Kao što se zlato iz naslova romana može čitati s različitim konotacijama, tako se i mi, kao baštinici kulture koju je Šenoa stvarao, možemo odlučiti što ćemo tim zlatom napraviti, piše Suzana Coha u novom broju ‘Vijenca’.
Rezultati istraživanja recepcije hrvatske književnosti što ih je godine 1980. objavio Vlado Pandžić, po kojima je Zlatarovo zlato „najčitaniji hrvatski roman posljednjih sto dvadeset pet godina“, na prvi pogled djeluju impresivno, premda ne i iznenađujuće. Jer, i prosječno upućeni poznavatelj hrvatske književnosti znat će da u popisu njezinih najreprezentativnijih pisaca, od Marka Marulića i Marina Držića preko Ivana Mažuranića i Antuna Gustava Matoša do Tina Ujevića i Miroslava Krleže posebno mjesto zauzima August Šenoa, a da u kvantitativno i kvalitativno impozantnome opusu Šenoinih književnih i publicističkih tekstova posebno mjesto pripada Zlatarovu zlatu.
To djelo od kojega, riječima Ante Stamaća, „nema slavnijega Šenoina romana“, pokazalo se najjačim autorovim adutom pa je u prvome redu zbog njega u hrvatsku kulturu urastao imperativ po kojemu, kako je u predgovoru jednome od brojnih izdanja Šenoinih izabranih tekstova naveo Stamać (1992), „svaki naraštaj Hrvata mora nanovo ispitati svoj odnos prema piscu koji mu je podario samosvijest, estetske i kulturne vrijednosti, vlastito poimanje povijesti, naroda, književnosti i jezika.“ (…)
Cjeloviti članak profesorice Suzane Coha objavljen je u novom broju književnog lista Vijenac, 714 – 716, koji ima i svoje mrežno izdanje dostupno na stranicama Matice hrvatske.
