Uobičajena pretpostavka da se nasilje među djecom javlja prije svega u školama u velikim gradovima je pogrešna, istraživanja i sve češći napisi u novinama govore da to nije točno.
Malo je onih koji se ne sjećaju bar jednog učenika u razredu kojemu su se svi rugali zbog tjelesne težine, nazivali ga pogrdnim imenima i odbacivali ga. Ali, današnje verbalno nasilje je odavno izgubilo bezazlenu notu kojom smo se svi htjeli dokazati i nametnuti kao bolji ili važniji od onoga kome smo se rugali.
Pojam 'nasilništvo' se ne koristi u slučaju kada se dva učenika približno jednake snage tuku ili prepiru. Da bi se koristio pojam 'nasilništva' mora postojati nesrazmjer snaga odnosno asimetričan odnos snaga. Učenik ili učenica izložen nasilništvu se s teškoćom brani i donekle je bespomoćan u odnosu prema učeniku koji ga zlostavlja.
Vrste nasilništva
Nasilje među djecom – vršnjačko nasilje vrlo je ozbiljna tema kojoj sve češće bivamo svjedoci posredno ili neposredno.
Postoje tri vrste nasilništva:
- verbalno
- fizičko
- nasilje kroz odnose.
Verbalno nasilništvo je najčešći oblik nasilja koje koriste i djevojčice i dječaci. Riječi mogu biti puno snažnije od udaraca, one su brze i bezbolne za nasilnika, a mogu biti izuzetno štetne za žrtvu.
Verbalno nasilništvo može poprimiti oblik nadijevanja imena, vrijeđanja , omalovažavanja, okrutne kritike, sramoćenja i rasističkih aluzija.
Ako se verbalno nasilje dopušta ili ignorira, postaje normalno zbog čega se žrtva dehumanizira. Kad dijete postane svakodnevni predmet izrugivanja, ono je često isključeno iz zajedničkih aktivnosti, bira ga se za zadnjeg i prvog ga se izbacuje iz zajedničkih aktivnosti.
Fizičko nasilništvo
Fizičko nasilje odnosi se na šamaranje, udaranje, davljenje, bockanje, udarce nogom, šakom, 
ugrize, grebanje, bolno zakretanje ruku, pljuvanje, oštećivanje ili uništavanje odjeće ili imovine žrtve.
Tipična žrtva je obično tjelesno slabije građe, povučena, nesigurna u sebe i osamljena, dok je tipični nasilnik jače tjelesne građe i agresivnog ponašanja.
Tek trećina slučajeva nasilništva koje prijavljuju djeca odnosi se na fizičko nasilništvo. Ono je najočitije, zbog toga se i najlakše identificira.
Nasilje kroz odnose
Nasilje kroz odnose je najteže otkriti s pozicije promatrača, a odnosi se na sustavno smanjivanje djetetovog samopoštovanja kroz ignoriranje, izolaciju, isključivanje ili izbjegavanje. Izbjegavanje je snažno sredstvo nasilja. Dijete o kojem se šire glasine ne treba ih ni čuti, ali će patiti radi njihova učinka. Namjerno isključivanje djeteta s tuluma, rođendanskih proslava i sportskih igara često se previđa kao oblik nasilja jer nije tako lako uočljivo poput korištenja pogrdnih imena ili šake u lice. Njegove posljedice nisu toliko očite kao što su modrica ili potrgana jakna, a bol koju ono izaziva često se skriva.
Nasilnici se ne rađaju kao nasilnici. Brojni faktori utječu na ponašanje nasilnika. Urođeni temperament je jadan od njih, ali tu su i utjecaji okoline: obiteljska atmosfera, školski život, zajednica i kultura (uključujući medije), koji dopuštaju ili potiču takvo ponašanje.
Bez obzira na to je li blago, umjereno ili teško, nasilje nije 'normalno'. Ono je antisocijalno i kao takvom mu treba pristupati. Svatko može biti žrtva i postati predmetom verbalne, fizičke ili agresije u odnosima iz jednostavnog razloga jer je on ili ona na neki način drugačiji od drugih. Nasilnici trebaju mete na kojima mogu iskaliti svoju agresiju, a različitosti koje se identificiraju kao opravdanja za napade su u najboljem slučaju izmišljene, a u najgorem slučaju besramni izgovori.
Djeca čija ponašanja iritiraju ili zabavljaju njihove vršnjake imaju jednako pravo kao i svi drugi da se s njima postupa s poštovanjem i uvažavanjem.
Trebamo se zapitati zašto djeca osjećaju da imaju pravo odbaciti, ismijavati ili mrziti drugo dijete samo zato što je to dijete na neki način različito od njih.
Ako želimo utjecati na djecu i osnažiti ih da prekinu krug nasilja, naše svakodnevno ponašanje mora proizlaziti iz tog vjerovanja. Ako dajemo pogrdne komentare o ljudima u našoj zajednici, učimo našu djecu netoleranciji, bogomoljstvu i mržnji, ako u našim riječima i postupcima demonstriramo toleranciju, prihvaćanje, ljubaznost i suosjećajnost, naša će djeca činiti isto.
Kad stvaramo toplu, brižnu okolinu za svoju djecu, ne dobivamo jamstvo da će ona postati poštene, brižne, odgovorne osobe, ali u takvoj je okolini šansa za to puno veća.
Ako je vaše dijete nasilnik
Nitko od nas ne želi razmišljati o tome da naše dijete zlostavlja drugo. Teroriziranje, zaplašivanje, izbjegavanje, mučenje i ismijavanje nisu rivalstvo s braćom ili sestrama ili vršnjačko nasilje. To je nasilje. Važno je ne podcijeniti ono što se dogodilo i otpisati kao 'nešto uobičajeno' između braće i sestara ili vršnjaka. Isto je tako bitno da to ne pokušavate opravdati, racionalizirati ili minimizirati. Ako dopustite da se vaše dijete provuče s takvim ponašanjem neće mu koristiti. Vi na taj način suptilno šaljete poruku da ne očekujete puno više od njega, i tako mu dajete gotov izgovor da bude okrutan i nasilan.
Bitno je u takvim situacijama ne kažnjavati dijete. Kazna će ga samo naučiti da bude agresivniji i sklon tome da povrijedi druge ljude.
Dobro je ako možete zaustaviti nasilje u ranim fazama prije nego što je vaše dijete obilježeno kao nasilnik. Ali nikad nije kasno, jer kao što je vaše dijete bilo spremno postupati s nepoštovanjem, zlobom i bešćutnošću, sposobno je i da se prema drugima odnosi s poštovanjem, da bude ljubazno i suosjećajno.
Kad vaše dijete izvrši nasilje nad nekime, neuvažavanje ili nadanje da se radilo o prolaznom zastranjivanju dovest će do toga da će se vaše dijete početi ponašati još više nasilnički. Konstruktivna alternativa su četiri koraka discipline, s tri P – popravljanje, pronalaženje rješenja i pomirenje.
Važno je jasno navesti svome djetetu što je učinilo i potvrditi vaše vjerovanje da je sposobno popraviti nered koji je učinilo. Ako je dijete na primjer potrgalo bratovu omiljenu igračku mora je popraviti ili zamijeniti. Materijalnu štetu je lakše popraviti nego štetu koja je nanesena osobi.
Isprika za počinjeno je u redu, ali nju nije potrebno zahtijevati, već tražiti. Ako zahtijevate ispriku dobit ćete neiskren 'Žao mi je' ili stalne neiskrene isprike nakon ponavljanog incidenta. Bez obzira koliko srdačno bilo, samo izgovaranje riječi 'Žao mi je' nije dovoljno. Iskreno i bezuvjetno pokajanje znači preuzeti odgovornost za napravljenu štetu i krenuti popravljati oštećenu vezu.
Žrtva
Ako je vaše dijete žrtva tiraniziranja, ne očekujte da će vam to odmah priznati. Vjerojatnije je da ćete o tome saznati iz glasina ili iz priča u kojima ste prepoznali znakove koje vaše dijete pokazuje. Zašto vam je to dijete zatajilo? Ima više razloga:
- sram ga je jer ga zlostavljaju,
- strah ga je odmazde, ako se povjeri roditeljima ili nekome od odraslih,
- osjeća se bespomoćno, jer smatra da mu nitko ne može pomoći,
- osjeća se beznadno, jer smatra da mu nitko ne želi pomoći,
- povjerovao je u laž da je tiraniziranje nužan i sastavni dio djetinjstva,
- naučio je da je tužakanje vršnjaka loše, djetinjasto i nije cool.
Vrlo je loša kombinacija nasilnik koji dobije ono što želi od žrtve, žrtva se boji reći, promatrači gledaju, sudjeluju ili okreću glavu na drugu stranu i odrasli koji nasilništvo doživljavaju kao zadirkivanje koje je nužan dio odrastanja, u stilu 'dečki 'ko dečki'. Ako tome dodamo kombinaciju bespomoćnosti i beznađe koje osjeća maltretirano dijete i zabrane o tužakanju, postoji velika mogućnost da ćete kao roditelj ostati u neznanju o boli koju vaša djeca doživljavaju svaki dan od strane svojih vršnjaka ili čak od strane odraslih kojima ste povjerili svoju djecu.
Kada otkrijete da je vaše dijete žrtva nasilja razgovarajte s njime i objasnite mu da za nasilje nije krivo ono već da je krivnja na nasilniku. Nitko ne zaslužuje da ga se tiranizira.
Možda se vaše dijete ponaša na način koji iritira ili dosađuje nasilniku (više ovo drugo). Ali ta ponašanja nikad ne opravdaju prijezirno ponašanje nasilnika. Nemojte preispitivati djetetove postupke već mu pružite podršku. Nasilnik je već ponizio vaše dijete poslavši mu poruke: 'Ti nisi vrijedan poštovanja; ne možeš se zaštititi; nemaš kontrolu nad tim što ti se događa u školi i nitko te ne voli.' Vaše dijete treba vašu pomoć da nađe protuobranu za te ružne poruke.
Nemojte požuriti u rješavanje problema umjesto vašeg djeteta. Osim ako vaše dijete nije u ozbiljnoj fizičkoj opasnosti, vaše preuzimanje kontrole nad situacijom prenijet će poruku vašem djetetu kako je još više bespomoćno nego što je mislilo, prenijeti poruku nasilniku kako je vaše dijete doista ranjiva meta i poručiti vršnjacima da je nasilnik bio u pravu – vaš sin je 'slabić', ili još gore 'mamin sin'. Uzimajući to u obzir, treba voditi računa o tome da ipak ne možemo staviti svu odgovornost na dijete u zaustavljanju zlostavljanja. Mi im kao roditelji možemo dati alat da se obrane i zauzmu za sebe pred nasilnikom, ali također naš posao kao odraslih osoba je da stvorimo okolinu koja ne pridonosi nasilju i da konfrontiramo nasilje kad ga vidimo ili čujemo za njega. Nasilnik je naučio da se ponaša nasilno. On treba naučiti kako da ne bude nasilnik, a dio tog učenja treba provesti odrasla osoba.
Četiri najsnažnija protuotrova za nasilje su: pozitivna slika o sebi, biti prijatelj, imati barem jednog dobrog prijatelja koji je tu za vas u dobru i u zlu te biti sposoban uspješno se uključiti u skupinu.
Nasilnik će sve to pokušati sabotirati, uznemirujući vaše dijete, narušavajući njegov osjećaj 
samopoštovanja i vlastite vrijednosti. Uspješno će ga izolirati tako da nije u mogućnosti razviti bitne vještine stvaranja vršnjačkih odnosa. Okupljati će vršnjake kako bi se uključili u nasilje i na taj način još više zatvarati mogućnosti stvaranja bilo kakvih pozitivnih vršnjačkih odnosa i bitnih prijateljstava između vašeg djeteta i njegovih vršnjaka.
Ako vašem djetetu nedostaje pozitivna slika o sebi, ovisno je odobravanju od strane drugih i sklono je razbijati glavu oko stvari koje u njegovom životu pođu po lošem, vjerojatno će okriviti sebe za nasilje koje doživljava. Takva će djeca vjerojatnije popustiti pred taktikom nasilnika te postati pogodna za nove napade. Ako misle da su napadi usmjereni na nešto što je sastavni dio njihovog izgleda ili karaktera, vjerojatnije je da će postati depresivni i tjeskobni (ja sam glup, ružan, nespretan, nemam prijatelja).
Prijavite nasilje djelatnicima škole
Učitelji ili nastavnici vašeg djeteta trebaju biti upoznati s tiraniziranjem koje vaše dijete doživljava. Škola je odgovorna za nasilje koje se događa u školi i u blizini škole. Treba im javiti kada se incident dogodio, gdje i koja su djeca sudjelovala te koji je utjecaj nasilje imalo na vaše dijete.
Nasilništvo među učenicima se događa u svakoj školi. Nastavnici trebaju stalno biti na oprezu i reagirati na svaki slučaj nasilja. Ako škola vašeg djeteta nema načela protiv nasilništva, zajedno s procedurama i programima koji ih podržavaju, moglo bi se dogoditi da će odgovorni u školi nasilništvo smatrati problemom žrtve.
Nije rijetka pojava da se situacija doživljava kao žrtvin problem kojeg žrtva mora riješiti sama. Žrtve kod nasilnika često potiču vrlo malo empatije od strane vršnjaka iz razreda i odraslih. Možda ćete morati biti uporni u svom inzistiranju na tome da se nasilništvo rješava djelujući na njegov izvor – na nasilnika. Možda će postojati trenuci kada ćete morati pomagati svom zlostavljanom djetetu da radi na svojem ponašanju koje mu je onemogućavalo stvoriti zdrave odnose s vršnjacima, ali nitko nikada ne zaslužuje biti zlostavljan. Ako ste zabrinuti zbog rješenja koje je predložio nastavnik ili zbog nedostatka reagiranja, znajte da se uvijek možete obratiti ravnatelju škole.
Ravnatelj, nastavnici i stručni suradnici dužni su spriječiti i zaustaviti svaki oblik nasilja u školi te ako je potrebno, surađivati s policijom i centrom za socijalnu skrb. Važno je da se škola pobrine za postojanje ''sigurnog'' mjesta na koje se mogu skloniti oni koji se osjećaju žrtvama, da vlastitim primjerom (tj. ponašanjem zaposlenika škole) daje model nenasilnog i pozitivnog ponašanja te poštivanja učenika te da adekvatno nadgleda mjesta za koja učenici kažu da su potencijalna mjesta napada i zastrašivanja.
Više o tome kako škola može pomoći u prevenciji vršnjačkog nasilja možete pročitati na stranicama Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.
Literatura:
Coloroso, B., Nasilnik, žrtva i promatrač, BIOS – Zagreb, Zagreb, 2004.
Internetski izvor:
http://www.poliklinika-djeca.hr
