Čovjek je društveno biće, shodno tome djeca su od rođenja u neprestanoj interakciji sa svojim okolinom. Iako jezik još nije usvojen, neverbalno komuniciraju sa svojim bližnjima osmijehom i usmjeravanjem pogleda. Govor je čovjeku najbolji i najlakši način komunikacije, rekao je Ivo Škarić (1991, str. 73). To znači da je potrebna međusobna usklađenost jezičnog, govornog i komunikacijskog sustava koji su međusobno neovisni. Osim govorom komuniciramo jezikom koji može biti prenesen pisanim putem koristeći se znakovima. Zbog međusobne povezanosti navedenih sustava, narušenost jednog odrazit će se na kvaliteti ostala dva sustava. Primjerice loša artikulacija glasova utječe na razumljivost govora, a time i na manju zastupljenost u komunikacijskim aktivnostima. Kod većine djece ta se usklađenost odvija u skladu s kronološkom dobi. Nažalost, kod manjeg, ali ne i zanemarivog broja djece, taj razvoj ne odvija se u skladu s psiholingvističkim odrednicama urednog razvoja.
Razvojno jezični poremećaj dijagnosticira se putem isključujućih kriterija:
- nepostojanje intelektualnih teškoća
- nepostojanje poremećaja iz spektra autizma
- nepostojanje nekog genetskog poremećaja ( Downow sindrom)
- nepostojanje vidljivog oštećenja mozga
- nepostojanje oštećenja sluha.
Djeca s jezičnim teškoćama kasnije progovaraju, teže ovladavaju vještinama čitanja i pisanja. Pokazuju niže rezultate na brojnim zadatcima kojima se ispituju neverbalne sposobnosti, kao što su simbolička igra, mentalne predodžbe, razmišljanje prema analogiji, vizualno-spacijalna organizacija, klasifikacija. Nadalje zamjetan je oskudan rječnik, ograničena struktura rečenice i teškoće u dijalogu. Iako se djeca sa PJT-om se međusobno razlikuju ovisno o težini teškoća kod svih je prisutna agramatičnost. Ne mogu ovladati gramatičkim promjenama pa su njihove riječi često nedeklinirane i nekonjugirane. Rečenice su obično kratke međusobno nepovezane, nedostaju veznici, prijedlozi, osobne zamjenice i pomoćni glagoli. Zbog problema s auditivnom percepcijom prisutne su teškoće u upamćivanju i ponavljanju niza glasova, riječi i rečenica. Autorice (Lenček i Pavliša, 2011) ukazuju na veliku ulogu semantičkog znanja kod usvajanja predvještina i vještina čitanja. Ističu da se teškoće na razini semantike kod djece s PJT-om očituju u slabijem razumijevanju sinonima, antonima, prenesenih i višestrukih značenja, razvrstavanju riječi u određene kategorije. Često griješe u zamjeni semantički sličnih riječi. Potrebno im je više vremena da imenuju zadanu riječ ili da se prisjete riječi koju žele reći. Nadalje se poteškoće očituju u oblikovanju poruke, socijalnoj interakciji, prilagodbi jezika sugovorniku ili jezično situaciji, poštivanju pravila konverzacije. Zbog nedostatka organizacije prilikom izlaganja postaju pasivna, teže se uključuju u razgovor jer ne mogu procijeniti kada će se uključiti u razgovor i ne mogu održavati tijek razgovora.
Također je prisutna i smanjena sposobnost prilikom započinjanja i prepričavanja događaja, iznošenju adekvatnih informacija o zadanoj temi te cjelovitog razumijevanja poruke. Budući da se teškoće očituju i u nerazumijevanju prenesenih značenja, humora, boje glasa i izraza lica sugovornika često se doimaju drugačijima, neprimjerenima u reakcijama i izjavama. Okolina ih doživljava „čudnima“ što im stvara probleme u svakodnevnom funkcioniranju ( komuniciranju, uspostavljanju socijalnih veza, školski uspjeh).
Ključno je rano otkrivanje posebne jezične teškoće i uključivanje djeteta u terapijski postupak. Često djeca s jezičnim teškoćama u predškolskom razdoblju ostaju neprepoznata. Smatra se da će ih dijete sazrijevanjem prevladati. Zabrinutost se javlja kada dijete započne s formalnim obrazovanjem zbog teškoća s ovladavanjem vještina čitanja i pisanja, razumijevanjem pisanog sadržaja, usvajanjem novih znanja. Djeci s PJT-om neophodna je individualna podrška, dodatne upute i objašnjenja. Ništa manje nije važno razvijanje prijateljstva s vršnjacima koje utječe na cjelokupan psihosocijalni razvoj djeteta. U interakciji s prijateljima uče i razvijaju vještine na kojima se temelji kognitivni, socijalni, komunikacijski i emocionalni razvoj. Osjećaj prihvaćenosti razvija samopouzdanje i pozitivna socijalna ponašanja poput brige za druge, tolerantnost te razumijevanje osjećaja drugih.
