Opstanak i sove i miša ovisi o njihovim osjetilima. Miš je izložen stalnoj smrtnoj opasnosti, sova možebitnom dugom umiranju od gladi. Ako ih iznevjere osjetila, gotovo je s daljnjim razmnožavanjem. Iduća generacija poteći će od preživjelih – od onih jedinki čija su osjetila izoštrena do krajnjih granica. 
Njihovi mladunci naslijedit će upravo ta svojstva. Postupno će se osjetila grabežljivca i plijena izoštriti u borbi za opstanak, a unaprijedit će ih i svaka iduća generacija. Ovakav razvojni proces kod ove je dvije vrste doveo do razvoja najistančanijih osjetila u životinjskom svijetu.
Iako se ljudima čini da je upravo vid najvažnije osjetilo, mnoge životinje žive u potpunom mraku, u svijetu mirisa i dodira. Pa ipak, i one će reagirati na pojavu svjetlosti. Gujavica, na primjer, nema oči, ali je cjelokupna površina njezina tijela osjetljiva na Sunčevu svjetlost. Dok seljaci prekopavaju polja, gujavice se često nađu na površini tla. Čim zamijete svjetlost, brzo se zavlače u tamu tla koje ih štiti od gladnih ptica i Sunčeve topline.
Većina životinja zamjećuje svjetlost nakupinama osjetilnih stanicama tj. očima. Neke od najjednostavnijih otkrivene su kod ličinki kukaca. Gusjenica sićušnoj ocelama zapaža pojavu svjetlosti ili sjenu eventualnog neprijatelja, ali ne i mnogo više od toga. Svaka ocela na svojoj površini ima nakupina stanica osjetljivih na svjetlost koju zovemo mrežnica. Smještena je iza male nepomične leće koja je štiti i na nju usmjerava svjetlost.
Sastavljene oči
Oči odraslog kukca sastavljene su od većeg broja produljenih jednostavnih očiju. U oku pčele ima 5000 omatidija (jednostavnih očiju). Svaka od njih upija svjetlost iz malog vidnog polja i hvata djelić slike koji je ujedinjen s ostalima daje cjelinu.
Sastavljeno oko obuhvaća veliko vidno polje i izuzetno je osjetljivo na boje, ali ima ograničenu moć zapažanja sitnih detalja. U tome su puno uspješnije oči kralježnjaka (skupine koja obuhvaća ribe, vodozemce, gmazove, ptice i sisavce), kao i oči nekih visoko razvijenih beskralježnjaka, poput sipe i lignje).
Njihove oči imaju napredniji sustav leća pa stvaraju mnogo čišću i određeniju sliku. U mrežnici je veći broj različitih oblika stanica osjetljivih na svjetlost. Kod kopnenih životinja, sliku razlučuje rožnica – zakrivljeni prozor koji čini prednji dio oka – povezan sa savitljivim lećama koje mogu mijenjati zakrivljenost. 
Bez obzira na udaljenost objekta, izoštruju sliku i projiciraju je na mrežnicu. Na sličan način objekt izoštravamo kamerom. Zbog ovako građenog oka, ptice imaju nadmoćan vid. Sivi sokol može uočiti plijen i do 100 metara ispod sebe. Istog trena obrušit će se poput metka i usmrtiti ga.
Većina grabežljivaca ima trodimenzionalan vid, što još povećava njihovu učinkovitost. Oči su im smještene na prednjem dijelu glave i na maloj udaljenosti pa primaju tek lagano različitu sliku, koja spajanjem u mozgu dalje i osjet dubine. Ovakva sposobnost određivanja udaljenosti od životne je važnosti za lovce poput sokola.
Za razliku od grabežljivaca, njihov plijen – na primjer golub – mora imati vrlo široko vidno polje tako da neprekidno može motriti nebo i na vrijeme uočiti opasnost. Stoga su mu oči smještene postrance, što rezultira širokim vidnim poljem i slabim trodimenzionalnim vidom. Isti primjer možemo navesti i kod sisavaca, na primjer grabežljivog vuka i ugroženog jelena.
Svjetlosni spektar
Boja svjetlosti ovisi o njezinoj valnoj dužini. Plava svjetlost je najkraće valne dužine koju zamjećuje ljudsko oko, a crvena najduže. Čini se da neke životinje, npr. psi zapažaju još manji dio spektra, a vid nekih drugih proširen je i na dio nama nevidljivog. Mnogi leptiri i pčele reagiraju na svjetlost kraćih valnih dužina, tj. ultraljubičastog dijela spektra koji reflektira cvijeće. Neke zmije – boe, pitoni i čegrtuše – mogu „vidjeti“ svjetlost kojom zrači njihov toplokrvni plijen. Zapažaju ih osjetilnim organima odvojenim od očiju i smještenim u posebnim jamicama. Koristeći tu sposobnost čegrtuša u potpunoj tami točno određuje položaj žrtva, dođe do nje i napadne je.
Dodir
Osjet vida ovisi o primanju svjetlosnih zraka. Za razliku od njega, osjetila dodira i sluha o sluha su mehanička. To znači da su osjetilne stanice neposredno podražene krutom tvari, tekućinom ili pritiskom zraka. 
Nekim je životinjama dodir najvažniji osjet. Dok morž pretražuje morsko dno u potrazi za školjkama, okružen je zamućenom vodom. Stoga mu potraga ovisi o osjetljivosti tanke kože na njušci i 450 dlaka koje sačinjavaju brkove. Na dlake se nastavlja mreža živčanih vlakana koja prenosi gotovo „vidljivu“ sliku morskog dna u mozak. Mnogi sisavci bogatije dlake jednako su osjetljivi. Kukci ništa ne osjećaju kroz hitinsku kutikulu koja ih obavija. Stoga osjet dodira primaju osjetljivim dlakama koje se probijaju kroz kutikulu. Osjeti ostalih životinja ovise o živčanim završecima smještenim u osobito osjetljivim područjima na koži. Majmunima su osobito osjetljivi vrhovi prstiju, a slonovima završetak surle. Osjetilo dodira puževa smješteno je na vrhovima pokretnih ticala, a močvarnim pticama poput pozviždača na vrhu dugog kljuna nalik na sondu.
Bočna pruga
Duž svakog boka ribe imaju poseban osjetilni organ koji nazivamo bočna pruga. U osnovi ga čini dugačak kanal koji se ispod kože proteže od glave do repa, a ima otvore na pravilnim razmacima i taktilne receptore unutar kanala. Dok riba pliva, promjene u strujanju vode osjećaju se kroz otvore na bočnoj prugi i hidraulički se prenose duž kanala podražujući živčane završetke.
Tako riba dobiva točnu sliku okoliša. Ukoliko se u mraku previše približi zapreci, nagli porast pritiska vode upozorit će je da promijeni smjer. Naiđe li grabežljivac, bočna će pruga odati njegovu udaljenost i veličinu, njegov smjer kretanja pa čak i oblik. Sve to riba zaključuje iz pritiska vode koji se širi od životinje kroz gustu vodu.
Jata riba to koriste na poseban način. Jedinke su neprekidno svjesne pokreta svojih susjeda pa svaka od njih slijedi pokrete susjednih. Tako se cijelo jato, blješteći kroz vodu, kreće kao jedna jedina riba.
Sluh
Osjetilo sluha prima podražaje slično radu bočne pruge kod riba. Zvučni valovi su također promjene tlaka, u vodi ili u zraku. 
Tako je zujanje ženke komarca rezultat promjene tlaka zraka koja se odvija 500 puta u sekundi, a uzrokovana je mahanjem krila. Da bismo osjetili promjene tlaka, zvučni se valovi usmjeruju u uho kanalom koji sadrži bubnjišnu opnu. Ona vibrira u skladu s promjenom tlaka, a vibracije se prenose na skupinu receptora duboko u unutarnjem uhu.
Kod sisavaca su živci koji primaju podražaj smješteni u zavojitoj, koničnoj tubi koju nazivamo pužnica. Zašiljeni kraj tube reagira na visoke frekvencije (visoki zvuk), dok širi kraj reagira na niže frekvencije.
Kao i kod osjetila vida, različite vrste životinja imaju različite pragove podražljivosti. Kit može čuti vrlo duboke zvukove koji oceanom putuju na stotine kilometara, a netopir razaznaje zvukove frekvencije do 100.000 herca u sekundi. Gornja granica frekvencije za čovjeka je 20.000 herca u sekundi.
Eholokacija
Netopiri na osebujan način koriste osjetljivost na visoke frekvencije. 
Smjer kretanja uglavnom određuju prema zvuku. Oni ispuštaju neprekidan niz zvukova visoke frekvencije, a udaljenost zapreka ili plijena određuju povratnim valovima koji se od njih odbijaju.
Sistem je to efikasniji što su zvukovi više frekvencije. Zanimljivo je da na ta pulsiranja reagira uho mnogih noćnih leptira. Netopiri su njihovi glavni neprijatelji pa je bitno da leptir uoči njihov dolazak.
Neke životinje nemaju uši, ali su osjetljive na vibracije koje prolaze kroz krute tvari. Iako smatramo da je zmija gluha, ona vrlo dobro „čuje“ razaznajući vibracije nastale koračanjem. Vibracije se šire kroz tlo, a zatim kroz čeljust i lubanju životinje.
Kemijska osjetila
Ljudi uglavnom ne razaznaju kemijske tvari kojima obiluje zrak, ali one su mnogim životinjama jednako bitne kao i vidljiva ili slušna informacija. Zmija koja se probija kroz travu u potrazi za plijenom, neprekidno palaca rascijepljenim jezikom po zraku i različitim predmetima. Kada uvuče jezik, u usnu šupljinu unese i malene mirisne čestice. Njih raspoznaje Jakobsonov organ smješten ispod nosne šupljine u obliku dviju kesica i omogućava zmiji uspješniji pronalazak plijena.
Na sličan način i pas njuši zrak i okolinu pa kemijske tvari iz zraka dolaze u dodir s mirisnim receptorima u nosu. Psu osjetilo mirisa pruža bitne podatke. Miris je važan u komunikaciji s ostalim psima, a njima pas i označuje svoj teritorij, ostavljajući mirisne oznake na svakoj istaknutoj točki.
Feromoni
Miris može prenositi snažnu seksualnu poruku pa mnoge ženke koriste mirisne signale kako bi privukle partnera. Te kemijske tvari, koje djeluju na velikim udaljenostima, poznate su kao feromoni. Raznosi ih vjetar pa mužjaci reagiraju i na udaljenosti od više kilometara.
Ženka dudovog svilca, na primjer, ispušta feromone koje primaju receptori mužjaka smješteni na ticalima. 
Receptori reagiraju samo s određenim kemijskim tvarima, ali već na njihov najmanji trag kukac će poletjeti i slijediti ga do izvora. Afrički slijepi pas živi u podzemnim hodnicima. Od cijele grupe razmnožava se samo jedna ženka. Ona upravo feromonima sprječava ostatak kolonije u razmnožavanju.
Osjetilo okusa slično je osjetilu mirisa. Da bismo ga doživjeli, kemijske se tvari trebaju otopiti u tekućini, pri čemu se rezultat osjeća samo u ustima. Neobično je, ali životinje često imaju jak osjet okusa. Pomoću njega na vrijeme prepoznaju otrovnu hranu. Pauk vrlo često uhvati i paralizira nepogodan plijen, ali ga odbaci čim počne jesti.
Elektromagnetska osjetila
Način djelovanja osjetilnih sustava nekih životinja možemo samo nejasno naslutiti. Grabežljivi morski pas oslanja se uglavnom na snažno osjetilo mirisa. 
Kada se približi žrtvi počinje reagirati i na slabe električne signale koji se stvaraju na drhtavim živčanim vlaknima njegove prestravljene žrtve.
Signale skupljanju skupine receptora u glavi morskog psa, a kod nekih manjih vrsta ovi su organi sposobni proizvesti lagane električne valove koji zbune krupnijeg grabežljivca spremnog za napad.
Postoje također dokazi da se morski psi na sličan način orijentiraju u oceanima pri čemu koriste magnetsko polje Zemlje (magnetizam i elektricitet imaju mnoga zajednička obilježja). Gotovo je sigurno da te informacije koriste kitovi, a vjerojatno i ptice selice.
Unutarnja osjetila
Životinje ne primaju podražaje samo iz vanjskog svijeta. Potrebna su im osjetila i za kontrolu vlastitog tijela – ravnoteže, snalaženja u prostoru, boli, gladi, umora, straha i mnogih drugih.
Kontrola vlastitog organizma često je nesvjesna. Probava je kontrolirana sustavom osjetila kojih životinja nije ni svjesna.I održavanje ravnoteže postiže bez svjesne kontrole, no očita je i uvijek upozoravajuća trenutna reakcija na njezin gubitak.
Rad nekih osjetila koja primaju podražaje iz vanjskog svijeta također je nesvjestan. Mi još uvijek ne znamo na koji se način primljene informacije obrađuju u mozgu, ali iz veličine dijelova mozga zaduženih za rasplitanje i slaganje zamršenih informacija naslućujemo složenosti cijelog procesa. U mozgu se primljene informacije slažu u jasnu sliku svijeta – ili onoga što mi pomoću naših osjetila mislimo da svijet jest.
Članak je izvorno objavljen u 28. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
