Drugi je planet od Sunca i za jedan obilazak oko njega treba joj 224 dana. Nema prirodnog satelita, nema tekuće vode, nema života. Venera se vrti drukčije nego većina ostalih planeta: umjesto kao desni zvrk, ona se obrće ulijevo, kao lijevi zvrk, sa zvjezdanim periodom od 243 dana.
Po fizičkom stanju, atmosferi, reljefu, planetskoj kori i unutrašnjoj izgradnji Venera je bitno drukčija od Zemlje. Nastavljajući isti dio Sunčeva sustava, ova su se dva planeta tijekom četiri milijarde godina ipak razvijala na drukčiji način. Prirodu Venere znanost tek započinje tumačiti.
Najsjajniji planet
Venera plijeni pažnju na nebu kao najsvjetliji planet, najsjajniji objekt poslije Mjeseca. Toliko je sjajna da se golim okom dade vidjeti po danu – u kontrastu prema čistom modrom nebu – a noću se pod njezinom svjetlošću odražavaju sjene.
Astronomi su stoljećima Veneru pratili teleskopima, no nisu utvrdili nikakve stalne površinske biljege. Na blijedožućkastom vidljivom sloju jedva se naziru razlike u sjaju. Nestalni su znakovi nađeni kada se njezina svjetlost promatrala kroz modre filtre. Očito je da na Veneri vidimo oblake umjesto čvrstog tla.
Njezina svjetlost je svjetlost Sunca odražena od oblačnog sloja. Upotrebom spektroskopa za rastavljanje svjetlosti u spektar, nisu nađeni tragovi vodene pare, no 1932. godine nađene su spektralne vrpce ugljik-dioksida, i to veoma jako utisnute. 
Zaključeno je da ugljik-dioksida mora biti jako mnogo, stotinu i tisuću puta više nego u Zemljinoj atmosferi. Usprkos tome, uporno se tragalo za vodom.
Teško je pogledom prodrijeti u dubinu oblačne atmosfere. Neki su se zaključci ipak mogli izvesti. Budući da je Venera bliže Suncu nego Zemlja, ona prima gotovo dva puta više topline. To pogoduje višoj temperaturi. Mjerenjem toplinskog zračenja pomoću detektora za toplinske zrake smještenih u teleskopu, utvrđeno je da obje strane planeta, dnevna i noćna strana, zrače jako mnogo topline.
Došlo se do uvjerenja da se temperatura mora kretati negdje oko vrelišta vode. Tada je pitanje, ima li tu vode u tekućem obliku; ako je nema, površina će biti pustinjom kojom najvjerojatnije pušu uraganski vjetrovi, prenoseći toplinu s osvijetljene na noćnu stranu. Uragani podižu oblake pijeska koji ispunjaju atmosferu.
Ispitivanjima radarske jeke započetim 1958. godine ustanovljeno je da je površina kruta. Dva jača refleksa davala su područja prozvana Alfa i Beta. Pomoću njih je 1961. godine određen period i smjer vrtnje. Otkriće je bilo gotovo nevjerojatno.
Os vrtnje praktički je okomita na stazu po kojoj se planet giba, vrtnja u odnosu na zvijezde (zvjezdani dan) traje 243 d, a kako se planet obrće suprotno od smjera kojim obilazi oko Sunca, na globusu Sunčev dan traje gotovo polovicu planetske godine, tj. 117 d.
Letovi na Veneru
Poslije radiovalova, na planet su usmjerene svemirske letjelice. Povijest letova na Veneru neobično je uzbudljiva. Petnaest je letjelica ili zaglavilo putem do nje, ili se uopće nisu odvojile od Zemlje. Aparature su znale otkazivati u neposrednoj blizini Venere. Dvadeset i jedna letjelica obavila je svoju misiju. Prvim se uspješnim letom godine 1962. iskazao Mariner 2 (SAD). Njegov let bio je ujedno prvi uspješan prolaz ljudskog proizvoda pokraj nekog planeta. Zatim su veliku uslugu znanosti učinile tri letjelice tipa Venera (SSSR) koje su sletjele u dubinu atmosfere, ali su pritom pod neočekivano golemim pritiscima bile naprosto smrvljene.
Let do Venere traje nekoliko mjeseci. U čemu je posebnost letjelica koje moraju pristati na Veneru? Ne samo da najprije moraju prevaliti prazan i hladan prostor između planeta, već se u prilazu atmosferi moraju ponašati kao dubinske podmornice kako bi izdržale tlak od 90 atmosfera. Toliki tlak na Zemlji vlada 900 metara pod morem. Prva letjelica koja je zadovoljila uvjete bila je Venera 7. Ona se 1970. godine javila sa same Venerine površine. Izmjerila je temperaturu od 480 ºC. Djelovanje aparata na površinu kratkotrajno je, najviše sat i pol, jer prestaju djelovati kada se jako zagriju. Pri tlu vlada crvenkasto-narančasta rasvjeta jer atmosfera iz Sunčeve svjetlosti upije modro, a propusti i raspršuje crveno i žuto.
Nekoliko je letjelica ponijelo radarske sustave za mjerenje visina na globusu. Kompletno snimanje reljefa izvela je američka letjelica Magellan. Na Veneru je prispjela 1989. godine, a prestala je djelovati 1994. godine. Nosila je radar koji je djelovao u postupku tzv. sinteze aperture. 
Postupak se sastoji u tome što radarski snop osvjetljava jednu traku površine s koje dobiva višestruke odjeke u vrijeme samog gibanja oko planeta. Odjeci se čuvaju i zbrajaju te se dobiva rezultat kao da je antena bila mnogo veća, pa su stoga podaci točniji. Magellan je dao podatke za 99% reljefa. Na izrađenoj karti uočavaju se detalji do veličine od 100 metara.
Suha i otrovna atmosfera
Na Veneri vlada pravi pakao. Na stjenovitoj i pjeskovitoj površini temperatura je daleko iznad vrelišta vode i iznosi 480 ºC. Temperatura se snizuje uvis do 90 kilometara; iznad te visine temperatura je danju viša, a noću niža. Oblačni slojevi rasprostrti su na tri visine: oko 48 km, 53 km i 60-65 km. U području oblaka na visini od 50 km temperatura i tlak odgovaraju onima na Zemljinoj površini.
Venerina atmosfera sastoji se mahom od ugljik-dioksida, a samo nekoliko postotaka otpada na dušik. Među primjesama je najobilniji sumpor-dioksid, dok je vodene pare vrlo malo. Oblaci su izgrađeni od sitnih kapljica sulfatne kiseline, a sadrže i ostale otrovne i jetke kiseline, primjerice klorovodičnu i fluorovodičnu. Kiša se sastoji upravo od tih kiselina i pada samo u oblacima. Na svakom planetu oblaci nastaju u onom dijelu atmosfere gdje se manjinski sastojci kondenziraju. Kiša koja pada u Venerinim oblacima isparava se kada stigne u najniži sloj oblaka, pa je atmosfera od 48 km do tla sasvim suha.
Visoka temperatura atmosfere posljedica je stakleničkog efekta. Niti na jednom drugom planetu nije toliko topline sadržano u atmosferi. Zapravo je paradoks da Venera ne prima ništa više topline od Zemlje! Naime, planeti ne primaju svu Sunčevu toplinu koja do njih stigne. Venerini oblaci odbiju odmah dvije trećine Sunčeve svjetlosti (zato i jest najsjajniji planet), a Zemljini oblaci dva puta manje. Stoga do Zemljina tla pristigne isto toliko topline koliko prodre kroz Venerine oblake.
No toplinski režim ne ovisi samo o pristigloj toplini. Ovisno o načinu prolaska topline kroz atmosferu i njezina povratka u svemir, atmosfera se može zagrijati do vrlo visoke temperature, teoretski do temperature na kojoj se nalazi izvor zračenja – u našem slučaju Sunce.
Sunčevo je zračenje najveće jakosti u vidljivom području spektra, ono pristiže na planet i zagrijava tlo i atmosferu uz tlo. Zagrijani, tlo i atmosfera i sami počinju zračiti, ali ne u vidljivom već u infracrvenom području (tzv. toplinske zrake). 
Tlo bi zračilo u vidljivom području kao i Sunce samo onda kada bi se nalazilo na temperaturi Sunca. Kako planet zrači na drugim valnim duljinama, one se drukčije prenose kroz atmosferu. Venera ima tu posebnost da se infracrveno zračenje jako apsorbira u njezinoj atmosferi. Atmosfera djeluje kao propusni ventil za dolazno zračenje, a kao izolator za odlazno. Učinak je poznat pod nazivom „efekt staklenika“. Ravnoteža između dolazne i odlazne topline uspostavljena je pri vrlo visokoj temperaturi.
Sunce Veneru zagrijava najviše u području ekvatora. Zračne se mase uzdižu i putuju prema polovima. Zbog sporog okretanja planeta, atmosferska cirkulacija je vrlo jednostavna pa ne pokazuje ciklone i anticiklone. Uz tlo je vjetar veoma spor, no s visinom mu brzina raste te na gornjem kraju oblaka dostiže brzinu od 100 m/s, a giba se po paralelama i u istom smjeru u kojemu se planet vrti.
Tako su letjelice mogle zabilježiti da se oblačni sloj oko Venere okrene jednom u četiri dana, dok tlu za okret treba čak 243 dana! Gibanje atmosfere provjerila su dva balona spuštena 1985. godine na visinu od 54 kilometra, gdje su izmjerila temperaturu od 32 ºC.
Bila su presvučena teflonom, a djelovala su dva dana putujući s vjetrovima u smjeru istoka, usporedo s ekvatorom. Pothvat je bio usputan, jer su baloni izbačeni iz sondi koje su donijele letjelice Vega i Vega 2 (SSSR) namijenjene ispitivanju jezgre Halleyeva kometa. Baloni su izrađeni u Francuskoj.
Tekst je izvorno objavljen u 34. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
