Boraveći u Kini, Polo je na ulicama Pekinga upoznao trgovce koji su na ručnim kolicima prodavali slastice od smrznutog mlijeka, pa je vrativši se u Veneciju donio sa sobom i prve recepte za ovu neobičnu slasticu.
Kad se Katarina de Medici 1533. godine udala za vojvodu od Orleansa, koji će postati francuski kralj 1547. godine pod imenom Henrik II, Mlečani su iskoristili tu priliku da preostalom zapadnom svijetu pokažu što znači prava elegancija. Za vrijeme svadbenih svečanosti, koje su potrajale 34 dana, svakog je dana bila na stol iznesena druga vrsta sladoleda! Nedugo nakon toga sladoled se počeo širiti svijetom i u njemu je uživalo sve više i više ljudi.
U Englesku je sladoled stigao početkom 17. stoljeća. Prvi puta je serviran na bogatom banketu engleskog kralja Charlesa I. gdje se među brojnim probranim delicijama našla i Englezima do tada nepoznata slastica. Kraljev francuski kuhar pripremio je hladnu i slatku kremu koja je nalikovala na svježe pali snijeg i ta se poslastica odm
ah dopala svima. Priča se da je ljubomorni kralj odlučio recept zadržati u tajnosti te da je kuharu platio pozamašnu svotu novaca kako bi osigurao da se ekskluzivna delicija servira samo i jedino na njegovu stolu.
No nešto kasnije Charles I. je pao u nemilost podanika i završio tragično pa se kuharevo obećanje nije imalo smisla poštivati. Tajna pripreme sladoleda je otkrivena i recept se brzo proširio među običnim pukom.
Godine 1870. u Londonu je otvorena prva tvornica sladoleda, a ubrzo zatim prava poplava talijanskih doseljenika omogućila je da sladoled bude svima dostupan. Cijena mu je bila tako niska da ga je svatko mogao kupiti. U doba kraljice Viktorije djeca su talijanske prodavače sladoleda nazivali «Hokey Pokey Man» jer su ovi na ulicama izvikivali “Ecco un poco!” (“Evo zalogaja!”).
Američki prilog ovoj priči o sladoledu (ne uzmemo li u obzir čokoladu što su je španjolski osvajači donijeli iz Meksika) bio je kornet za kojega kažu da ga je izmislio jedan sladoledar s Wall Streeta. On je isprva ledenu slasticu prodavao u čašama za piće no to se pokazalo prilično nepraktičnim – lomile su se, nakon svake ih je upotrebe trebalo prati, a neki bi s njom jednostavno odšetali dalje. I tako se lukavi trgovac domislio napraviti jestive čašice od vafla koji su se, još topli, savijali u oblik stošca. Kupci su, naravno, bili oduševljeni praktičnom i ukusnom ambalažom, pa je njihov izumitelj nevjerojatno brzo postao najpopularnijim uličnim prodavačem.
