Zajedno su pričali o tome treba li graditi stihijski ili napraviti dobar plan i držati ga se, kako se sada (g)radi u Hrvatskoj i Gradskoj četvrti Sesvete, što je zelena infrastruktura i treba li nam ona uopće. Krajobrazni arhitekt Marijo Spajić objasnio je osmašima navedene pojmove i s njima popričao navodeći primjere iz njihove svakodnevice. Što se događa ako svatko izgradi objekt gdje hoće? Može li nas to sve koštati? Pokazao im je prostorni plan za Sesvete i okolna naselja: gdje se planira izgraditi vrtić, gdje sportski objekti, gdje cesta, a gdje ostaviti zelene površine. Prostorno planiranje važni je dio geografije, trebalo bi biti što kvalitetnije i trebalo bi se donesenog stručnog plana pridržavati. Prostorno (ne)planiranje možda je najveći izazov suvremene hrvatske države, a budući da ima vrlo dugotrajne posljedice, možda i najdugovječniji. Iz toga razloga već u ranijoj dobi potrebno je osvijestiti učenike o njegovoj važnosti i potrebi. Osim razgovora s učenicima, krajobrazni arhitekt im je pokazao i imenovao vrste drveća koje je posadio u blizini škole, a od kojih su neke sadili baš osmaši u rujnu: sitnolisnu lipu, smreku, libanonski cedar, Judino drvo, ginka bilobu (vrstu iz vremena dinosaura) i druge.
