Balet je nastao u Italiji u 15. stoljeću kad su plemići počeli upošljavati profesionalne učitelje plesa da uprizore skupe hvalospjeve kojima je trebalo impresionirati važne goste.
Pritom su se priređivale i govorne drame kao i otmjeni plesovi koje su izvodili dvorjani i dvorjanke. Ta su spektakularna događanja u Francuskoj ušla u modu nakon što se Katarina Medici udala za francuskog kralja i sa sobom donijela običaj priređivanja ekstravagantnih dvorskih baleta.
Nakon nekoga vremena dvorski su baleti počeli gubiti na popularnosti, a onda je na vlast došao kralj Louis XIV., nazvan „Kralj Sunce“. On je jako volio plesati i često je sudjelovao u plesnim izvedbama sve dok nije postao – predebeo! Čak je i njegov nadimak potekao iz Baleta noći u kojem se pojavio kao „kralj sunce“.
Za vrijeme njegove vladavine baleti su postali i učestaliji i raskošniji no ikad. U njegovo je doba počelo i jasno razdvajanje amaterskog od profesionalnog plesanja pa je godine 1661. osnovana Kraljevska plesna akademija. Kasnije je ustanovljena i Kraljevska glazbena akademija iz koje se kasnije razvija Pariška opera.
Upravo su se u Pariškoj operi pojavile prve profesionalne plesačice koje su nastupale u tada popularnim opernim baletima. Tada su ustanovljene osnovne plesne tehnike i pojavili su se prvi slavni plesači. Ti su plesači otpočinjali svoje karijere dok su još bili jako mladi, a nastavili bi plesati i nastupati i do starosti mnogo veće od starosti današnjih plesača. Plesanje tada nije bilo tako naporno kao danas, a izvođači su nosili maske koje su im pred publikom skrivale ostarjela lica.
Stil plesanja se nije puno mijenjao sve dok se nisu počele ostvarivati ideje francuskog plesača i koreografa Jeana Georgesa Noverre. On je želio da plesači nose manje nezgrapne kostime kako bi se mogli slobodnije kretati da prestanu nositi maske i da na pozornici počnu stvarati dramske likove.
U prvim godinama 19. stoljeća romantički je pokret izvršio snažan utjecaj na sve umjetničke vrste, pa tako i na balet. To je vrijeme kada se probudilo novo zanimanje za folklor i fantastiku. Tada su i balerine počele plesati na vršcima prstiju, a kako još nisu imale zatupljene cipelice današnjih plesačica, na prstima su mogle ostati samo na trenutak.
Romantički balet je prije svega bio umjetnost balerina: muškarci su uglavnom bili u sjeni svojih partnerica. Godine 1847. francuski je plesač Marius Petipa bio postavljen za glavnog plesača u Sankt Petersburgu i on je 1862. godine postavio svoj prvi balet u Rusiji. Bila je to Faraonova kći. Djelo je doživjelo toliki uspjeh da mu je bilo ponuđeno mjesto učitelja baleta koje je zadržao punih 40 godina.
Kad je Petipa zašao u godine, nekoliko se plesača u Sankt Petersburgu počelo protiviti ograničenjima klasičnog stila što ga je on nametnuo. Željeli su zanimljive priče i izazov plesanja na modernu glazbu u suvremenoj postavi.
U devetnaestom se stoljeću plesne predstave počinju stvarati za manje elitnu publiku – za srednju klasu u usponu. Krajem devetnaestog i u dvadesetom stoljeću struktura postaje savršeno precizna i ističe se ljepota linije. Solo plesovi, poznati kao varijacije sada se uvijek grade na nekom motivu ili su inspirirani nekom posebnom osobinom plesača za kojeg su bili kreirani. Muškarci se vraćaju plesu i sada muško – ženska zastupljenost postaje ravnopravna.
