Međutim, nalaze se i na površini kamo dospiju iz zemlje ispiranjem trošnih stijena. Jedna dijamantna groznica bila je izazvana baš dijamantom kojeg su djeca našla na takvom površinskom ležištu. No, ne bi svatko mogao prepoznati dijamant kad bi ga i vidio. U prirodnom stanju dijamanti izgledaju kao spužvasto kamenje, ni najmanje nalik onim blistavim dijamantima na nakitu. Prije nego što poprime takav oblik, moraju se rezati i brusiti, što svakako zahtijeva veliku vještinu.
Najveći dijamant na svijetu zvao se Cullinan, prema vlasniku rudnika u kojemu je nađen. Zamijetio ga je 1904. godine u Južnoj Africi na površini upravitelj rudnika, i to u jednoj stijeni. Čovjek koji ga je našao ne bi ga bio zamijetio da baš toga trenutka nije u njega zasjalo sunce. Originalni Cullinan najveći je dijamant ikad pronađen. Kad su ga našli težio je 3106 karata i nakon nekoliko pokušaja izrezan je u 9 velikih dragulja, 96 manjih briljanata i još 9.50 karata malih neobrađenih komada. Većina Cullinana danas je u posjedu britanske kraljevske obitelji, a Afrička zvijezda ugrađena je u žezlo kralja Edwarda VII.
Dijamant Regent pronađen je 1701. blizu Golconde u Indiji. Neko vrijeme bio je u vlasništvu engleskog premijera Williama Pitta, dok nije prodan vojvodi od Orleansa, francuskom regentu. Tada su ga nazivali Pitt, ali kasnije je preimenovan u Regent i ugrađen u krunu Louisa XV. Nakon francuske revolucije Napoleon Bonaparte ugradio ga je u držak svog mača. Danas je izložen u Louvreu.
Govorilo se da tko god posjeduje Koh-I-Noor, taj vlada svijetom; prikladna izjava za najčuveniji od svih dijamanata. Legenda kaže da kamen datira još od vremena prije Krista, teorije pokazuju mogućnost njegovog prvog pojavljivanja u ranim godinama 1300-tih, povijest je dokazala njegovo postojanje u prošla dva i pol stoljeća. 
Kad je prvi put zabilježen težio je 186 karata, no bio je ponovno izbrušen za vrijeme kraljice Viktorije i sada iznosi 105.6 karata. Iako su se tokom godina britanska i indijska kraljevska obitelj više puta sporile za njega, danas je dio križa na vrhu krune kraljice Viktorije.
Vađenje dijamanata često se vrši metodom površinskoga kopa tj. iskopa se otvorena jama poput šljunčare. Dijamanti se zapravo redovito nalaze u zemlji pomiješanoj s pijeskom i šljunkom. Takvi rudnici postupno postaju sve veći, pa je jedan takav rudnik u Južnoj Africi i nazvan Velika jama. Zemlja u kojoj ima dijamanata odnosi se iz rudnika.
Nakon toga dijamante, koji se eventualno nađu u zemlji donešenoj iz rudnika, treba pažljivo odvojiti. Za taj posao postoje različiti postupci. Pošto je veći dio zemlje otklonjen, ono što je još ostalo prelazi preko ljepljive površine. Budući da su suhi, dijamanti se prilijepe za ljepljivu površinu, a nakon toga se ostali materijal vrlo lako ispire, a dijamanti odvoje.
Kad su naposljetku dijamanti odvojeni od zemlje u kojoj su se nalazili, slijedi nova faza posla. Naime, sad ih treba razvrstati. Iako se kod dobivanja dijamanata u mnogim fazama upotrebljavaju strojevi, u ovoj posljednjoj rad može obaviti samo čovjek. To je posao koji zahtijeva vrlo mnogo vještine i golemo iskustvo. Dijamanti u grubom stanju – odnosno onakvi kakvi su pronađeni kad se tek dobiju iz zemlje – mogu se razdijeliti u više tisuća vrsta i podvrsta. Dijamanti variraju što se tiče boje od bezbojnih pa sve do crnih, a mogu biti transparentni, napola providni, pa čak i mutni.
Brušenje dijamanata je posao koji zahtijeva još veću vještinu i strpljenje. Ako brusač pogriješi, to može koštati jako puno novaca. Stoga brusač katkad mora proučavati dijamant dugo vremena prije nego što ga zareže i počne brusiti. Iz najvećeg dijamanta na svijetu izrezana su čak četiri brilijanta!
Dijamanti su korisni. Budući da su vrlo tvrdi, upotrebljavaju se za rezanje drugih predmeta ili za brušenje, i to su tzv. industrijski dijamanti. Brušeni dijamanti koji se upotrebljavaju za izradu nakita i raznih ukrasa nazivaju se brilijantima.
Najstariji tekst u kojem se spominju dijamanti je budistički tekst “Anguttara Nikaya”, nastao oko 296 godine prije Krista, a dijamanti se također spominju i u nekim rimskim tekstovima. 
Tako je primjerice veliki povjesničar Plinije stariji u svom poznatom djelu “Naturalis Historia” spomenuo ornamentalnu uporabu dijamanata kao vrlo korisnu graverima zbog izuzetne tvrdoće dijamanata.
Bez obzira o kojem se vremenu ljudske povijesti radilo dijamanti su uvijek bili povezani sa bogatstvom i staležom pa je tako poznati francuski car Luj 14 izdao zakon koji je dozvolio samo kralju da nosi dijamante. U 15 stoljeću također počinje i upotreba dijamanata u vjenčanom prstenju koja nije u potpunosti zaživjela sve do njene totalne popularizacije zahvaljujući počecima filmske umjetnosti i zvijezdama ranog Hollywooda 20. stoljeća.
Sve do 1726. godine Indija je bila glavni svjetski izvor dijamanata, kada su dijamanti otkriveni u Brazilu. Danas je najviše dijamanata na prostoru Afrike, naročito u Botsvani i Južnoafričkoj republici. Od ostalih velikih proizvođača ističu se Kanada, Rusija i Australija.
