Aktivno otrovne životinje (fanerotoksične) imaju otrovni aparat koji sadrži otrovne žlijezde, izvodne kanale i čeljusti ili bodlje. Unose otrov u tijelo žrtve, kao na primjer crna udovica, poskok i pčela. Pasivno otrovne životinje (kriptotoksične) nemaju posebni aparat, već je otrov raspoređen po tijelu. Do trovanja dolazi nakon konzumiranja životinja kao što su ugor i školjkaši. Pojedine životinje imaju posebne žlijezde u koži, ali bez aparata za ubrizgavanje otrova, kao na primjer žabe krastače, neki daždevnjaci i vodenjaci.
Procjenjuje se da u svijetu postoji više od 10 000 vrsta životinja koje možemo svrstati u otrovne, a u ovom članku dan je osvrt na najčešće, s posebnim naglaskom na one koje žive i u Hrvatskoj.
Životinje iz koljena žarnjaka (Cnidaria) imaju žarnice u kojima je pohranjen otrov. U Jadranu su najčešće smeđa vlasulja (Anemone sulcata) i crvena moruzgva (Actinia equina). Neke sastavnice njihovog otrova slične su otrovu kobre. Zelena vlasulja (Actinia cari) je najotrovnija, ali i vrlo rijetka. Od meduza, otrovne su morska mjesečina (Pelagia noctiluca), uhati klobuk (Aurelia aurita) i morska pluća (Rhizostoma pulmo). Najotrovnija meduza je modri loptaš ili ''Portugalska galija'' (Physalia physalis), a zovu je još i morska kobra, koja se u Jadranu pojavljuje samo povremeno. U svijetu je najopasnija morska osa (Chironex fleckeri) koja živi u Australiji.
Količina otrova u jednoj meduzi može ubiti više od 50 ljudi.
Otrovni člankonošci
Kako su člankošci (Arthropoda) koljeno koje predstavlja najbrojniju skupinu beskralježnjaka, tako u njoj nalazimo mnogo otrovnih životinja i to iz razreda paučnjaka (Arachnida) i kukaca (Insecta). Otrovni aparat paukova (Aranea) čine štipaljke u kojima se nalaze kanali otrovnih žlijezda. Stijenka žlijezda ima mišiće pomoću kojih pauci mogu regulirati količinu ispuštenog otrova. U našem obalnom području živi crna udovica (Latrodectes tredecimguttatus). Otrov, koji je jači od otrova čegrtuše i kobre, proizvodi samo ženka. Ugriz ženke u početku je bezbolan, nije primjetan, a zatim slijedi vrlo oštra bol, grčenje i paraliza žrtve. Protiv otrova crne udovice koristi se serum, tzv. antivenom.
Štipavci (Scorpiones) imaju otrovni aparat na vrhu repa. Otrovi štipavaca iz raznih dijelova svijeta bitno se razlikuju. U Hrvatskoj žive dvije vrste: Euscorpius italicus i Euscorpius carpathicus. Otrovi im nisu jaki, a na mjestu uboda nastaju lakša oteklina, crvenilo i svrbež. Najopasniji europski štipavac je Mesobutus gibosus, čiji otrov može ubiti psa ili čak dijete, a živi u Makedoniji.
Mnogi kukci imaju toksične tvari koje im služe za omamljivanje plijena, obranu od neprijatelja i čuvanje teritorija. Većina vrsta svoje otrove ispušta u žrtvu ugrizom ili ubodom žalcem uz koji je vezan otrovni aparat. Otrovni aparat sličan je kod svih opnokrilaca (pčele, ose, stršljeni), a služi za lučenje, pohranjivanje i ubrizgavanje otrova. Sastoji se od otrovne žlijezde, otrovnog skladišnog mjehurića (Dufuorova žlijezda), žalca i izvodnog žlijeba. Kod pčela i bumbara je žalac nazubljen, dok kod osa i stršljena nije pa oni mogu ubosti više puta uzastopce. U Hrvatskoj nailazimo na pčelu medaricu (Apis mellifera), osu zemljaricu (Vespula gemanica), običnu osu (Vespula vulgaris), stršljena (Vespa crabro), bumbara (Bombus terrestris) i druge. Ovi opnokrilci u svijetu uzrokuju više smrti nego zmije. Razlog tome je da se kod ljudi koji su osjetljivi na otrove kukaca može pojaviti jaka alergijska reakcija s osipom, a u najtežim slučajevima ubod ili ugriz može izazvati anafilaktički šok i smrt.
Autor: Ana Miletić, studentica Znanosti o okolišu, izvor: Biologija.com.hr.
Fotografija je preuzeta s internetske stranice http://www.freedigitalphotos.net/ (autor: papaija2008).
