Obredi prijelaza u adolescenciji međukulturalni su fenomen, no uvjeti koje treba zadovoljiti kako bi se ušlo u svijet odraslih razlikuju se od kulture do kulture. Neki su pozitivni dok su drugi traumatični, bolni, čudni, a najčešće ispituju snagu, toleranciju na bol i izdržljivost djevojčica i dječaka. Iako nam se može učiniti neobičnim da se mlade osobe podvrgava boli i ispitu snage, ovakvi su se obredi odvijali kroz povijest, a odvijaju se i danas te su važni za formiranju stabilne osobnosti odrasle osobe.
Prije nego krenemo s upoznavanjem današnjih adolescentskih obreda prijelaza slijedi jedan povijesni primjer …
U Asteškom carstvu, dječaci svoju vojnu obuku započinjali u 17. godini. Dječak je postao muškarac tek kad bi zarobio neprijatelja u ratu i doveo ga natrag kao zarobljenika kojeg bi onda Azteci žrtvovali svojim bogovima.
Kako to izgleda danas u zapadnoj kulturi? Adolescenti prolaze mnoge promjene u njihovom fizičkom razvoju i društvenom životu. No, koji su to obredi kroz koje adolescenti u Hrvatskoj prolaze kako bi ušli u svijet odraslih?
Slavljenje 18. rođendana može se smatrati obredom prijelaza jer je to događaj koji označava prijelaz iz adolescencije u odraslu dob.
Posjedovanje vozačke dozvole, zatim polaganje državne mature te ceremonija proslave maturalne večere također se mogu smatrati obredima prijelaza.
Prijalaz u odraslu dob označen je i ceremonijom diplomiranja odnosno promocijom diplome. Tijekom promocije studenti napuštaju satus studenta, nakon toga se zapošljavaju te samostalno se financiraju i ostvaruju pravo na status odrasle zaposlene osobe. Odseliti se od roditljea je također na neki način “preseljenje” u odraslu dob.
I sada jedan primjer zapadne kulture, izvan Hrvatske.
Za djevojke u SAD-u 16. rođendan je važan obred prijelaza koji slavi ulazak u svijet odraslih i obilježava se velikom zabavom. Mediji i društvo naglašavaju važnost tog događaja, a mnoge djevojke ga smatraju najvažnijim rođendanom u životu.
U plemenskoj kulturi takvi obredi su mnogo razrađeniji i mogu biti uistinu zastrašujući te su veoma zanimljivi i intrigantni.
Stoga nakon teorijskog dijela o obredima koji upravo slijedi donosimo najzanimljivije primjere iz plemenske kulture.
Obredi prijelaza pretežno su vezani uz pripadnost dobnoj skupini kao što je adolescencija ili potpuna odraslost. Neki se vežu uz pripadnost tajnim društvima ili nekomu specifičnom statusu, npr. svećenicima, vračevima i sl.
Najčešće imaju tri faze: odvajanje od ranijega statusa, tranzicija ili prijelaz, te inkorporacija ili uvođenje, primanje, tj. iniciranje u novi status. Obredi praćeni mnogobrojnim običajima pretpostavljaju niz čina, npr. odvajanje i izolaciju osoba koje su podvrgnute obredu, upućivanje u načela i tajne statusa u koji će osoba prijeći, polaganje različitih testova sposobnosti i izdržljivosti, obrezivanje, tetoviranje, upućivanje u tehnike rada poznavanje kojih je potrebno za usavršavanje u određenoj vještini ili znanju kojim će se osoba koristiti kada prijeđe u novi status, i dr.
Kao što smo već spomenuli obred prijelaza je obred kojim se obilježava prijelaz iz jedne faze života u drugu, odnosno iz jednog društvenog statusa u drugi. U antropologiji i etnologiji, taj se pojam prvi put javlja u knjizi Obredi prijelaza (Les rites de passage) koju je 1909. objavio francuski etnograf Arnold van Gennep (1873.-1957.). On ih je definirao kao “obrede koji prate svaku promjenu mjesta, stanja, društvenog položaja i dobi”
Prema njemu svako društvo strukturira životno vrijeme pojedinaca pomoću karakterističnih ‘obreda prijelaza’. Tim trenucima prijelaza – iz djetinjstva u adolescenciju, iz adolescencije u odraslu dob, društvo ustvari slavi samo sebe: ono običan kontinuitet života pojedinaca pretvara u povijesni i mitski događaj.
Dakle, sve kulture koje poznajemo uglavnom imaju obrede koji možemo nazvati obrede prijelaza.
Konačno donosimo najzanimljivije konkretne primjere iz plemenske kulture.
Krenimo u Australiju:) Evo nas na Novoj Gvineji u tropskoj prašumu u područje sliva rijeke Sepik gdje živi pleme Kaningara. Ovo pleme prakticira mnoštvo obreda, a jedan od najzanimljivijih je obred prijelaza adolescenata u odrasle muškarce.
Prije obreda dječaci su u izolaciji 2 mjeseca u „tambaranu“ kući duhova koja je najveća građevina u selu i središte svih važnih duhovnih i kulturnih aktivnosti i zabranjena je ženama (faza odvajanje ili izolacije).
Prema legendama njihovi preci, a prema tome i oni sami, potomci su krokodila. U skladu s tim vjerovanjem je i obred prijelaza. Tijekom obreda odvija se zarezivanje trupa dječaka (prsa, leđa i trbuha) naoštrenim bambusovim štapićima tako da ožiljci zarastu u obliku krokodila i podsjećaju na krokodilovu glavu i ljuske. Članovi plemena vjeruju da su ožiljci tragovi zuba krokodila koji je progutao adolescente i preobrazio ih u muškarce povrativši ih (duh krokodila Nashut). Svaki rez označava krokodilski zub koji je progrizao kožu. Prije adolescenti sada odrasli muškarci preuzimaju novu ulogu (faza primanja ili inicijacije u novi status). Obred tako ima sve karakteristike obreda prijelaza. Ujedno se može primijetiti da se radi o ritualnom ranjavanju (radi komunikacije sa svijetom predaka, označavanja važnih prijelaza u životu preuzimanja nove uloge te povezivanja ljudi s njihovim okolišem).
Ritual se odvija svakih 4/5 godina, a u obredu sudjeluju osobe od 12 do 35 godina starosti. Iznimno je bitan za utvrđivanje discipline i testiranje snage mladića te učvršćivanje identiteta i položaja klana.
Selimo se u prašume brazilske Amazone gdje živi pleme zvano Satere-Mawe. U tom plemenu kako bi postali muškarcima, dječaci moraju nositi rukavice ispunjene mravima koji se nazivaju “metak mravi”. Pogodite zašto?! Ovi mravi imaju jedan od najbolnijih ugriza u svijetu kukaca. Dječaci ne smiju trznuti 10 minuta, a ako im to pođe za rukom, pozdravljaju ih kao novopečene muškarce u plemenu.
I za kraj… još jedan zanimljiv obred – Naghol “bungeejumping” ili “Land diving”
Ovaj je obred sličan bungeejumpingu, ali koriste se lijane drveća, a cilj je glavom doći što je bliže tlu moguće. Mladići plemena Vanuatu nadaju se da će skočiti, ramenima dotaknuti tlo… i preživjeti!
Mali otočni narod usred južnog Pacifika tijekom travnja ili svibnja u selu izgradi drvene kule koje dosežu visinu do 100 metara ili više. Nakon što je toranj dovršen nekoliko muškaraca ih dobrovoljno mjeri. Zatim muškarci vežu lijanu na platformu tornja i zatim oko svojih gležnjeva. “Ronioci” dostižu brzinu od 45 km/h po dok ne dotaknu tlo.
Cilj skoka je sletjeti dovoljno blizu tla kako bi rame dječaka dotaklo tlo. Loša procjena duljine lijane znači ili ozbiljnu ozljedu ili smrt.
