Dok su primjerice ljudi, koji su u ledeno doba nastavali pećine odijevali izuzetno tople životinjske kože, poput današnjih Eskima, mnogi su afrički urođenici nosili i još uvijek nose mnogo manje odjeće. Prva odjeća izrađivala se od raznih prirodnih materijala, kao što su kože, krzna, lišće i rava, a prema antropolozima počela se pojavljivati prije nekih 100,000 do 500,000 godina.
Odjeća je također i oblik komunikacije. Specijalna odjeća poput službenih odora policajaca, vojnika i medicinskih sestara označava njihov status i ulogu u društvu. Visoko individualni stilovi u odijevanju što su ih prihvatili ljubitelji rokabilija, hipiji i pankeri snažan su i neposredan izraz njihova stila.
Dakle, od najranijih vremena čovjek ima potrebu za odijevanjem, a razlozi su ponajprije praktične naravi.
Kada se govori o povijesti odjeće svakako je bitno spomenuti i modu. Moda je zapravo jako stara i nastaje u trenutku kad čovjek na sebe stavi nešto drugačiji komad odjeće od ostalih koji nema «opipljivu» svrhu, osim one ukrasne.
Prošećimo kroz povijest odjeće…
Odjeća kakvu su nosili starodrevni Egipćani bila je lagana i oskudna, napravljena od lanenog platna, materijala istkanog od biljke lana. Uglavnom su nosili malo odjeće. Oblik osnovne odjeće nije se mijenjao stoljećima, ali se odjeća obogaćivala ukrasnim detaljima koji su se tijekom vremena mijenjali. Odjeća robova bila je jednostavna i gruba, poput njihovog svakodnevnog života; pregače oko pasa za muškarce i ravne haljine za žene. Da bi se osjećali čisto, ugodno i udobno, važni Egipćani, članovi kraljevskih obitelji ili svećenici umatali su tijelo u vrlo fine tkanine, poput velova. Kada su se dotjerali Egipćani su voljeli stavljati perike na svoje obrijane glave. Te perike su bile načinjene od ljudske kose, lanenih ili palminih vlakana, a pričvršćivale su se pomoću voska.
Laneno platno bilo je cijenjeno i u antičkoj Grčkoj, gdje su žene bile vrlo vješte u predenju i tkanju vunene odjeće. I lan i vuna koristili su se u izradi odjeće oblika tunike koju su nosili stari Grci. Postajale su dvije vrste odjeće koje su nalikovale na tuniku, peplos i hiton. Peplos je bio cjevasti komad odjeće koji se na vrhovima savijao i pričvršćivao na ramenima pribadačama. Postupno ga je zamijenio hiton kojeg su muškarci nosili do visine koljena, a žene do stopala. Preko svog lanenog hitona Grkinje su nosile topli omotač poput velikog šala koji se zvao himation. Ovaj najgornji komad odjeće nosili su i muškarci.
U antičkom Rimu glavni komad odjeće bila je tunika iako se najčešće smatra da to mjesto pripada togi. Napravljenu od vune ili lana i različitih dužina tuniku su nosili gotovo svi. Toga pak koja se nosila preko tunike bila je oznaka rimskog državljanstva. Tijekom stotina godina, veličina i stil toge su se znatno mijenjali. U početku je toga bila vrlo jednostavna i nosila se s oba kraja prebačena preko lijevog ramena. Kao što je toga bila jednostavna, tako je i cjelokupno odijevanje prvih Rimljana bilo jednostavno.
No, širenjem Carstva odjevne kombinacije postajale su bogatije i ekstravagantnije pa tako i toga na kojoj se veličina i količina ukrasa povećavala. Godine 330. car Konstantin pretvorio je Carigrad (današnji Instanbul) u novu prijestolnicu Carstva. Njegovi građani uživali su u luksuznoj robi iz cijele Europe, pamuku iz Indije i kineskoj svili. Njihova odjeća bila je slikovita i bogato ukrašena.
Cjelokupnim izgledom Rimljanki dominirale su i komplicirane frizure koje su se sastojale od nekoliko redova uvojaka, pletenica i kovrči, posebnih dodataka kosi, perika i tijara dok su muškarci uglavnom nosili kratku kosu.
Narodi na sjeveru Europe, „barbari“, živjeli su u hladnijim i vlažnijim uvjetima nego Grci i Rimljani. Stoga su iz praktičnih razloga nosili slojeve tople odjeće koja pirjanja uz tijelo. Kelti, Germani, Anglosasi i Vikinzi nosili su vunene hlače raznih krojeva koje su ponekad bile dugačke i široke, a ponekad povezane platnenim zavojima ili remenjem u donjem dijelu nogu. Svakodnevna odjeća sastojala se od tunike, košulje, hlača, gornje tunike i ogrtača. Ogrtači, tunike, halje, noćne košulje, čizme i rukavice bez prstiju bili su često od krzna ili obrubljeni krznom.
Žene nisu nosile hlače, ali bi ponekad ispod tunika nosile obloge oko nogu koji su nalikovali grubim čarapama od vune ili lana. Kad je riječ o ukrasnim detaljima svaka je kultura imala svoj karakteristični i osebujni stil. Kelti su voljeli apstraktni uzorak, dok su Anglosasi bili iznimno skloni životinjskim uzorcima.
Vikinzi su nosili hlače i košulju dugih rukava povrh čega je tunika bila stegnuta u struku. Ogrtač je pak kopčom bio pričvršćen za tuniku na desnom ramenu. Zanimljivo je da su vođe umjesto plače nagrađivali svoje sljedbenike vikinge narukvicama, a pravi Vikinzi nisu nosili kacige s rogovima kako se uopćeno misli nego su imali grivine.
U srednjem vijeku (476. – 1453. g.) Europa je bila u zagrljaju feudalizma, a povlastice i snaga aristokracije ogledale su se u pretjeranim stilovima koji su nastajali na burgundskom dvoru u Francuskoj s bogatim komadima odjeće čiji su se dijelovi vukli po podu i kompliciranim frizurama i kratkim tunikama sa širokim rukavima i duguljastim, šiljastim cipelama za muškarce.
Za razliku od njih seljaci su preli i tkali svoje vlastite tkanine kolorističko bogatim uzorcima. Engleski i francuski trgovci, križari, hodočasnici i učenjaci svi su donosili egzotične tkanine i stilove s Dalekog istoka, španjolske i Italije, zatim od Turaka i Mongola.
Vitezovi 14. i 15. st. bili su poznati po svojoj jarkoj obojenoj odjeći. Vitez .koji je predstavljao neku obitelj bio bi poznat po bojam
a te obitelji napr. „crvena“ ili „zeleni“ vitez. Također su ukrašavali svoje konje tako da se ukras upotpunjava s bojom viteza.
Nakon srednjeg vijeka dolazi renesansa (od 14. st. u Italiji do 16. st. u ostatku Europe) koja je zaista pripadala Talijanima koji su se voljeli razmetati, obožavali glumu i nosili najbolju i najskuplju odjeću koju su si mogli priuštiti. Talijanski gradovi-države bili su i renesansni predvodnici europske mode, a tome je pridonijela i činjenica da su se bavili trgovinom s Istokom i tako prvi dolazili u doticaj s raznolikošću i raznovrsnošću istočnjačke tkanine. Najveća tržnica robe između Istoka i Zapada bila je ona u glavnom gradu Bizanta – u Carigradu. Prijevoz tkanina nije uvijek bio lagan i isplativ posao. Bizantski carinici p
onekad bi jednostavno zaplijenili odveć otmjene i lijepe materijale uz obrazloženje da su preotmjeni za Europljane. Kada je početkom pedesetih godina 15. stoljeća u Firenzu, tada moćno poslovno središte dinastije Medici, došao sam bizantski car (tražeći pomoć Zapada za obranu od Turaka koji su potpuno opkolili Carigrad) Firentinci su bili zadivljeni raskošnim tkaninama, zlatnim vezovima, turbanima, krunama i nakitom. To je znatno inspiriralo njihovo odijevanje, a svoje iskustvo su proširili čitavom Europom.
Mekana, prozračna elegancija talijanske mode slagala se s idealiziranjem čovjek koje je karakteriziralo cijelu renesansnu umjetnost. Ali u ovom periodu osjećali su se utjecaji i iz drugih dijelova Europe, osobito iz Španjolske.
U vrijeme renesanse jako dekoltirane haljine bile su krojene tako da naglase poprsje, koje se prekrivalo prozirnom tkaninom ili ostavljalo otkrivenim. Suknje od teške svile i s bogatim naborima često su bile izvezene i nosile su s mnogo nakita. U jakom kontrastu s raskošnom odjećom aristokracije običan puk je nosio jednostavnu i praktičnu odjeću. I muška i ženska odjeća često se izrađivala od bogato ukrašene svile, damaska i brokata, a ponekad se protkivala nitima od pravog zlata i srebra, a popularna boja gornjih dijelova odjeće bila je crvena.
Mladi čovjek koji je u doba renesanse slijedio modu nosio je prsluk s rasporima na rukavu od crvenog svilenog baršuna bogato ukrašenog zlatnim nitima i bijelu košulja koja se kopčala se vrpcom koja se povlači o vrata. Košulja pak proviruje na laktovima, kroz izlomljeni rukav.
Europa je 1500. godine bila na rubu nove ere: počela su se otvarati sveučilišta, tiskale su se knjige, otkrivena je Amerika – cijeli svijet je postao Europiziran, ali kakva je bila odjeća u tom razdoblju?
Početkom stoljeća muška moda je i dalje bila pod utjecajem Italije, Francuske i Belgije. U drugom desetljeću Njemačka je preuzela vodstvo u modi; odjeća je bila jarkih boja, a njemački običaj „razrezivanja“ – provlačenje tkanine kroz raspore druge tkanine – postao je općeprihvaćen. Moda se drastično promijenila sredinom stoljeća kada je postao popularan španjolski izgled. Nosile su se pruge kao i ogrtači koji su mogli biti dugački i kratki. Za drugu polovicu 16 st. karakteristični su ovratnici koji su se stavljali kao dodatka a pričvršćivali su se vrpcom. Pojavom građanstva gradski poslovni čovjek i njegova supruga mogli su si priuštiti manje skupe verzije odjeće koji su nosili visoki slojevi, iako su krojem zaostajale i po deset godina.
Literatura
L. Rowald-Warne, Odjeća, Knjiga trgovina d.o.o., Zagreb, 1996.
Drvo znanja-enciklopedijski časopis za mlade, br. 105, Moda – boje i oblici, 2007.
