Knjižničarka je učenicima objasnila da postoji umijeće lijepog pisanja koje se zove kaligrafija. Lijepo pisanje nudi velik broj tipova slova, njihovo ukrašavanje, kreativnost i široku primjenu.
Do prije četrdesetak godina u hrvatskim školama lijepo pisanje ili krasopis je bio nastavni predmet i ocjenjivao se.
Za krasopis su rabljena tinta i jedna vrsta pera koja su imala mogućnosti izvlačenja tankih i debelih linija. Tako je nastalo i pravilo „gore tanka, dolje debela“ linija, Tim načinom jedno slovo pa čak i čitave riječi su se pisale u jednom ili dva poteza. Time se dobivala veća brzina, ali slaba čitljivost. Zato bi u školama ponajprije trebalo naučiti pravilan oblik svakog slova kosog pisma.
Njegovati ovu likovnu disciplinu u školama znači uputiti mlade u svijet lijepih umjetnosti s jedne i obogatiti znanja o kulturno-povijesnoj baštini pisama s druge strane.
Učenici 1. a razreda dobili su predloške jer su mogućnosti oblikovanja svih vrsta slova (pisama) kosih, uspravnih, velikih i malih neograničene u bogatoj lepezi oblika.
Osim toga, učenici su dobili arak s linijama iz svoje pisančice kako bi što pravilnije i ljepše izveli željeni oblik slova.
Prvo su izveli vježbu na papiru a drugi puta su pisali tušem i nalivperom.
Napravljena je mala izložba rukopisa na panelu u hodniku ispred knjižnice.
