Tantrumi, kršenje pravila i dogovora, agresivnost prema sebi ili drugima, uništavanje imovine ili jednostavno pronalaženje užitka u tome da se drugog iznervira ili povrijedi – jedno ili više ovakvih ponašanja većina će djece pokazivati barem povremeno tijekom odrastanja. Na nekoj razini, sposobnost da se suprotstave i zainate može čak biti i dobra za njihov razvoj. No, za neku djecu, ovakva ponašanja mogu se s vremenom samo pogoršavati i pretvoriti se u obrasce koji duboko vrijeđaju druge ljude i njihove osjećaje. To stvara velike probleme za dijete i osobe s kojima dolazi u kontakt.
Biti u stalnom konfliktu i suprotnosti sa svijetom ili čak iskazivati agresiju, uništavati imovinu, otuđivati, ponašanja su koja stručnjaci povezuju s mentalnim zdravljem i takva ponašanja nazivaju se disruptivnim ili problematičnim ponašanjem.
Osim trenutnih posljedica, problemi u ponašanju u djetinjstvu najčešći su pretkazatelj različitog spektra poremećaja koji utječu na mentalno i fizičko zdravlje, kao i na socijalnu interakciju s drugima u odrasloj dobi.
Stoga je rana intervencija vrlo važna i kratkoročno i u smislu prevencije nekih dugoročnih problema koji mogu eskalirati kako dijete odrasta.
No učinkovite intervencije ovise o shvaćanju što izaziva agresivnost i druge probleme u ponašanju kod djece. Zašto su neka djeca ljutita non-stop i ponašaju se kao da im uopće nije stalo do osjećaja drugih ljudi?
Ma koliko takvo ponašanje bilo frustrirajuće i ma koliko roditeljima bilo privlačno riješiti problem trenutnim kaznama, mnogi su se već osvjedočili da to jednostavno ne funkcionira.
Ono što puno bolje funkcionira su personalizirane intervencije koje se temelje na razumijevanju na koji način emocije pojedinog djeteta i način na koji dijete razmišlja, doprinose načinu na koji se dijete ponaša. Isto tako, važno je vidjeti kako pojedini članovi obitelji ili djetetove neposredne okoline možda i nesvjesno potiču na negativno ponašanje.
Različiti problemi u ponašanju
Nisu sva djeca s problemima u ponašanju ista. Studije iz područja razvojne psihologije i kognitivne neuroznanosti sugeriraju da se agresivna ponašanja mogu dijeliti na dva tipa.
Najčešći je onaj koji se povezuje s “bori se ili bježi” reakcijama, a radi se o skupini emocionalnih i psiholoških reakcija kod ljudi (i životinja) kada se osjećaju ugroženima. One uključuju izlučivanje hormona stresa – adrenalina i kortizola, ubrzani srčani ritam, nagli dotok krvi u mišiće kako bi ih se pripremilo na akciju (bijeg ili borbu).
S obzirom da je vrlo važno na neposrednu opasnost reagirati odmah, te reakcije često počinju prije nego što osoba ima šanse odrediti je li joj nešto doista prijetnja. Jednom kada je reakcija u tijeku, potrebno je upregnuti samokontrolu kako bi se osoba zaustavila i razmislila. Ako je nekome to teško napraviti iz nekog razloga (a djeci obično je), postoji veća šansa za neprimjerenim ponašanjem.
Ovaj opis odgovara ponašanju djeteta eksplozivnog karaktera koje impulzivno napravi nešto štetno jer se osjeća ugroženo, ali nakon takve reakcije kasnije osjeća žaljenje. Ispod te prividne snage i hrabrosti, mnoga od te djece pate od ozbiljnih oblika napetosti i nervoze, zbog čega interpretiraju ponašanje drugih ljudi kao neprijateljsko, pa stoga i reagiraju napadalački.
Većina postojećih tretmana za rješenje ovakvih problema vrlo je učinkovita, posebno ako intervencija započne dovoljno rano.
No drugi tip problema u ponašanju, veći je izazov za stručnjake koji rade s djecom na tom području.
Ta djeca koriste agresiju kako bi dobila nešto što žele na mnogo bezosjećajniji način. Umjesto visoke razine napetosti, mogu pokazivati nedovoljno emocionalnih reakcija na iskustva koje mnogi ljudi doživljavaju uznemirujućima. Čini se kako im osjećaji drugih ljudi nisu važni, a neuroznanost pokušava objasniti zašto se to događa.
Skeniranja mozga u nizu studija pokazuju da amigdala (dio mozga koji kod zdravih ljudi povećava aktivnost kao odgovor na potencijalnu prijetnju), ne pokazuje očekivanu aktivnost. Studije provedene na blizancima sugeriraju da dok je hiperosjetljivi tip agresije (opisan iznad) često povezan s vanjskim faktorima, kao što je odrastanje u nesigurnoj i nesređenoj okolini, ovaj drugi tip problematičnog ponašanja najčešće je gentski uvjetovan.
Vidjeti emocije drugih ljudi
Što uzrokuje takvo bezosjećajno ponašanje? Jedan potencijalni odgovor dolazi iz istraživanja koja sugeriraju da je “krivac” dio živčanog sustava odgovoran za pažnju.
Djeca s ovim drugim tipom poremećaja u ponašanju često imaju poteškoća prepoznati kada se drugi ljudi osjećaju uplašeno. To je povezano s činjenicom da manje obraćaju pažnju na oči drugih ljudi tj. ne gledaju ih u oči, odnosno dio lica koji najviše otkriva što netko osjeća. Kad su znanstvenici djecu uputili da gledaju druge u oči, njihova sposobnost da prepoznaju strah se poboljšala. To znači, da ako kod te djece usmjerimo fokus i pažnju na emocionalne geste i neverbalni govor drugih ljudi, možda možemo doći do odgovora kako im pomoći da riješe probleme u ponašanju..
Ono što nije poznato znanstvenicima je odgovor na pitanje da li preusmjeravanje pažnje može rezultirati normalnijom reakcijom u odgovarajućim dijelovima mozga, odnosno je li amigdala u mogućnosti reagirati kada dijete vidi emocionalne znakove na licima drugih ljudi.
Trenutno je u tijeku studija u kojoj znanstvenici koriste tzv. funkcionalno neurosnimanje kako bi proučili da li mijenjanje fokusa pažnje kod djece s poremećajima u ponašanju koja iskazuju agresivnost bez empatije, može potaknuti aktivnost u dijelu mozga koji je zadužen za emocionalni odgovor.
Članak autorice Jelene Kovačić prenesen je sa http://www.klinfo.hr/
