Potrebne su 24 fotografije u sekundi da bi slike prividno oživjele i počele se kretati. Znaju li djeca da film nije ništa drugo do niz fotografija koje se izmjenjuju velikom brzinom i znaju li da smo svaku od tih fotografija donedavno mogli vidjeti golim okom?
Film se još pred desetljeće ili dva bilježio na filmsku vrpcu koja je čuvala svaku od tih 24 sličice, što ih sadrži jedna sekunda, ili svaku od 1440 koliko ih ima u samo jednoj minuti filma. Tako se filmska vrpca koja je čuvala neki dugometražni film rasprostrla na par kilometara ili brojila u metrima. Vrpca je danas povijest, no to ne znači da je film kao medij gurnut u drugi plan. Dapače, snažniji je i prisutniji nego ikada ranije u svojoj 120 i nešto godina dugoj povijesti.
Utjecaj medija na djecu
Kada gledaju televiziju, crtane filmove, reklame, video sadržaje na internetu djeca svakodnevno više ili manje svjesno upijaju slike u pokretu. No način na koji su te oživljene slike sposobne pričati priče i prenijeti čitav spektar emocija, često izmiče i ostaje nerazjašnjen što otvara mogućnost manipulacije i podsvjesnog utjecaja koji može biti poguban.
Tako se na primjer reklame, kojima su djeca višestruko izložena, koriste jezikom filma da bi stvorila nove konzumente pa je nužno osvijestiti mehanizme kojima se koriste isto kao što je za osviješteno gledanje komercijalnog filma potrebno male gledatelje uputiti da je riječ o proizvodu, a ne o umjetnosti.
Kako gledati film
Prva je stepenica razumijevanja jezika pokretnih slika otkriti kako nam one prenose što je važno, kako vode našu pažnju i kako nam daju informacije.
Ono što jezik slike čini specifičnim je sposobnost da nešto vidimo na nekoliko različitih načina. Čovjek može biti snimljen tako da se vidi cijeli ili da mu se vidi samo jedan dio tijela, može biti snimljen sleđa, od naprijed ili iz profila. Snimka u kojoj gledamo njegovo lice može trajati jako dugo, dok ona u kojoj vidimo kako skače, može trajati tek nekoliko sekundi.
Sve su to načini da se usmjeri naša pažnja i pokrenu naše emocije jer, kako je netko jednom mudro rekao, film nije ništa drugo nego mašina za proizvodnju empatije. Naš je zadatak djeci otkriti po kojim pravilima funkcionira njezin mehanizam, ali i s kojim ciljem.
Film se sastoji od snimaka odnosno od kadrova – ako je cilj određene scene (nečega što se događa na jednome mjestu u određeno vrijeme) da nas rastuži odnosno da pokaže nečiju tugu autoru/ici neće trebati puno kadrova pa će oni trajati duže. No, kada imamo akcijsku scenu potjere čiji je cilj da osjetimo isti onaj adrenalin koji osjećaju i likovi koji u njoj sudjeluju, valjat će što češće mijenjati kadrove pa će njihovo trajanje biti kratko i slatko.
Sve to vide oni koji znaju gledati film, a nema razloga da to svi ne postanemo i da ta znanja ne prenesemo djeci da bi svjesno baratala morem pokretnih slika u kojem se često konzumeristički utapaju umjesto da po njemu s lakoćom navigiraju poput mudrih kapetana.
Tekst je prenesen s portala Medijska pismenost – abeceda za 21. stoljeće.
