Glavni pokretač modernih olimpijada bio je francuski barun Pierre de Coubertin (1863.-1937.) koji je 1894. godine sazvao međunarodnu konferenciju u Parizu i ona je podržala obnovu igara.
Drevne su olimpijade slavile boga Zeusa te su se održavale svake četvrte godine u grčkom gradu Olimpiji. Pobjednici su dobivali maslinov vijenac, a prvi poznati olimpijski pobjednik bio je Koroibos, koji je pobjedio u sprintu 776. godine prije Krista.
Na olimpijskim igrama 776. prije Krista sudionici su se natjecali samo u sprintu i konjskim utrkama. Kasnije je tomu dodano i trčanje na duže staze te sprint s oklopom.
Utrke bojnih dvokolica i borilački sportovi, primjerice, boksanje i hrvanje uskoro su postali redovitim disciplinama. Sva su se takmičenja održavala na stadionu, a staza za konjske utrke zvala se hipodrom.
Godine 85. prije Krista Olimpiju su osvojili Rimljani. Igre su se nastavile i pod njihovom vlašću, ali ih je onda prekinula najezda Germana oko 300. godine. Tada su se igre pretvorile u dio poganskih svetkovina i tako se to nastavilo sve dok kršćanski car Teodozije I. nije 393. naredio ukidanje svih poganskih manifestacija.
Pierre de Coubertin je u Olimpijadi vidio prije svega priliku za slavljenje sportske izvrsnosti. Njegov je ideal bio međunarodno razumijevanje i suradnja. Konferencija iz 1894. godine, sazvana na prijedlog Coubertina, urodila je osnivanjem Međunarodnog olimpijskog odbora koji od tada vodi Olimpijske igre. Taj odbor bira zemlju domaćina i određuje pravila natjecanja. Olimpijska pravila pristup dopuštaju samo amaterima – ljudima koji se sportom bave besplatno, dok je profesionalcima nastup dopušten samo uz ograničenja.
Prve Olimpijske igre modernog doba (nisu imale naziv “ljetne”, jer tada još nije bilo spomena o potrebi održavanja posebnih, Zimskih olimpijskih igara), održane su 1896. godine u Ateni, i od tada se održavaju svake četiri godine, osim u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata.
Olimpijski plamen prvi se puta na modernim igrama pojavio 1928. godine na igrama u Amsterdamu, a 1936. godine su ga sportaši prenijeli štafetno, trčeći od Grčke do Berlina. Danas se pali u grčkoj Olimpiji, i to sunčevom svjetlošću uz pomoć konkavnog zrcala.
Zatim tako nastali plamen, na Olimpijskoj baklji nosi tisuće trkača, štafetno, preko svih kontinenata, do grada u kojem će se održavati Olimpijske igre i, na kraju, do istaknutog mjesta na Olimpijskom stadionu na kom će taj plamen gorjeti čitavo vrijeme održavanja Igara.
Olimpijski pokret koristi mnoga znamenja i simbole, od kojih mnoga prezentiraju ideje ideale koje je Coubertin imao u svojim vizijama. Svakako najpoznatiji simbol su Olimpijski krugovi. Ovih pet međusobno povezanih krugova predstavlja jedinstvo pet (naseljenih) kontinenata (Afrika, cijela Amerika, Australija, Azija i Europa), a boje tih krugova (s lijeva na desno: plava, žuta, crna, zelena i crvena) izabrane su zato jer svaka država svijeta ima na svojoj nacionalnoj zastavi bar jednu od tih boja.
Olimpijske su se igre od 1896. godine prilično promijenile. Tako se, primjerice, na njima u početku nisu natjecale žene, a mnoge su se discipline pojavile ali i nestale (npr. potezanje konopca). Zimske olimpijske igre održavaju se od 1924. godine, a atletika je i dalje središnji događaj na Ljetnim olimpijskim igrama. Olimpijske igre su natjecanja između sportaša u pojedinačnim i ekipnim disciplinama. U ekipnim disciplinama svaka država, sudionica Igara, smije poslati samo jednu ekipu.
