Budući da je po svojim propozicijama i kriterijima iznimno zahtjevna te da je osnovana kao nagrada koja se dodjeljuje postojano i u kontinuitetu svake godine, može se reći da je Nobelova nagrada prerasla u istinsku svjetsku instituciju. Ona je ujedno i dokaz činjenice da svjetska znanost i umjetnost ne poznaju granice, da zbližavaju ljude raznih nacija koji svakodnevno rade na usavršavanju i savladavanju problema i izazova koje nam donosi svakodnevni život Modernog doba.
Alfred Nobel
Osnivač fonda Nobelove nagrade bio je Bernhardt Alfred Nobel, rođen u švedskom gradu Stockholmu 21. listopada 1833. Njegov otac, Immanuel Nobel bio je samouki izumitelj, a Alfred je u obitelji Nobel bio treći od četiri sina. Godine 1842. posao koji je vodio Alfredov otac propada i on svoju obitelj odvodi u St. Petersburg u Rusiji. Ondje je proizvodio puške i podvodne mine. Alfred je u djetinjstvu bio vrlo boležljivo dijete. Obrazovanje – po struci je bio kemičar – je stekao uglavnom kod kuće, gdje su ga podučavali privatni profesori. Fakultetsko obrazovanje stječe u Parizu, gdje provodi godinu dana. Nakon toga odlazi u SAD i četiri godine radi pod upravom pomorskog inženjera i brodograditelja Johna Ericssona.
U međuvremenu je St. Petersburgu Alfredov otac vršio pokuse s nitroglicerinom. Nedugo po sinovu povratku, napušta svoj rad i prebacuje sve obiteljske poslove na boležljivog Alfreda. 
Silno zainteresiran za stari očev rad, Alfred se 1863. godine vraća u rodnu Švedsku, gdje pokreće vlastitu malu tvornicu za proizvodnju nitroglicerina. Nedugo zatim, svega godinu dana kasnije, u tvornici dolazi do teške eksplozije u kojoj pogiba pet radnika, među kojima i Alfredov mlađi brat Emil. Švedska vlada zabranila mu je obnavljanje tvornice i daljnje pokuse. Iako više nije imao tvornice ni uvjeta za rad. Nobel nastavlja svoju istraživačku djelatnost i 1866. godine izumljuje dinamit. Ovim je izumom priskrbio obitelji znatan imetak. Sam dinamit širokoj je javnosti daleko najpoznatija vrsta eksploziva danas.
Deset sljedećih godina Nobel provodi u Sjedinjenim Američkim Državama u Europi, te nastavlja intenzivno raditi na novim izumima. Tako 1876. godine patentira praskavu želatinu, a 1888. izumljuje balistit ili bezdimni barut.
Alfred Nobel nikada se nije oženio niti osnovao svoju obitelj. Puno je čitao te pokušavao pisati poeziju, a jedan od književnih idola bio mu je pjesnik Percy Bysshe Shelley. U kasnijim godinama dom je pronašao u Parizu, Stockholmu i San Remu. Godine 1876. susreće Berthu Kinsky, koja je u to vrijeme bila jedna od najvećih svjetskih mirotvoraca. Zalagala se za svjetski mir i izvršila velik utjecaj na Alfreda Nobela. Pretpostavlja se da je upravo zbog njezina utjecaja Alfred pokrenuo i nagradu za mir. Umro je 10. listopada 1896. u San Remu.
Fondacija Nobelove nagrade
Jedna od velikih ideja čovječanstva nalazi se upravo u njegovoj oporuci koja govori o osnivanju zaklade za Nobelovu nagradu. Alfred Nobel ostavio je oporučno više od 9 milijuna američkih dolara za osnivanje tog fonda. Prema ideji koju je oporučno ostavio u nasljeđe čovječanstvu, Nobelova nagrada trebala se dodjeljivati u pet područja: za kemiju, fiziku, fiziologiju, medicinu, književnost i za doprinos širenju mira u svijetu.
Nobelova zaklada zakonski je vlasnik i dodjeljivač novčanog iznosa nagrade, iako ona sama nije i tijelo koje dodjeljuje nominacije. Tako recimo za područje fizike i kemije nominacije dodjeljuje Kraljevska švedska akademija; za područje fiziologije i medicine to je Caroline Institut u Stockholmu, a za književnost Švedska akademija. Nominaciju za Nobelovu nagradu za mir dodjeljuje Odbor petorice norveškog Parlamenta. 
Od 1968. uvedena je i Nobelova nagrada za dostignuća iz područja ekonomije koju dodjeljuje Švedska kraljevska akademija. Prema oporuci Alfreda Nobela nije nužno svake godine dodijeliti Nobelovu nagradu.
Najčešće u svojoj povijesti izostaje upravo Nobelova nagrada za mir. Rijetko su Nobelove nagrade odbijane, a kada se to i događalo bilo je uglavnom iz političkih razloga. Sve nagrade dodjeljuju se u Stockholmu, osim Nobelove nagrade za mir koja se tradicionalno dodjeljuje u Oslu.
Još prve nagrade, dodijeljene daleke 1901. godine, povezuju Nobelovu nagradu sa sve bržim razvojem moderne znanosti, umjetnosti i političke misli (i djelovanja) 20. stoljeća. Od svojih početaka dodjeljuje se tradicionalno uvijek u istom gradu – u Stockholmu, glavnom gradu Švedske, u Koncertnoj dvorani te u prisutnosti kraljevske obitelji i odličnika Švedske akademije. Dodjela prve nagrade u stogodišnjem nizu održana je u Staroj kraljevskoj muzičkoj akademiji, pet godina nakon smrti Alfreda Nobela, a datum njegove smrti, 10. listopada, od 1901. je i datum dodjeljivanja nagrade.
Jedini izuzetak bile su godine Drugog svjetskog rata, 1940., 1941. i 1942. Visina novčanog iznosa nagrade u svih pet kategorija je jednaka, no iznos svake godine nije isti. Postoji cijela organizacija koja se brine i financijama zaklade Nobelove nagrade. Iznos se s vremenom povećavao. Godine 1901. iznosio je oko četrdeset tisuća dolara, da bi 1991. dosegao milijun. Vrlo je čest slučaj da Nobelovu nagradu dijele dva ili više dobitnika. Osim novčanog iznosa, dobitnici primaju medalju i diplomu u kojoj je upisan citat Nobelove oporuke.
Dobitnici nagrade kroz povijest
Nobelova nagrada za književnost dodjeljuje se pojedincu zaslužnom za stvaranje književnog djela koje se odlikuje plemenitošću ideje, a nagrada za mir pojedincu zaslužnom za „širenje bratstva među narodima, smanjenje ili ukidanje stajaćih vojski, osnivanje odnosno povećavanje broja mirovnih kongresa“. Nobelovu nagradu za književnost dobili su brojni popularni pisci poput Rudyarda Kiplinga (1907), Georgea Bernarda Shawa (1925), Thomasa Manna (1929), Luigija Pirandella (1934), Hermana Hessea (1946), Andre Gidea (1947), T.S. Eliota (1948), Williama Faulknera (1949), Ernesta Hemingwaya (1949), Alberta Camusa (1957), Jean-Paul Sartrea (1964), Samuela Becketta (1969), Pabla Nerude (1971) ili Gabriela Garcie Marqueza (1982).
U kategoriji Nobelove nagrade na mir valja spomenuti Dalaj Lamu (1989), Mihaila Gorbačova (1990) , Nelsona Mandelu (1993), Yassera Arafata, Yitzaha Rabina i Shimona Peresa (1994). Valja napomenuti da je u području kemije i Hrvatska imala dva dobitnika Nobelove nagrade: Lavoslava Ružičku (1939) i Vladimira Preloga (1975), oba za područje kemije. Ivo Andrić je 1961. bio dobitnik Nobelove nagrade za književnost za svoj roman „Na Drini ćuprija“.
Članak je izvorno objavljen u 49. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
