“Pokretna slika“ (eng. moving picture) u stvarnosti zapravo nije pokretna. Nju tvore deseci tisuća statičnih fotografija koje pred gledateljevim okom bljeskaju u pravilnim razmacima. Svaku od tih slika „vidimo“ (tj. ta nam slika zaostaje u mozgu) još i trenutak nakon što je nestala.
Ako je odmah zatim zamijeni malo drukčija slika, onu prazninu između njih nećemo ni opaziti, nego će nam se učiniti da se pred nama zbila neprekinuta radnja.
Tu pojavu zovemo „perzistencijom vida“. Na njoj su se temeljile mnoge igračke iz 19. stoljeća. Međutim, da bi se ona primijenila u kinematografiji trebalo je riješiti mnoge teškoće. Prve su fotografije snimljene oko 1830. godine, ali je film moguće napraviti samo kamerom koja može snimati u brzom i pravilnom slijedu. Za gledanje je pak potrebno napraviti uređaj koji te fotografije projicira jednako brzim i pravilnim slijedom.
Naposljetku, nakon desetljeća postupnog usavršavanja, u laboratoriju znamenitog američkog izumitelja Thomasa Alve Edisona, napravljena je prva praktički upotrebljiva kino-kamera, a uz nju i poseban uređaj za gledanje, takozvani kinetograf.
Rođenje filma
Taj kinetograf, prvi put izložen u New Yorku 1894. godine bio je više stroj za peep-show nego za gledanje filma u današnjem smislu riječi. Ali su zato već sljedeće godine dva Francuza, braća Auguste i Louis Lumière izumili svoj cinematographe, koji je slike projicirao na ekran i po kojem je kinematografija i dobila ime. Prva je publika bila oduševljena tim „pokretnim fotografijama“ jednostavnih svakodnevnih zbivanja koja su snimila braća Lumière, i tako je film nekoliko godina bio prije svega novotarija koja se prikazivala na sajmovima i po varijeteima.
Negdje oko 1900. filmaši su počeli shvaćati da film ne mora služiti samo bilježenju događaja, nego da se može upotrijebiti i kreativno – za pričanje priča. Među tim se pionirima posebice istaknuo još jedan Francuz, Georges Méliès, čiji je veliki međunarodni uspjeh, film Put na Mjesec (1902.) otkrio i jedinstveni potencijal filmske kamere za stvaranje trikova i specijalnih efekata. Velika pljačka vlaka (1903.) Edwina S. Portera podjednako je važna za razvijanje realistične priče. Porter se u njoj, da pojača uzbudljivost, poslužio paralelnom montažom, to jest naizmjeničnim prikazivanjem dvaju istodobnih zbivanja.
Nakon 1900. godine filmske su se predstave počele seliti iz privremenih niša i dvorana, a godine 1910. u Europi i Americi već su postojale tisuće kinematografa. Snimanje je filmova postalo unosan posao, osobito nakon 1912. kad su se pojavili prvi dugometražni filmovi. Zbog toga što su trajali po sat vremena pa i duže (umjesto 15-16 minuta kao filmovi snimljeni na samo jedan kolut), oni su omogućili mnogo ambicioznije projekte – među njima i povijesne epove ili spektakle, s golemim kulisama i tisućama statista. U tome su prednjačili talijanski filmaši, kao primjerice u filmu Quo Vadis (1912.).
D. W. Griffith
Rođenje nacije (1915.) i Netrpeljivost (1916.) bili su podjednako spektakularni, ali i umjetnički superiorniji od talijanskih epova i svih drugih filmova snimljenih do tog razdoblja. Oni su bili djelo američkog redatelja D. W. Griffitha, prvog nedvojbenog filmskog genija. Griffith je snimao složene filmove na ozbiljne teme i pritom se s nenadmašnom vještinom služio montažom, snimao istodobno s više kamera kako bi prizor uhvatio s različite udaljenosti i pod raznim kutovima, te mnogo slobodnije micao kamere kako bi slijedio zbivanje.
Ti filmovi vrlo snažnog dojma pokazali su i da film nije neutralan, već da predstavlja moralnu i političku silu koja se može baviti i teškim pitanjima. Film Rođenje nacije izražavao je rasističke stavove, što je izazvalo mnoga sporenja i zabranu njegova prikazivanja u mnogim američkim državama.
U to je doba američka filmska industrija već počela napuštati Istočnu obalu i koncentrirati se u Hollywoodu, gdje se zahvaljujući blagoj klimi moglo snimati čitave godine i gdje su (bar isprva) troškovi snimanja bili niski. Uskoro je, međutim, filmska proizvodnja potpala pod dominaciju šačice velikih studija, poput Universal Picturesa i Warner Brosa, koji su izbacivali sve veći broj efikasno napravljenih pučkih filmova „s tekuće trake“.
Prvi svjetski rat (1914-1918) paralizirao je europsku filmsku industriju, pa je zato Hollywood mogao otići korak dalje i osvojiti filmsku publiku skoro čitavog svijeta.
Svi su ti filmovi bili „nijemi“ zato što još nije bio pronađen valjan način povezivanja zvuka s govorom i zbivanjima na ekranu. Film je imao nekoliko natpisa (titlova) koji objašnjavaju radnju, a u kinu bi prikazivanje obično pratio pijanist da svirkom pojača dramatičnost zbivanja.
Međutim, nijemi su se filmovi ipak najviše oslanjali na teatralnu glumu svojih zvijezda, kao i na sposobnost kamere da ispriča priču izborom slika.
Stiže zvuk
Usprkos svim razvijenim vizualnim tehnikama, nijemi su filmovi silom prilika morali biti tromi, pojednostavljene priče i likova. Zbog toga je nijemi film iščezao skoro odmah nakon pojave američkog filma Pjevač džeza (1927.) u kojem su sinkronizirani glazba i dijalog. Tako je počela era zvučnog filma.
