A kako je sve počelo?
Projekt je počeo kao i sve dobre stvari. Slučajno. Tadašnja knjižničarka u našoj područnoj školi i ja (učiteljica razredne nastave) odlučile smo učenike nižih razreda osnovne škole upoznati s dubrovačkom kulturnom baštinom. Željele smo probuditi njihovu ljubav prema pričama, legendama i običajima našega kraja i obogatiti im rječnik dubrovačkim lokalizmima, koji se nažalost sve manje koriste. Namjera nam je bila na ovaj način spasiti bar neke riječi i legende od zaborava.
Nekako u to vrijeme je i Grad Dubrovnik raspisao natječaj za dodatnu nastavu u osnovnim školama. Prijavile smo naš projekt i tako je sve krenulo.
O imenu…
Dok smo razmišljale o imenu, nekako se spontano nametnula riječ popret i naziv knjige Priče oko popreta, naše drage kolegice gospođe Tereze Gović, koja je pisala o životu nekih prošlih vremena dubrovačkoga kraja.
Riječ popret asocira na starinu, tradicionalan način života, zajedništvo, toplinu doma, pričanje priča… A baš to je ono što smo mi željele.
Rad u projektu
Organizacijski najjednostavnije nam se učinilo u Projekt uključiti zainteresirane učenike moga razreda, a zainteresirani su bili svi.
Tako je jednog jesenskog popodneva na tepihu učionice 2. a razreda zaplamtjela vatra s popreta iz jedne crvene svilenkaste tkanine i razbuktala našu maštu. I započelu su dramske radionice na kojima su nastajale sve naše predstave na dubrovačkom govoru.
Od svih priča u prvoj godini, pozornost nam je nekako najviše zaokupila legenda o Arionu i Aretuci koju nismo prije čuli.
Malo poznata bajkovita legenda o metamorfozi pastira Ariona i pastirice Aretuce u Srđ i Omblu osvojila nas je svojom fabulom, aktualnošću i lijepim porukama.
Završni dio projekta bila je slikovnica Arion i Aretuca koju su s velikim veseljem oslikale vrijedne i maštovite ručice djevojčica i dječaka 2. a razreda.
Kako je sve započelo kao jednogodišnji projekt mislili smo da je to to. Međutim, na kraju godine na predstavljanju projekta jedan je od roditelja pitao što je sljedeće jer projekt se ne zove Priča oko popreta nego Priče oko popreta …
I zaista nastavak je slijedio već sljedeće jeseni.
Oko našeg su se popreta i te godine ispripovijedale brojne legende. No, legenda o postanku crkve Male braće nas je najviše privukla. Priča je to o obitelji, pogrešnim odlukama, sudbini, milosrđu, oprostu i zahvalnosti.
Ljubavi nadasve. I te godine je kao završni dio projekta nastala slikovnica. Slikovnica Mala braća.
Kako se u trećem razredu uči o prošlosti zavičaja tako su učenici istražili i naučili mnogo predivnih legendi i priča. Bilo je nemoguće izabrati samo jednu za predstavu i zato smo se u trećoj godini Projekta odlučili okušati u novom mediju, filmu. Budući da je ovo bio četvrti razred i mislili smo zadnji u kojem ti učenici sudjeluju u projektu bila je ovo prilika da se svi okušaju u glumi. U suradni s udrugom AVCD nastao je igrani film za djecu Pax vobis. Bilo je to novo iskustvo za svih: pisanje scenarija, uvježbavanje, snimanje po ulicama Grada…. I tako su svi učenici iz razreda postali glumci. Zanimljivo je bilo na audiciji za uloge. Svatko je želio i prepoznao se baš u onoj ulozi u kojoj smo ih i kolegica i ja vidjele.
Film smo umjesto slikovnicom odlučili popratiti stripom, novom i dinamičnijom vrstom naziva Pax vobis.
Prva generacija „Popretaša“ odlazila je u 5. razred, ali to nije bio kraj naše suradnje. Vatra iz popreta toliko je ugrijala njihova srca i duše, toliko im se „uvukla pod kožu“ da su joj se nastavili i dalje vraćati, većina njih, sve do kraja 8. razreda
Sada smo u popretu imali dvije generacije djece. Predivno je bilo gledati zajedništvo, podršku i uvažavanje starije djece mlađe, a ovi mlađi su bili oduševljeni svojim „velikim“ prijateljima i u kojima su vidjeli uzore.
Te godine nastaje predstava Priča s popreta u kojoj glume učenici 1. i 5. r. Kako su se propozicije LiDraNa promijenile opet je dozvoljeno mlađim učenicima sudjelovanje na Državnoj smotri. Nastupili smo i tamo te i sljedeće dvije godine. Našoj sreći nije bilo kraja kada smo pozvani na Smotru, a onda, dva dana prije putovanja, naša glavna glumica je dobila vodene kozice. Mislili smo da je sve izgubljeno, ali opet su djeca pokazala svoju kreativnost i spremnost. Kako smo zaista puno vježbali svatko je znao tekst cijele predstave. Prihvatili smo izazov, izmijenili podjelu uloga i na Državnoj smotri ostvarili zapažen nastup.
Te godine smo sudjelovali i na Nacionalnoj smotri turističke kulture.
Kako se u toj godini u Dubrovniku obilježavala Godina sv. Vlaha, naš doprinos ovoj obljetnici je bio slikovnica Sveti Vlaho – Svetac od grla koju su ilustrirali prvaši.
Sljedeća je godina bila godina u kojoj se obilježavalo 450 godina od smrti Marina Držića. Nakon proučavanja Držićevih djela Skup, Dundo Maroje i Novela od Stanca nastaje novi dramski tekst, komedija, Novela od Držića.
Nevjerojatno je bilo kako su tako mala djeca razumjela bit svevremenskih djela ovog velikana i s kojom su lakoćom i razumijevanjem izgovarali njegove poznate rečenice.
Opet kao završnica nastaje slikovnica. Ovaj put Marin Držić po dječju.
Nova godina, novi izazov. Knjižničarka odlazi u drugu školu. Rad na ovom projektu zahtijeva jako jako puno vremena i rada. Činilo mi se da će biti gotovo nemoguće da sama sve to radim. Razmišljala sam hoću li nastaviti dalje ili odustati od svega. Ali, prevladala je opet ljubav. I moja i dječja. I nastavili smo dalje u istim putem slijediti tragove dubrovačke prošlosti. Zadivljeni ljepotama Grada, očarani pričama njegova kamena, ponosni na njegovu povijest, i dalje pišemo, crtamo, glumimo, govorimo dubrovački. Baštinimo Dubrovnik.
Te, šeste godine Projekta smo se odlučili za bajkovitu legendu o ljubavi između vile i ribara. Vilinska spilja je sljedeće predstava i slikovnica.
Zatim dolazi godina nakon koje osmaši odlaze iz škole, a četvrtaši idu u predmetnu nastavu. Odlučili smo se za snimanje dokumentarnog filma Prvih sedam o prvih sedam godina našega projekta. Ovaj put smo odlučili sve uraditi sami. Scenarij, snimanje, montažu, glazbu, sve. Svi smo puno naučili i uživali u zajedničkom druženju i snimanju. Moj poklon iznenađenja učenicima je ove godine bila monografija Prvih sedam.
I evo nas do ove, tekuće, izazovne i posebne godine koja je pri kraju. Mali „Popretaši“ postali su veliki petaši, a u popret su opet došli „neki novi klinci“, ali naravno, niti ovaj put petaši ne odustaju. Planova je bilo puno, ali vremena u ovoj drugačijoj nastavnoj godini ipak malo. Uspjeli smo napraviti predstavu Voda u Gradu, a ostale planove smo ostavili za neka druga, bolja vremena.
Na kraju, moram napisati da sam u provođenju ovoga projekta imala veliku pomoć roditelja mojih učenika, Škole, kolegica, moje obitelji, prijatelja, Grada Dubrovnika i mnogih ustanova u Dubrovniku.
Na koja god vrata sam zakucala, otvorila su se.
I evo, zaista je vatra s popreta ogrijala srca svih nas, oživjela uspavane priče i povezala nas trajno. Radosna sam zbog velikog veselja koje sam ovim projektom unijela u dječje živote, a učila sam i ja od njih.
Jer uz popret su uvijek sjedale različite generacije i uvijek se učio Život.
P.S. Sve slikovnice su sada dostupne kao e-slikovnice i njih kao i spomenute filmove možete pronaći na stranici Priče oko popreta.
