No, koliko god usmena predaja bila učinkovita i danas, nije bila dovoljna da sačuva svekoliko ljudsko iskustvo. Osim toga, pamćenje blijedi, pa je mnogo toga zaboravljeno. Da bi se moglo pisati, trebalo je izumiti pismo i materijal na kojem se piše.
Povijest knjige stara je više od 7 000 godina. U tome vremenu mijenjala je svoj oblik, ovisno o materijalu od kojeg je izrađivana i o načinu pisanja i umnožavanja tog materijala, a pri pisanju pribor se mijenjao kroz povijest.
Prve su se prave knjige pojavile na Istoku. Najstarije kineske knjige bile su sastavljene od bambusovih daščica, a kasnije su ih zamijenili svici od svile. Stari Egipćani pisali su na drvenim i kamenim pločama, te na svicima papirusa. Na egipatskom papirusu moglo se pisati samo s jedne strane. Trake papirusa mogle su se prilijepiti jedna uz drugu, tako da bi sačinjavale dugačke svitke. Budući da nije bilo baš praktično pisati na njima u uzdužnom smjeru , prostor na svitcima bio je razdijeljen u stupce.
Najdulji sačuvani papirus bio je dugačak 19,5 metara i imao je 116 stupaca. Papirus je bio omotan oko palice, a ako je bio jako dugačak, onda oko dvije palice. Prilikom čitanja svitak se morao postepeno razmatati a to je pri čitateljima stvaralo prilične probleme jer jednom kad bi izgubili mjesto na kojem su stali s čitanjem, teško bi ga ponovo našli.
Stari Grci i Rimljani imali su drugačije knjige. Za kratke bilješke, za trgovačke obračune ili za pisanje školskih zadaća, Grci su se služili pravokutnim drvenim ili voštanim pločama. Po dvije pločice mogle su biti svezane zajedno, pa bi oblikovale „bilježnicu“. Kad se pokazao boljim rješenjem od papirusa, pergament je također poprimio oblik voštane tablice. Svaki arak je bio više puta preklopljen u tzv. „signaturu“, a signature su bile povezane zajedno u zaštitni omot i tako se dobio kodeks.
Trebalo je proći toliko vremena koliko je trajalo Rimsko Carstvo prije nego je kodeks potpuno istisnuo svitak. No ipak, zato što je svitak bio stariji, on je i dalje zadržao svoje dostojanstvo prikladno za razne kraljevske objave, odredbe gradskog vijeća ili diplome.
Knjige od papirusa nisu imale korice nego tobolce. Najstariji kožni uvez imalo je koptsko sveto pismo iz 6. stoljeća. Taj je uvez bio ukrašen utisnutim ornamentima koji su kasnije postali jako popularni. Tako je kodeks dobio zbijen oblik, spretan za korištenje i jednostavan za pregledavanje. U njemu je bilo spojeno puno stranica, tako da su knjige mogle biti puno deblje i opširnije.
Prve tiskane knjige, tzv. inkunabule u svemu su oponašale kodekse. No od početka 16. stoljeća knjige su sve više poprimale današnji izgled. Iako su Kinezi već u 6. stoljeću rabili rezbarene drvene ploče za umnožavanje tekstova, a pokretna metalna slova korištena su za tiskanje u Koreji sredinom 13. stoljeća, u Europi su se do sredine 15. stoljeća knjige umnožavale prepisivanjem rukom, što ih je činilo skupima i rijetkima.
Izum tiskarskog stroja, kojeg je oko 1430. izumio Nijemac Johannes Gutenberg, omogućio je eksplozivno širenje znanja u renesansnoj Europi. Stari tiskari bi najprije u okvir složili olovna slova pa ih onda premazali bojom. Potom bi na njih stavili papir i pritisnuli ga drvenom prešom tako da se boja upije u papir.
Do 19. stoljeća svi su se poslovi oko izrade knjiga obavljali ručno, no danas to obavljaju strojevi.
