bi pokret naredio u zoru, nakon čega bi se marširalo samo do podneva, izmjenjujući dan hoda s danom odmora. Tako je, na primjer, nakon 18 kilometara prijeđenih 25. kolovoza slijedio dan odmora, potom je 27. kolovoza uslijedio put dugačak 19 kilometara od Kajfe do Athlita pa dva dana odmora, nakon kojih je uslijedio marš do Merle 30. kolovoza. Tog dana napali su ih Saraceni, a Rikard je poveo konjanički napad kako bi raščistio put. Unatoč naporima koji su obilježili prethodni dan, Rikard je svoje ljude naveo da prijeđu još 5 km do Cezareje. Grad su zatekli u ruševinama i nije im mogao poslužiti kao logor.
Ulogorili su se kraj Krokodilske rijeke, koja se kojih 5 kilometara od razorenog grada ulijevala u more. Stiglo je pojačanje iz Akka, a vojska se ponovno pokrenula 1. rujna. Uspješno su odbijali saracenske otpore ne koje su nailazili. No, kad je vojska prešla šumu Arsuf i izašla na čistinu križari su shvatili su da se ispred njih nalazi Saladinova vojska već u formaciji i spremna za bitku. Ulogorili na sjevernoj obali rijeke Rochetaille, unutar neprijateljskog kruga.
Rikard je znao da će predstojeća bitka biti odmjeravanje snaga između njegovih teško naoružanih vitezova i neprijateljskih strijelaca na konjima. Izveden baš u pravom trenutku, juriš kršćanskih vitezova bio je nezaustavljiv, ali sve je ovisilo o izboru idealnog trenutka, jer se u slučaju križarske pogreške neprijatelj pred njima mogao razdvojiti i obarati viteza po viteza. Saladinova taktika uvelike je ovisila o strijelcima na konjima i njihovoj sposobnosti da vitezove zaustave prije nego što krenu u napad. Kad nisu bile odapete iz neposredne blizine njihove strijele nisu mogle probiti čvrste oklope kršćanskih konjanika pa su nastojali gađati daleko ranjivije konje.
Rikard je lake konjanike iskoristio da saracenske konjanike drže na pristojnoj udaljenosti. Za drugu crtu obrane postavio je zbijene pješake koji su štitovima postavljenim jedan do drugog napravili zid, koji neprijatelj nije mogao probiti. Iza tog zida nalazili su se konji, čekajući znak za napad. Ujutro 7. rujna kršćanska vojska je krenula s namjerom da se do podneva ulogori kraj grada Arsufa. Izdana je zapovijed da nitko ne smije napustiti redove dok Rikard ne da znak. U 9 sati ujutro Saladin je povukao prvi potez, odaslavši kišu strijela koje su zasule kršćansko začelje. Hospitalci, koji su bili na začelju kršćanske kolone, su smiono uzvratili. Saraceni su bili brojčano nadmoćni pa su ubrzo počeli pogađati i konje. Boreći se pri nesmiljenoj vrućini, veliki meštar hospitalaca poslao je Rikardu glasnika s molbom da odobri juriš. Rikard je odbio. Saladin je sve više i više vojnika ubacivao u borbu protiv hospitalaca. Mešetar je ostavio ljude kako bi galopom odjurio i obratio se Rikardu moleći ga da odobri juriš. Rikard je odbio i poticao ih je da izdrže još malo sve dok se saracenski konjanici ne umore. Atmosfera na začelju je sve više nalikovala pobuni, mnogi su bili ljuti na kralja. Hospitalci na koncu više nisu mogli izdržati. Njih dvoje, maršal reda i vitez Baldwin Carew probili su formaciju i napali. Ostali hospitalci su nahrupili za njima pa su Francuzi, koji su se nalazili u stražnjem dijelu sredine kolone, pomislili da je dan znak za pokret i odmah im se pridružili.
Istog trenutka shvativši što se događa, Rikard je naredio opći konjanički juriš. Bio je, kao i uvijek, u samom žarištu bitke.
Brojni Saladinovi strijelci počeli su silaziti s konja kako bi se što više približili kršćanima. Ali kršćanski konjanici u galopu su ih jednostavno obarali na tlo. Nastala je opća panika. Saladin je ipak uspio izbjeći potpuni slom, zahvaljujući nesporazumu među križarima. Normanske i engleske jedinice dogalopirale su kako bi se uključile u bitku i okupile se oko kraljevskog stijega. Anžuvinci i Poitevinci koji su sudjelovali u prvom valu uočili su komešanje i po tome zaključili da je Rikard svim konjanicima izdao zapovijed da se okupe oko zastave. Zbog toga su prekinuli pohod i odjahali do kralja.
Uočivši taj predah, Saladin je odmah prepoznao priliku za preokret pa je u borbu poslao i rezerve, elitne jedinice iz vlastite pukovnije, nadajući se da će uspjeti iznova motivirati vojsku koja se dala u bijeg. Neko je vrijeme trajala žestoka bitka, ali Rikard i Vilim od Barresa ipak su predvodili stalne napade kojima su na koncu uspjeli slomiti Saracene.
Saladin je zbog poraza utonuo u potištenost, a muslimani su Rikarda počeli nazivati „Melek Rikard“ (Rikard, istinski kralj). Saladin se nadao da bi neprijateljem mogao manipulirati tako da odigra na kartu unutarnjih razlika i razjedinjenosti. Od tog je trenutka ozbiljno počeo ciljati nakrižara Konrada od Montferrata.
Nakon što su dan nakon bitke odmarali, križari su 9. rujna krenuli dalje te su se od podneva idućeg dana iscrpljeno dovukli do Jaffe. Saladin i dalje nije znao koje je Rikardovo krajnje odredište pa je vezir pretpostavljao da bi to mogao biti Askalaon, a ne Jeruzalem. Stoga je svojim ljudima naredio i da Askalon sravne sa zemljom.
Kad je od svojih brodova koji su patrolirali duž cijele obale čuo za taj Saladinov čin, Rikardu je odmah palo na pamet da Saracene iznenadi munjevitim napadom. Ali odjednom je utvrdio da jedinstvo među križarima više ne postoji. Do podjele je došlo zbog nedostatka zajedničkih ciljeva; određeni broj križara je htio uništiti Saladina tako da zauzmu cijelu obalu, ali bilo je i onih koji su spasenje i hodočašće isticali kao primarni cilj križarskih pohoda, a to je značilo osvajanje Jeruzalema. Uzalud ih je Rikard pokušavao nagovoriti da krenu obalnim putem i napadnu Aleksandriju. Ostao je u manjini pa se morao pokoriti. Kad je Saladin doznao da kršćani skreću u unutrašnjost vratio se u Jeruzalem kako bi organizirao obranu.
Saladinove poruke Konradu su urodile plodom, Konrad je pristao da napadne Akko dok je Rikard još na jugu, a da mu Saladin zauzvrat prepusti Tir i Sidon. Rikard je znao za to te se s vojskom se vratio u Jaffu.
Bio je u vremenskoj stisci, znao je da će novac kojim je raspolagao za potrebe križarskog pohoda ponestati do Uskrsa 1192., ako sa zapada ne stignu svježe pošiljke. Do njega su počele dopirati i glasine o skorojevićkom ponašanju njegova brata Ivana u Engleskoj.
Budući da mu se nije nikako dalo upuštati u osvajanje Jeruzalema odlučio se za dvostruki diplomatski pristup. S jedne je strane obećao dotad neprijatelje, borce iz Pise i Genove, obilno podmititi da se udruže i podrže njegovu zamisao o napadu na Egipat. S druge je strane nastojao saznati što bi se moglo postići pregovorima sa Saladinom, a osobito se potrudio neutralizirati vezirove pokušaje da pridobije Konrada.
Obje strane su u međuvremenu nastavile s napadima i protunapadima. Saraceni su bili zauzeti uništavanjem utvrda na putu do Jeruzalema, a križari su podizali nove. Kad su iznova počele teške borbe, bio je početak studenog. Puževim korakom napredujući prema Ramli, križari su 31. listopada zauzeli dvije razorene utvrde. Rikard se u međuvremenu upustio u običajnu i smionu ludost: skupinu neprijateljskih uhoda u blizini Ramle napao je na mjestu i u situaciji u kojoj su ga bez problema mogli uhvatiti. Bilo je to njegovo uobičajeno ponašanje.
Vremenske prilike su se pogoršale, a obje vojske su se mučile zbog snijega, kiše, vlage, oluja, blata i bljuzgavice. Tijekom tog razdoblja svojevrsnog odmora dvije strane su nastojale jedna drugu nadmudriti pregovorima. Rikard je Saladinu poručio da ne može napustiti Svetu zemlju dok se ne dogovore bar oko podjele. Zabrinut zbog nediscipline u vlastitoj vojsci, Saladin je i dalje pokušavao igrati na kartu Konrada, ali su ga ostali emiri u njegovom vijeću nadglasali, naglasivši da će dugotrajni mir moći jedino sklopiti s Rikardom.
Kršćanski zapovjednici 11. su siječnja zaključili da se trenutak odluke više ne može odgađati. Veliko ratno vijeće, sastalo se tog dana kako bi vijećalo o izvedivosti zauzimanja Jeruzalema.
Mjesni vođe kršćana, a za njima i veliki meštri templara i hospitalaca, jedan po jedan iznijeli su mišljenje da je zauzimanje Jeruzalema nemoguća misija. Saladin je u Svetom Gradu imao vojsku, još jedna se nalazila pred gradom, što je značilo da se onima koji kane napadati grad vrlo lako moglo dogoditi da se nađu između dvije vatre.
Budući da projeruzalemska strana nije mogla pružiti uvjerljive argumente, Rikard je prepoznao opće raspoloženje i naredio povratak na obalu. To je izazvalo razočarenje među vojnicima i među časnicima. Ugled koji je Rikard imao među vojnicima nestao je gotovo preko noći. Jedna od izravnih posljedica cijele priče bilo je i to što se dotad poprilično disciplinirana i jedinstvena kršćanska vojska počela raspadati.
Prividni rat i unutarnje pobune
Sve do konca ožujka 1192. nije dolazilo do ozbiljnijih sukoba između križara i Saracena. Tijekom tog razdoblje prividnog rata, obje su strane bile zaokupljene unutarnjim problemima i više su ih brinule međusobne podijeljenosti nego borba s neprijateljem.
Rikard je malo pomalo ponovno stekao ugled među vojnicima, zahvaljujući smionom prepadu na Darum, kojim je spasio 1200 kršćanskih zatvorenika, a djelomično i tako što je sam znao radio djelovao kao obični vojnik. Neko je vrijeme u vojsci vladala prava solidarnost.
Nastojeći u pregovorima sa Saladinom dobiti na vremenu – ovaj put mu je Rikard ponudio da podijele Jeruzalem tako da Stijena i citadela ostanu u muslimanskim rukama, a da sve ostalo bude pod kršćanskim nadzorom. Rikard je htio pronaći i konačno rješenje problema s Konradom.
Između Englesk i Palestine
Tijekom pregovora, glasnik iz Engleske donio mu je loše vijesti o stanju u domovini, uključujući i novost o svrgnuću uprave koju je Rikard ostavio da vodi kraljevstvo, kao i o neospornom Ivanovom pokušaju da vodi kraljevstvo. Rikard se morao žurno vratiti u Englesku, ali ni Palestinu nije mogao napustiti tek tako, bez uspjeha, budući da bi u tom slučaju postao predmet podsmijeha. Sazvao je vijeće i svojim savjetnicima rekao da će uskoro morati napustiti Svetu Zemlju te je želio naći rješenje tko će postati kralj Outremera (križarskih država). Nakon raznih previranja, kralj je postao Henrik Šampanjski, Rikardov štićenik.
Povratak ratovanju
Zadovoljan izborom kralja Rikard se ponovno mogao posvetiti ratovanju. Naredio je napad na Darum, 32 kilometra južno od Askalona jer se iz njega nadzirao pomorski pravac iz Egipta za Siriju. Iako je Saladin u Darum doveo pojačanje Rikard ga je osvojio.
No, iz Engleske je stigao izaslanik sa novim pričama o izdajstvu njegovog brata Ivana. Svoje je vijeće ponovno izvijestio da će se morati vratiti u Englesku. Okupljeni plemići i uglednici zaključili su da će i drugi put krenuti na Jeruzalem, bez obzira kani li Rikard ostati ili se vratiti kući. Kad je Rikard razmislio o svemu ipak je odlučio ostati. Stoga je svoje zapovjednike obavijestio da u Svetoj zemlji ostaje do Uskrsa 1193. Ili do pada Jeruzalema.
Cilj: Jeruzalem
Kršćanska vojska je još jedanput krenula na put prema Jeruzalemu. Početkom lipnja Rikard se ulogorio u Beit Nubi, 21 kilometar od Jeruzalema. Održano je još jedno vijeće. Rikard je istaknuo koliko je zbog nedostatka ljudstva nepraktično u rukama držati Sveti grad i objavio da odustaje od zapovijedanja tijekom napada na Jeruzalem. Sudjelovat će u bitci, ali neće biti vođa.
Zbunjeno njegovom odlukom križarsko je vijeće izabralo kabinet od 20 članova koji će odlučiti o novom vodstvu. Francuzi koji su bili za pohod na Jeruzalem odjednom su bili u manjini. Preostalih 15 članova ustvrdilo je da Rikardova strategija za napad na Egipat jedina ima izgleda. Osobito zbog toga što je obećao da će i financirati najveći dio pothvata. Ponovno je naređeno povlačenje iz Jeruzalema.
Saladin je saznao da su se kršćani odlučili povući, zahvaljujući čemu Jeruzalem više nije bio pod tolikim pritiskom. Činilo mu se da je došao pravi trenutak za napad te je okupio drugu vojsku, vojnike koje je nedavno regrutirao njegov polubrat Falak al-Din. No, Rikardove obavještajne službe savršeno su funkcionirale te je njegov glavni špijun javio da velika povorka putuje na sjever prema Jeruzalemu. Rikard se brzo spremio za napad i uvečer 21. lipnja krenuo s 500 vitezova i 1000 najboljih pješaka. Došavši dovoljno blizu karavane da je može napasti Rikard je prvo pomislio da se radi o klopci. No, kad su mu uhode javile da se povorka na uobičajen način sprema na noćenje iskoristio je priliku. Naredio je još jedan noćni marš. Odmah nakon svitanja Saraceni su shvatili da će ih kršćani preplaviti . Rikard je i tom prilikom bio u samom žarištu borbe. Saraceni su ostali bez 4700 deva, više tisuća mula i magarca i bez dragocjenog tovara zlata, srebra, oružja, oklopa…
Egipat ili Jeruzalem?
Nakon toga, Saladin je naredio provođenje stroge politike spaljene zemlje na putu prema Jeruzalemu, uključujući i trovanje svih izvora i bunara na prilaznim putovima gradu. Kad se Henrika Šampanjski (sad kralj) vratio iz Akka Francuzi su ponovno zatražili raspravu pred ratnim vijećem. Rikard je upozorio na probleme s otrovanom vodom. Francuzi su optužili Rikarda za defetizam i zatražili glasovanje. Izglasalo se za pohod na Egipat, umjesto za osvajanje Jeruzalema.
Nakon toga, Rikard je pokušao dobit na vremenu upustivši se u pregovore sa Saldinom. No, pregovori su kao i dosada bezuspješno završili.
Saladin je 27. srpnja naredio iznenadni napad na Jaffu. Kako tijekom priobalnog marša od Jaffe do Akka, koji je trajao 6 dana, nije naišao na otpor Rikard je pomislio da se Saraceni spremaju okončati rat. U Jaffi je tako ostavio mali garnizon te veliki broj bolesnika i ranjenika. No, Saladin je katapultima započeo razaranje iz zraka. Vojnici su pružali jak otpor, ali je teško kamenje izbačeno iz katapulta uspjelo slomiti njihov otpor.
Svi borci kršćani su se potom povukli u citadelu. Jeruzalemski patrijarh, glavni križarski pregovarač predložio je Saladinu primirje koje će trajati do sutradan (1. kolovoza) u 15 sati. Ne stigne li im pomoć iz Akka, tada će se predati i veziru isplatiti veliki iznos jer je dopustio primirje.
Uvjeren da Rikard neće moći stići na vrijeme i zadovoljan time da će osvojiti citadelu bez gubitka na Saracenskoj strani, Saladin je pristao. U međuvremenu je Rikard u Akku primio molbu za pomoć. Rikard je poveo snage koje će napasti s mora, stigavši samo sa sedam brodova prvo je pomislio da je zakasnio. No, jedan svećenik je uspio doplivati do brodova i obavijestit ih da su ljudi ostali u citadeli i da su naumili i dalje pružati otpor. Vitezovi su se uspjeli iskrcati na obalu, a potom je Rikard zapovjedio prodor u grad, u čemu su brzo i uspjeli, budući da je neprijatelj bio dezorganiziran, a mnogi su i dalje pljačkali.
Kad su se Saraceni uspjeli organizirati u borbenu formaciju, branitelji garnizona uspjeli su se probiti vani i napasti ih sa stražnje strane. Na kraju su Saraceni pobjegli iz Jaffe.
Nakon te munjevite akcije započeli su mirovni pregovori jer je objema stranama trebao predah. Rikard je odugovlačio s pregovorima, dovoljno dugo da stignu Henrik Šampanjski i dio njegove vojske. Križara je sad bilo više od 2000, ali da Saladin svojim snagama krene Jaffu taj ga broj ljudi ne bi zadržao. Rikard je naredio da se zidine Jaffe žurno poprave. No Saladinov prvi pokret nije bio sveopći napad nego diverzija. Poslao je skupinu otmičara koji su trebali uhvatiti Rikarda na spavanju. No, Rikard je na vrijeme uzbunjen te je naredio ljudima da zauzmu položaje.
Saladin je nakon toga odmah naredio opći napad. Bitka je bjesnjela cio dan, ali nakon 8 sati te bjesomučne grmljavine Saracenima je na kraju bilo dosta. Posljednji juriš Rikarda i njegovih vojnika otjerao ih je s vojnog polja. Rikard se i ovaj put nalazio u središtu bitke, a ujedno je i vodio sve operacije.
Ovom je prigodom Saladin izgubio 1700 ljudi i 1500 konja. Križari su ostali na dvoznamekanstoj brojci poginulih, ali su imali na stotine ranjenika.
Unatoč pobjedi razina morala u kršćanskoj vojsci je bila sve niža, a Rikard se razbolio. Rikard je pozvao vojsku Henrika Šampanjskog da mu se priključi u Jaffi, ali ljudstvo se pobunilo i odbilo poslušati zapovijed. Posljednja kap bilo je odbijanje Francuza da i dalje sudjeluju u zajedničkim nastojanjima. Saladin je koncem kolovoza vojsci naredio pokret.
U tom trenutku je stigla nova Rikardova ponuda. Dosad je sporna točka bila Askalon. S obzirom na moral na iznimno niskim granama i visoku stopu dezerterstva među vojnicima, sad se suočavao s mogućnošću da njegovi vojnici ponovno odbiju ući u borbu.
Kakva god bila istina Rikard je Saladinu iznenada poručio da bi sad ipak mogli pregovarati oko Askalona. Prethodni mirovni pregovori zapinjali su baš na Askalonu jer ga Rikard nije htio predati ni uništiti njegove obrambene kule s obzirom da ga je pretvorio u ogledni primjerak obrambenih opcija na što je utrošio pravo bogatstvo.
Rikard i Saladin: završnica
Primirje je sklopljeno 2. rujna 1191. godine. Uvjeti su bili prihvatljivi, iako je mir na jednakim temeljima mogao biti dogovoren mjesecima prije. Askalon je trebalo razrušiti, i to tako da u sljedeće tri godine nipošto ne bude obnovljen, a tada će pripasti onome tko u njemu bude živio. Jafffa i obalni pojas sve do Akka ostat će u kršćanskim rukama, a bit će im zajamčen i slobodna prolaz kroz Svetu zemlju, slobodna trgovina i slobodan pristup Jeruzalemu.
Svjestan mnogobrojnih kritika njegovog mirovnog sporazuma sa Saladinom Rikard je pokušao spasiti obraz tvrdeći da je primirje sa Saladinom trebalo trajati najviše tri godine, a da bi se on za to vrijeme riješio Ivana i Filipa Augusta te se pri tome vratio u Svetu zemlju i nastavio ratovati protiv Saracena. Primirje je tako potvrđeno, a vođe zaraćenih strana otišli su svatko na svoju stranu. Saladin u Jeruzalem, a Rikard u Akko. Kad su svi saracenski emiri, na zahtjev Henrika Šampanjskog potpisali povelju koja jamči miran suživot Rikard je 9. Listopada napustio Akko i uputio se kući. Saladin je umro pet mjeseci nakon Rikardova odlaska. Rikard i Saladin nikad se nisu sreli.
Sam Rikard poživio je još šest godina. Doživjevši brodolom u Jadranskom moru, nakon čega se u Englesku morao vratiti kopnenim putem i to preko neprijateljskog teritorija. Prepoznali su ga i uhitili nadomak Beča. Njemački car za njega je tražio otkupninu. Engleska je uspjela skupiti traženu svotu pa je Rikard oslobođen., a u Englesku se vratio u ožujku 1194. Gotovo točno pet godina kasnije, nakon poduljeg ratovanja protiv Filipa Augusta u Francuskoj, Rikard je preminuo nakon što je ranjen samostrijelom. Njegova odlučnost da uvijek bude u samom središtu bitke na kraju ga je koštala života.
Literatura
Frank McLynn, Junaci i zločinci. Kako su razmišljali najveći ratnici u povijesti, Naklada Ljevak d.oo., Zagreb, studeni 2009.
