Dani su kruha i zahvalnosti za plodove zemlje. U mjesecu listopadu obilježavaju se diljem škola u Hrvatskoj. Učenici tradicionalno u školu donose proizvode od kruha, kao i jesenske plodove te ih, nakon malih razrednih ili školskih svečanosti, blaguju u svojim učionicama. Učitelji se uvijek trude i naučiti ih nešto pa organiziraju radionice u kojima učenici mogu naučiti kako peći kruh ili s njima posjećuju pekarnice i mlinove.
Govorimo im i o dugotrajnom procesu dobivanja kruha od malog zrna pšenice koje u jesen biva zasijano u zemlju.
Malom je zrnu potrebno gotovo godinu dana da bi proklijalo, naraslo, pretvorilo se u klas pa zatim u mlinu bilo smljeveno u brašno. Mnoge vrijedne ruke ratara moraju zasukati rukave, rano ustati i kasno leći, moliti se dobrom vremenu i uložiti puno nade u to malo zrno i usjev koji se treba obrati.
Tu su i pekari koji nam svakoga dana pripremaju kruh i zbog toga ustaju u gluho doba noći, dok mi svi još mirno spavamo u svojim krevetima. Oni marljivo noću rade kako bi svježi kruh u rano jutro mirisao na našim stolovima.
Ne smijemo zaboraviti niti vrijedne ruke naših roditelja koje se svakog dana trude i rade da nam priskrbe hranu, da nam priskrbe kruh.
Mnogo je ljudi kojima trebamo biti zahvalni. Jer napokon, nemaju svi tu sreću i blagoslov, da jedu slatki kruh i blaguju ga u miru svog doma. Mnogi nemaju ono što mi redovito uzimamo zdravo za gotovo: svjež zrak, čistu vodu, izobilje hrane, krov nad glavom, obitelj. Toliko je toga na čemu možemo biti zahvalni!
A ovo su dani kada nas se posebno podsjeća na to. Kad se od nas očekuje da više razmišljamo o onima koji nemaju i da barem pokušamo s njima podijeliti komadić te svoje sreće kojom smo svakodnevno blagoslovljeni.
Iz tog smo razloga ove školske godine u našoj školi, Osnovnoj školi ˝Ivan Mažurnić˝ u Sibinju, odlučili uz Dane kruha potaknuti kod naših učenika humanost. Više nego inače. Jer humani su oni. Žele pomagati. Odazovu se uvijek, ali ponekad, kao i svi mi koji živimo u svakodnevnom izobilju, zaborave da nije svima tako.
Odlučili smo da ćemo ove godine hranu podijeliti s onima kojih se možda ne sjetimo onoliko često koliko bismo trebali. Odvojili smo dio hrane i od toga složili male slatke poklon pakete. Odlučili smo ih darovati starijim žiteljima našeg sela, onima koji žive sami i koji nemaju velike obitelji. Svaki je razred posjetio nekog u susjedstvu, djeda ili baku, i razveselio ih kolačima, ali još i više svojim prisustvom i društvom. Dočekali su nas vrlo radosno. Bilo je i suza radosnica, ganuća jer neki od njih nemaju svoje djece, a odjednom im je dvorište bilo puno graje i cike.
Nas nije koštalo puno, uz pomoć roditelja sve što smo zamislili i ostvarili smo, a njima je značilo puno. I još jednom se pokazalo da za dobra djela nisu potrebni veliki planovi i veliki ljudi. Potrebna je dobra volja i otvoreno srce. Naši učenici, i roditelji, su pokazali da imaju i jedno i drugo!
