Igra je prvo čovjekovo samostalno i stvaralačko iskustvo s okolinom. Ona je jedan od prvih načina učenja.
Nekada su djeca bježala od kuće, oglušujući se roditeljskim zabranama, tražeći prijatelje u susjedstvu, na ulici, igralištu… i igrala se sve do sumraka. Danas klinci bježe u virtualni svijet, ovisni o virtualnim prijateljima. Držeći se svojih androida i aplikacija, zaboravljaju značenje riječi igračka – moja igračka i kako sam se igrao…. I ne igraju se, od jutra do večeri.
Vijest da bi informatika mogla postati izbornim predmetom od prvog razreda osnovne škole dodatno je motivirala ove učenike da se vrate igri.
„U ove dane plastične, mehaničke, baterijske, električne pa i elektronske igračke sve više potiskuju drvene. I kao što neposrednost, toplina i nježnost postaju nevidljive u ovom samodostatnom i otuđenom vremenu, među ovim samodostatnim i otuđenim ljudima, tako i dječje ruke i duše sve rjeđe upoznaju drvene igračke.” *
Mnogima je igra bila čuđenje, drugima smijeh i zezancija, otpor i neprihvaćanje, oduševljenje i vraćanje u toplinu djetinjstva…
„Djeci su potrebne igračke s kojima će biti u stvaralačkom odnosu.”
„U ove blagdanske dane zaboravite na plastiku. Naučite djecu da vole ovo malo nasljeđe koje iščezava. Od ljubavi ono će možda početi rasti.”
*Stjepan Lice: „Igračke protiv djece“
