Utjecaj rada mora na kopno može se usporediti s učinkom koji prašak za pranje ima na rublje. Umjesto čestica praška, more u svom djelovanju koristi pijesak i šljunak. Pomoću tih abrazivnih tvari, valovi oblikuju obalu; ispiru plaže i djeluju na podnožje grebena.
Mekanije stijene valovi mogu preoblikovati vrlo brzo. Ako val znatnije ureže podnožje grebena, gornji će se dio vjerojatno urušiti. S vremenom greben postaje udubljen i do nekoliko metara. Povlačeći se, valovi odnose razvaline. Kratki, ukošeni valovi, koji nastaju zimi tijekom lokalnih oluja, odnose najviše materijala. Dugački su valovi proizvod dalekih oluja, koje se javljaju za vrijeme ljetnih mjeseci. Ovakvi valovi na obale nanose više šljunka i pijeska nego što odnose. Kao posljedica toga, obala se postepeno nadograđuje.
Duž mnogih obala moguće je uočiti pojavu odlaganja materijala na jednom mjestu, a erozije na drugom. Dobar primjer je južna obala Engleske. Na području Fairlight nekoliko metara obale biva odneseno svake godine, te se po svemu sudeći na tom području stvara novi zaljev. Tek nekoliko kilometara dalje na istok, kod Dungenessa, obluci su stvorili rt u obliku nosa („ness“ u nazivu mjesta znači „nos“), koji se postepeno sve više izbacuje u more. Na sličan je način nastao Cape Canaveral na Floridi.
Kut pod kojim valovi udaraju o obalu određuju način na koji će se odvijati nanošenje ili pak erozija materijala. Ako valovi koso dolaze do obale, javlja se tzv. Obalno nanošenje. More pomiče pijesak i oblutke postrance duž obale, kidajući ih s jednog područja i dodajući na druge, udaljenije plaže. Nanos nastao na ovaj način pruža se duž plaže na Cape Codu u državi Massachusetts.
More može oblikovati neke fascinantne stjenovite oblike, odnoseći mekanije stijene ili slabije dijelove pročelja grebena. Primjerice, ono može u grebenu izdubiti spilje te čak probiti i svod spilje ili pak izrezbariti obje strane rta, te ga pritom čak i potpuno probiti, stvarajući luk u stijeni.
Ponovno vraćena zemlja
Ljudi koji žive na obali primorani su voditi stalnu bitku s morem, a vjerojatno najveću bitku „odratovali“ su Nizozemci. Njihova je izreka: „Bog je stvorio Zemlju, a Nizozemci Nizozemsku“. Četvrtina ukupne površine njihove zemlje nalazi se ispod razine mora, te je preplavljena krajem ledenog doba, u vrijeme kada se otvorio Engleski kanal. Više od 1900 km pažljivo njegovanih nasipa, brana i pješčanih humaka predstavlja sustav regulacije količine pridošle vode, te pruža Nizozemcima jedno od boljih obradivih zemljišta.
Bitka s morem vodila se najmanje 700 godina. Neki od najgušće naseljenih dijelova Nizozemske, uključujući gradove Amsterdam i Rotterdam, smjestili su se na ogromnim otocima nastalim preoblikovanjem obale (polderima).
Najveći od svih projekata započeo je 1927. godine, kada su Nizozemci odlučili problikovati prostrani zaljev Zuider Zee. Podizali su 32 km dug pregradni nasip na njegovu ulazu i dovršili ga 1932. tako je Zuider zee postao slatkovodno jezero ljsselmeer. Pet je velikih poldera okruženo pješčanim nasipima, te su dreniranjem stvorene nove obradive površine. Nizozemci su ispiranjem oslobodili tlo soli i podigli ratarske kulture.
Dovršenjem pregrade, koja je nastala kao posljedica oluje, godine 1986. završen je drugi veći projekt preinake na istočnom ušću rijeke Schelde. S radom se, naime, započelo poslije katastrofalne oluje, koja je 1953. uništila ranije podignute sustave obrane.
Otoci
S obzirom na postanak, moguće je razlikovati dvije osnovne vrste otoka. Neki su, poput recimo Jadranskih otoka, zapravo dijelovi kontinenta. Oni leže na kontinentalnoj podini, a u slučaju opadanja razine mora njihove veze sa susjednim kopnom postat će vidljive.
Drugi su otoci nastali kao posljedica vulkanske aktivnosti. Oni su morske planine, točnije, vidljivi vrhovi planina koji se uzdižu s oceanskog dna. Takvi su otoci, primjerice, Havaji u Tihom oceanu i Azori u Sjevernom Atlantiku. U Jadranskom se moru magmatske stijene mogu naći na Jabuci i Brusniku, magmatske su stijene nastale očvršćivanjem rastaljenog materijala iz Zemljine unutrašnjosti. Jabuka i Brusnik nisu vrhovi ugaslih vulkana, kao što su Havaji.
Atoli su koraljni otoci kakve nalazimo u toplijim područjima Tihog oceana, i predstavljaju posebnu vrstu vulkanskih otoka. Tipičan atol nastaje oko ruba podmorskog vulkanskog kratera koji se nalazi na samoj površini oceana, ili neposredno ispod nje.
Koralj izgrađuju gredi slični skeleti sitnih morskih zadružnih žarnjaka, polipa, koji rastu u milijunskim količinama u toplim, plitkim vodama, ne dubljim od 30 metara. Ugibajući, polipi za sobom ostavljaju vapnenaste skelete, koji nagomilani tvore obale, poznate kao koraljni grebeni. Ako greben raste oko vulkanskog kratera, oblikuje prsten, s lagunom u sredini. Koraljni je prsten prekinut na nekoliko mjesta, te je stoga laguna povezana s oceanom koji okružuje greben.
Od polomljenih i usitnjenih koralja nastaje vrsta vapnenastog pijeska. Vjetar ili ptice donose sjemenke iz kojih potom rastu biljke. Uginule biljke sudjeluju u nastanku tla, pa se tako postepeno razvija zeleni rascvjetani otok. Duž vanjske obalne linije atola nalaze se plaže, koje učestalo posjećuju surferi jer se s tih strmijih obala mogu sunovraćati u duboku vodu s vanjske strane atola. Plaže u unutrašnjosti lagune općenito su blaže i prostranije, a u većini laguna voda je relativno plitka.
Postoji i druga vrsta koraljnih grebena, nazvana barijerni greben. On nastaje na određenoj, ne prevelikoj, udaljenosti od obale s kojom zatvara dugačku lagunu. Poput atola, i barijerni je greben obično isprekidan, i to često na mjestima nasuprot ušću rijeke u more.
Najveći i najpoznatiji barijerni greben je Veliki koraljni greben, koji se u duljini od oko 200 km proteže duž istočne obale Queenslanda u Australiji. Vanjski se greben nalazi 16 do 240 km od obale kontinenta, a u laguni koju zatvara ima oko 700 otoka. Greben je isprekidan sa svega 10 većih prolaza.
Većina barijernih koraljnih grebena nastaje oko otoka, koji su na taj način zaštićeni od oceanskih valova. Duž obalne linije često se razvijaju i resasti koraljni grebeni. Pregradni i resasti grebeni zatvaraju relativno plitku lagunu.
Tekst je izvorno objavljen u 66. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
