Nedostatak ljubavi, dakle, ne utječe samo na emocionalni razvoj djeteta, nego i na fizički razvoj njegova mozga. Ako je okolina u kojoj dijete odrasta nepoticajna onda dovodi do morfoloških i funkcionalnih promjena u mozgu.
Kod osoba koje nisu imale dovoljno privrženosti i koje nisu imale osobu za koju bi se vezale, dolazi do promjena u amigdali – onom dijelu mozga koji se uz hipokampus naziva emocionalni mozak. U pitanju može biti bilo to da je osoba ostavljena od strane roditelja ili da sama nije bila emocionalno stabilna.
Kod takve djece, a kasnije i kod odraslih osoba, dolazi do poteškoća u funkcioniranju. Među ostalim oni na drukčiji način tumače podražaje iz okoline.
Negativnim djelovanjem na neuronske krugove u mozgu dijete odlazi u fazu odvajanja od stvarnosti. Čini se onda povučeno s impulzivnim ispadima u ponašanju. Dugoročne posljedice nisu nimalo zanemarive.
Za dijete je nužno da ima barem jednu osobu blisku osobu, ali poželjno je da ima i što više osoba koje su mu izvor sigurnosti i stabilnosti.
Rani odnosi privrženosti počinju se formirati već u prvoj godini života i kvaliteta tih odnosa utječe na kasniju sposobnost nošenja sa stresom. Činjenica je kako razvoj privrženosti utječe na psihosocijalnu funkcionalnost djeteta, a kasnije i kod odrasle osobe.
Do unazad nekoliko godina nije se točno znalo da utječe i na morfološke promjene u mozgu. I danas, sedam godina nakon objave spomenute studije nedovoljno pozornosti se usmjerava na tu temu. Unatoč tome što je dokazan pozitivan razvoj privrženosti utječe na veći volumen mozga djeteta.
Vijest je prenesena s mrežnih stranica https://geek.hr/znanost/.
