Iako se često naglašava značaj akademskih postignuća i profesionalnog napretka, jednako je važno razvijati emocionalnu i socijalnu pismenost. Razvoj svijesti o vlastitim emocijama, razumijevanje emocija drugih, empatija, otpornost, upravljanje stresom i učinkovito rješavanje konflikata, važni su za formiranje zdravih i ispunjavajućih odnosa u osobnom i u profesionalnom životu.
Razumijevanje vlastitih emocija i reakcija doprinosi osobnom razvoju i učinkovitosti dok je razumijevanje tuđih osjećaja preduvjet za izgradnju povjerenja i bliskosti u interakcijama s drugima. Sposobnost prepoznavanja vlastitih potreba kao i razumijevanje perspektiva i motivacija drugih, omogućuje nam da budemo autentični i empatični, čime se stvaraju stabilni temelji za kvalitetne i ispunjene međuljudske odnose.
Iako su emocionalna i socijalna pismenost osobne vještine, njihov utjecaj proteže se i na kolektivnu dinamiku te kvalitetu života u zajednici. Emocionalno i socijalno pismeno društvo oblikuje se u kohezivnu i podržavajuću zajednicu, u kojoj se međuljudski odnosi temelje na razumijevanju, empatiji i suradnji. Stoga je važno poticati razvoj ovih vještina od najranijih dana. Razvoj emocionalne i socijalne pismenosti unutar obrazovnog sustava važnija je, no što se na prvi pogled čini, a postignuća učenika na akademskom području i emocionalna i socijalna pismenost trebali bi se smatrati komplementarnim ciljevima. Adresiranje socijalnih i emocionalnih potreba učenika, nužno je ne samo za uspješno učenje, već i za razvoj otpornosti i empatije.
Otpornost je cjeloživotni proces učenja koji omogućuje učenicima da se suoče s izazovima i prevladaju neuspjehe. Ona ih potiče da ne odustaju kada naiđu na prepreke, već da nastave napredovati unatoč poteškoćama. Otporni učenici imaju sposobnost prilagodbe na promjene, suočavanja sa stresom i izgradnje unutarnje snage koja im pomaže u prevladavanju teškoća. Često, iz najbolje namjere, možemo biti skloni štititi učenike od neuspjeha, iako im upravo ti neuspjesi mogu pružiti vrijedne lekcije i priliku za rast. Dopuštajući učenicima da iskuse neuspjeh, pružamo im priliku da razvijaju otpornost i uče kako se nositi s izazovima koji ih čekaju u životu. Otpornost nije samo sposobnost suočavanja s teškoćama, već i proces učenja iz tih iskustava kako bi postali jači i otporniji u budućnosti.
U školskom se okruženju učenici suočavaju s nizom specifičnih izazova koji testiraju njihovu otpornost. Akademski zahtjevi, društveni odnosi te vanjski čimbenici poput obiteljskih problema ili zdravstvenih poteškoća, mogu znatno utjecati na njihovu sposobnost suočavanja sa stresom. Pritisak uslijed testova i ocjenjivanja, jednako kao i socijalna dinamika među vršnjacima, uključujući prijateljstva, konflikte i potencijalno vršnjačko nasilje, mogu predstavljati značajan izvor stresa. Škole imaju važnu ulogu u razvoju otpornosti učenika. Primjenom strategija i programa koji potiču otpornost, poput tehnika upravljanja stresom, suradničkog rada te osiguravanja prostora za refleksiju i razgovor o emocijama, škole aktivno doprinose osnaživanju učenika i razvoju vještina koje ih čine sposobnima, samopouzdanima i prilagodljivima.
Empatija je vještina koja se zahvaljujući kontinuiranom učenju i praksi, razvija tijekom cijelog života. Kako u školskom tako i u životnom okruženju, empatija ima važnu ulogu u formiranju karaktera i oblikovanju međuljudskih odnosa. Učenici koji su sposobni prepoznati i razumjeti osjećaje svojih vršnjaka često se bolje integriraju u društvene skupine, imaju uspješniju komunikaciju s drugima te pokazuju veće razumijevanje i poštovanje prema različitostima. Razumijevanje perspektiva drugih omogućuje im sagledavanje šire slike i donošenje informiranih odluka koje uzimaju u obzir dobrobit svih sudionika. Empatija nije samo pasivno razumijevanje tuđih osjećaja, već i aktivno djelovanje poput pružanja podrške, suosjećanja i pomoći onima koji se suočavaju s teškoćama ili izazovima. Empatični učenici ostvaruju skladnije odnose s vršnjacima, nastavnicima i drugim članovima zajednice, čime izravno doprinose izgradnji poticajnog okruženja. Integriranjem programa i aktivnosti unutar škole, kao što su građanski odgoj, sat razrednika, vršnjačka medijacija, volontiranje i sudjelovanje u društveno korisnim projektima, učenici uviđaju važnost empatije i moralnog razmišljanja i djelovanja.
U vremenu rapidnog tehnološkog razvoja, umjetne inteligencije i virtualne stvarnosti, suočavamo se s novim izazovima i prilikama koje oblikuju međuljudske interakcije i načine na koji percipiramo svijet oko sebe. Razvoj emocionalne i socijalne pismenosti nužan je za formiranje zdravih međuljudskih odnosa i uspješno funkcioniranje u suvremenom društvu. Investiranje u emocionalnu i socijalnu pismenost učenika obogaćuje njihovu osobnu dobrobit ali doprinosi i izgradnji pozitivnog i inkluzivnog društva. Kroz zajedničke napore roditelja, nastavnika i društva u cjelini, možemo osigurati da nova tehnološka era ne naruši sposobnost razumijevanja i suosjećanja prema drugima, već da postane sredstvo za izgradnju snažnijih i povezanijih zajednica.
