Problemi u ponašanju

Pregled primarne prevencije

Podrška pozitivnom ponašanju je primjena sustava bihevioralnih pristupa za povećanje mogućnosti škola, obitelji i zajednica u oblikovanju učinkovite okoline koja povećava prikladnost ili povezanost postupaka potvrđenih kroz istraživanja i okoline u kojoj se vrši podučavanje i učenje. Pažnja je usredotočena na kreiranje i održavanje primarnih (u školama), sekundarnih (u učionici) i tercijarnih (individualnih) sustava podrške za poboljšanje rezultata s obzirom na način života (osobni, zdravstveni, društveni, obiteljski, poslovni, rekreativni) za svu djecu i mladež, na način da se smanji utjecaj, djelovanje i važnost problema ponašanja, a da se poveća funkcionalnost poželjnog ponašanja.

Što je primarna prevencija?

Primarna prevencija uključuje sustavne napore u sprječavanju novih slučajeva bolesti ili poremećaja. Na primjer, cijepljenje djece protiv uobičajenih bolesti, poput ospica i vodenih kozica, vrši se kako bi se spriječilo pojavljivanje tih bolesti. Sustavni napori primarne prevencije u školama, kao i podrška pozitivnom ponašanju, sastoje se od pravila, vježbi i fizičkih aktivnosti koje razvija i podučava školsko osoblje u svrhu sprječavanja pojave problematičnog ponašanja. Na primjer, za sprječavanje ozljeda učenika uzrokovanih trčanjem hodnicima, škole bi mogle razraditi primarnu prevenciju tako da 1) utvrde i poduče pravilu, “u hodnicima se hoda”; 2) stvore rutinu kojom osoblje u hodnicima nadzire kretanje učenika tijekom školskog odmora; ili 3) promijene fizičku aktivnost, na primjer da osiguraju da se sa svakom grupom učenika, dok su u hodnicima, nalazi odrasla osoba.

Što pokušavamo spriječiti?

Podrazumijeva se da želimo spriječiti velike “bihevioralne potrese” o kojima slušamo u vijestima: nasilje prema nastavnicima ili učenicima, krađe, zlostavljanje kolega učenika (tzv. bullying), zlouporaba droga i slično. Međutim, istraživanja nam govore da su napori u sprječavanju ovih ozbiljnih problema uspješniji ako “domaća okolina” — škola u cjelini — podrži usvajanje i korištenje dokazanih postupaka. Postupci koji zadovoljavaju te kriterije uključuju podučavanje i nagrađivanje učenika zato što su slijedili kratak niz osnovnih pravila ponašanja, kao na primjer “budi siguran”, “budi odgovoran” i “budi uljudan”. Ova se pravila pretvaraju u niz očekivanja koja se razlikuju u skladu s različitim školskim okruženjima. Prema tome, na igralištu “biti siguran” znači ostati unutar granica i slijediti pravila igre. U hodnicima i na stepenicama to znači paziti na ruke i noge i hodati desnom stranom. Neki roditelji i nastavnici smatraju da učenici dolaze u školu već upoznati s tim pravilima ponašanja te da one koji ih ne slijede jednostavno treba kazniti. Međutim, istraživanja i iskustvo nas uče da su sustavno podučavanje očekivanog ponašanja i nagrađivanje učenika, zato što takvo ponašanje primjenjuju, mnogo pozitivniji pristup nego čekanje lošeg ponašanja da bi se na njega odgovorilo. Tako se također stvara okružje u kojem je odgovarajuće ponašanje norma. Napokon, korištenje strategije primarne prevencije u osnovnim i srednjim školama diljem Sjedinjenih Američkih Država i Kanade pokazalo je rezultate u smislu dramatičnog smanjenja broja učenika koji su zbog discipline poslani na razgovor s ravnateljem. U praksi, podučavanjem i poticanjem pozitivnog ponašanja učenika (tj. podržavanjem pozitivnog ponašanja), smanjujemo “bijeli šum” uobičajenog, ali stalnog studentskog remećenja mira, koji odvraća usredotočenost stručne intervencije na probleme ozbiljnije od gorespomenutih.
Kako se primarna prevencija primjenjuje u školama?

Da bi se bez napora izvršila promjena u organizaciji, prvo je potrebno postići dogovor u vezi nekoliko pitanja:

1. Postoji li problem na koji se treba i želi osvrnuti?
2. Koja je priroda tog problema?
3. Što ćemo učiniti u vezi toga?

Najučinkovitiji način postizanja dogovora je ugovoriti sastanak cjelokupnog školskog osoblja (nastavnici i pomoćnici, administratori, radnici iz ureda i školskih restorana, kućepazitelji, savjetnici itd.), da bi se raspravilo o tim pitanjima. Ako većina osoblja na ta pitanja odgovori proaktivno (npr. “Da, ponašanje učenika je problem i želimo poduzeti nešto u vezi s tim”; “Stope uputnica za disciplinski razgovor iz učionica i školskih restorana porasle su za 50% od posljednjeg tromjesečja”; “Primijenit ćemo školski disciplinski plan temeljen na podršci pozitivnom ponašanju”), sljedeći je korak provesti daljnje procjene, ako je potrebno, a zatim dogovoriti skupinu strategija za razmatranje problema. (Proceduralni dijagram toka) Obično se sve to može postići na jednodnevnom sastanku cjelokupnog školskog osoblja. Važno pravilo za postizanje dogovora je da se najmanje 80% cjelokupnog osoblja dogovori o problemima i strategijama njihovog rješavanja te se obveže primijeniti strategije kako je planirano. Naravno da je neke strategije primarne prevencije lakše primijeniti nego druge. Zbog toga je važno da cjelokupno osoblje u školi sudjeluje i dogovori se koje će strategije primijeniti, te se obveže da će ih koristiti.

Što ako primarna prevencija ne funkcionira?

Primarna prevencija, podupiranjem pozitivnog ponašanja, funkcionira na preko 80% svih učenika u nekoj školi (temeljeno na kriteriju broja učenika koji mjesečno imaju jednu ili više uputnica za disciplinski razgovor). No očigledno je da to neće funkcionirati za sve. Iz različitih razloga, neki učenici ne odgovaraju na napore iz primarne prevencije, kao što i sva djeca nisu potpuno zaštićena cijepljenjem. Jasno postavljanje sistematičnih strategija primarne prevencije nudi dvije prednosti: Kao prvo, smanjuje “bijeli šum”, uzrokovan velikim brojem uputnica za disciplinski razgovor zbog manjih problema. Kao što smo ranije natuknuli, uputnice prikrivaju i odvraćaju pažnju od ozbiljnijih problema. Kao drugo, sustav za dokumentiranje pojave problematičnog ponašanja (npr. uputnica za disciplinski razgovor), pružaju način utvrđivanja učenika za koje je potrebna intenzivnija intervencija. Na primjer, kriterij za razmatranje potrebe za ulazak u sekundarnu prevenciju za učenika ili grupu učenika može biti 4 ili više uputnica za disciplinski razgovor mjesečno.  Naravno, bez primarne prevencije, broj učenika koji zadovoljavaju te kriterije i trebaju dodatnu pomoć bit će mnogo veći.

Više informacija o primarnoj prevenciji možete pronaći u online knjižnici u izborniku na vrhu web stranice. Pronaći ćete linkove koji će vam prikazati stranice i izvore, liste nedavnih publikacija Centra, informirati se o predstojećim konferencijama, skidati prošle Power Point prezentacija te saznati postoje li u vašoj zemlji državni ili područni napori podrške pozitivnom ponašanju.

Što je sekundarna prevencija?

Sekundarna prevencija osmišljena je za pružanje intenzivne ili ciljane intervencije za podršku učenicima koji ne reagiraju na napore primarne prevencije. Intervencije su unutar sekundarne prevencije intenzivnije, budući da je manji broj učenika unutar žutog dijela trokuta u opasnosti da se pojave ozbiljniji problemi ponašanja te im je potrebno malo više podrške. Uobičajeni postupci sekundarne prevencije uključuju grupice učenika ili jednostavno individualizirane strategije intervencije. Sekundarna je prevencija namijenjena za primjenu u školama gdje veći broj učenika treba podršku ponašanju nego što se može podržati intenzivnom i individualnom tercijarnom podrškom te za učenike kod kojih postoji opasnost od kroničnog problematičnog ponašanja, ali za koje nije prijeko potrebna intervencija visokog intenziteta. Sekundarna prevencija često uključuje intervenciju u ciljanoj grupi gdje sudjeluje deset ili više učenika. Ciljane intervencije važan su dio kontinuuma podrške ponašanju potrebne u školama i postoji sve više literature koja dokumentira da ciljane intervencije može primijeniti tipično školsko osoblje, s pozitivnim učinkom na do 67% upućenih učenika. Ciljane intervencije također se preporučaju kao pristup za identifikaciju učenika ako postoji potreba za intenzivnijim, individualiziranim intervencijama. Određene intervencije sekundarne prevencije uključuju postupke kao što su “klub društvenih vještina”, “prijava/odjava” i plan obrazovanja o ponašanju. 

Individualni planovi podrške pozitivnom ponašanju obuhvaćaju jednostavnu procjenu za utvrđivanje funkcije problematičnog ponašanja (funkcionalno bihevioralna procjena ili FBA) i podupiranje plana koji obuhvaća individualizirane intervencije na temelju procjena, koje uključuju raspon opcija, na primjer: (1) podučavanje učenika o korištenju novih vještina kao zamjene za problematično ponašanje, (2) preuređivanje okruženja tako da se spriječe problemi, a željena ponašanja ohrabre (3) nadgledanje, ocjenjivanje i preispitivanje tog jednostavnog plana tijekom određenog vremena.

Po čemu se sekundarna prevencija razlikuje od drugih sustava podrške pozitivnom ponašanju?

Glavna razlika između sekundarne i drugih razina podrške pozitivnom ponašanju je usredotočenost na podupiranje učenika koji pokazuju rizik od još ozbiljnijeg problematičnog ponašanja. Sekundarna prevencija uzima u obzir potrebe učenika kojima je potrebno više podrške od one dostupne svim učenicima (tj. primarna prevencija) i manje podrške, jer je dostupna za pojedine učenike kojima je potrebna fleksibilna, fokusirana, individualizirana intervencija (tercijarna prevencija). To znači da sekundarna prevencija omogućava timovima odabir oblika postupka (npr. vrsta programa ili intervencije, korištena sredstva prikupljanja podataka, prikupljene informacije i stupanj promatranja), kako bi dali usredotočeniju podršku ponašanju učenicima čije ponašanje ne zahtjeva intenzivne, individualizirane planove.

Kada treba primijeniti program sekundarne prevencije i tko u njemu treba sudjelovati?

Odluke o primjeni intervencija sekundarne prevencije obično su utemeljene na dokumentaciji ponašanja učenika, a sastavljaju ih razredni nastavnici ili drugi stručnjaci. U nekim se školama učenici s dvije ili više uputnica za disciplinski razgovor smatraju prikladnima za sekundarnu, ciljanu podršku ponašanju. Odluku o uporabi sekundarne prevencije uglavnom donosi školski tim za planiranje i tim za podršku ponašanju. Sekundarna je prevencija najučinkovitija ako se temelji na međusobnoj suradnji (a ne na jednostranom stručnom vodstvu). S individualnim planovima, timovi podrške, zajedno s obiteljima učenika, nastavnicima i/ili drugim izravnim pružateljima usluga, trebaju biti uključeni u procjenu i intervenciju. Također je korisno uključiti ljude koji imaju određenu stručnost u intervencijskim programima koji se razmatraju. Općenito bi timovi za podršku trebali uključivati ljude koji najbolje poznaju učenika, imaju interes za pozitivne rezultate, predstavljaju raspon okruženja u kojima učenik sudjeluje te imaju pristup sredstvima potrebnima za podršku.

Kako se može učinkovito voditi računa o potrebama pojedinaca unutar grupe?

Individualni sustavi i druge razine podrške pozitivnom ponašanju komplementarne su u tim dobro strukturiranim grupnim aplikacijama (npr. sustavi upravljanja u učionici), koje daju temelj za učinkovitu individualiziranu podršku. Često je potreba za individualnim sustavima minimizirana takvim širim sustavima; međutim, neki učenici zahtijevaju viši stupanj individualizacije i podrške. Možda će biti potrebno prilagoditi se karakteristikama primjene u grupi (npr. fizički sporazum, uobičajeni postupak, vrsta nagrade), kako bi se zadovoljile potrebe pojedinih učenika unutar određenih postavki.

Kako se primjenjuju intervencije u ciljanoj grupi?

Intervencije u ciljanoj grupi primjenjuju se kroz fleksibilan, ali sistematičan proces. Glavne karakteristike intervencija sekundarne prevencije uključuju:

1. Neprestanu raspoloživost.
2. Brz pristup (72 h).
3. Vrlo malen napor za nastavnike.
4. U skladu sa školskim očekivanjima.
5. Primjenjuje ga cjelokupno osoblje/nastavnici u školi.
6. Fleksibilnu intervenciju temeljenu na procjeni.
7. Funkcionalnu procjenu.
8. Odgovarajuća sredstva (administracija, tim), tjedni sastanak, plus 10 sati na tjedan.
9. Učenik odabire sudjelovati.
10. Neprekidno nadgledanje ponašanja učenika pri donošenju odluka.

Kako znamo je li plan sekundarne intervencije učinkovit?

Učinkovite sekundarne intervencije uzrokuju značajne promjene u ponašanju i poboljšanje kvalitete življenja učenika (npr. sudjelovanje u integriranim aktivnostima, poboljšani društveni odnosi, neovisnost i samosvjesnost). Neposredno promatranje i često nadgledanje napretka raširene su metode za procjenu rezultata i utvrđuju prilagodbe koje mogu biti opravdane ako u prihvatljivom vremenskom okviru ne dođe do napretka.

Što je tercijarna prevencija?

Tercijarna prevencija izvorno je osmišljena za fokusiranje na potrebe pojedinaca koji pokazuju uzorak problematičnog ponašanja. Istraživanje je pokazalo učinkovitost podrške pozitivnom ponašanju, uzimajući u obzir izazove ponašanja koje se opasno, vrlo negativno, i/ili ometa učenje i rezultira društvenim ili obrazovnim isključenjem. Podrška pozitivnom ponašanju koristi se za podupiranje prilagodbe ponašanja učenika (i drugih pojedinaca) sa širokim rasponom karakteristika, uključujući autizam, emocionalne smetnje i smetnje u razvoju, pa čak i učenike bez dijagnoze.

Tercijarna je prevencija najučinkovitija kada postoje pozitivan primarni (školski) i sekundarni (razredni) sustav. Osim toga, zamisao i provedba individualizirane podrške najbolje se provode kada se obavljaju na sveobuhvatan i suradnički način. Proces bi trebao uključivati pojedinca s izazovima ponašanja i ljude koji ga najbolje poznaju, surađujući u promicanju pozitivnih promjena, radeći zajednički kao tim za podršku ponašanju (BST). Podrška se treba prilagoditi određenim potrebama i okolnostima. Trebala bi uključivati sveobuhvatan pristup razumijevanju i interveniranju na ponašanje, te treba koristiti intervencije s više elemenata. Cilj tercijarne prevencije je smanjiti problem ponašanja i povećati učenikove sposobnosti prilagodbe, kao i šanse za povećanu kvalitetu življenja.

Tercijarna prevencija uključuje proces funkcionalne procjene ponašanja (FBA) i plan podrške sastavljen od individualiziranih strategija intervencija temeljenih na procjeni, uključujući širok raspon opcija, kao na primjer: (1) savjet ili uputa učenicima da koriste nove vještine kao zamjenu za problematično ponašanje, (2) preuređivanje prethodnog okruženja kako bi se spriječili problemi i ohrabrilo željeno ponašanje, i (3) postupci za nadgledanje, procjenu i ponovno preispitivanje plana, ako je potrebno. U nekim slučajevima, plan može uključivati i hitne postupke za osiguravanje sigurnosti i brzog smirivanja ozbiljnih incidenata (to je potrebno kada je ciljno ponašanje opasno za učeniku ili druge), ili velike ekološke promjene, kao na primjer promjene školske okoline, u slučajevima gdje su potrebne značajnije promjene okoliša.

Po čemu se tercijarna (individualna) intervencija razlikuje od drugih sustava podrške pozitivnom ponašanju?

Glavna razlika između tercijarne i drugih razina podrške pozitivnom ponašanju je usredotočenost na intervenciju. Određujuća svojstva tercijarne prevencije (tj. utvrđivanje ciljeva, prikupljanje i analiza podataka, sažete izjave, planovi s više elemenata i sustav nadzora), uzimaju u obzir potrebe pojedine djece. To je podrška usredotočena na  zadovoljavanje individualnih potreba; kao i karakteristike pojedinih učenika,  a određene okolnosti koje se na njih odnose (npr. razlike u ozbiljnosti ponašanja, složenost okruženja) diktiraju fleksibilan, fokusiran, individualni pristup. To znači da tercijarna prevencija omogućava da grupe mijenjaju oblike postupka (npr. korištena sredstva prikupljanja podataka, količina prikupljenih podataka, specifičnost i broj generiranih hipoteza, opseg plana podrške ponašanju i stupanj nadgledanja), kako bi pružile što individualniju podršku ponašanju.

Kada treba primijeniti program tercijarne prevencije i tko bi trebao sudjelovati?

Obveze koje pružaju obrazovne i socijalne uslužne agencije određuju uvjete u kojima se trebaju koristiti individualni sustavi kako bi se u obzir uzeli problemi vezani uz ponašanje. Na primjer, IDEA (Zakon o obrazovanju pojedinaca s poteškoćama) zahtijeva vršenje procjene funkcionalnog ponašanja (FBA) i primjenu plana intervencije u ponašanju (BIP), ako su disciplinske sankcije trajale dulje razdoblje (tj. prvo premještanje dulje od ukupno 10 dana i svaka promjena smještaja) u kojem se učenika premješta iz okruženja ili suspendira (34 C.F.R. 300.520 (b) (c)). Individualni sustavi podrške zajamčeni su i u drugim okolnostima (npr. kada problematično ponašanje utječe na obrazovni napredak).

Tko bi trebao sudjelovati u procjeni funkcionalnog ponašanja i planu za intervenciju u ponašanju?

Tercijarna je prevencija najučinkovitija ako se temelji na međusobnoj suradnji (a ne na jednostranom stručnom vodstvu). Timovi podrške, uključujući obitelj učenika, nastavnike i/ili druge izravne pružatelje usluga, trebaju sudjelovati u procjeni i intervenciji. Također je korisno uključiti ljude koji imaju određenu stručnost u primijenjenoj analizi ponašanja i planu intervencije. Općenito, timovi podrške trebaju uključivati ljude koji najbolje poznaju učenike, imaju interes za pozitivne rezultate, predstavljaju raspon okruženja u kojima učenik sudjeluje te imaju pristup sredstvima potrebnima za podršku.

Kako možemo voditi računa o potrebama pojedinaca unutar grupe?

Individualni sustavi i druge razine podrške pozitivnom ponašanju komplementarne su u tim dobro strukturiranim grupnim aplikacijama (npr. sustavi upravljanja u učionici), koje pružaju temelj za učinkovitu individualiziranu podršku. Često je zbog širih sustava minimizirana potreba za individualnim sustavima; međutim, neke osobe zahtijevaju veći stupanj individualizacije i podrške. Možda će biti potrebno prilagoditi oblike grupnih aplikacija (npr. fizička aktivnost, uobičajeni postupci, vrste nagrada), kako bi se zadovoljile potrebe pojedinaca unutar određenih okruženja.

Kako se primjenjuje tercijarna prevencija?

Intervencije tercijarne prevencije primjenjuju se kroz fleksibilan, ali sistematičan postupak funkcionalne bihevioralne procjene i plana intervencije u ponašanju. Sljedeće glavne crte prikazuju opće korake postupka.

I. Utvrđivanje ciljeva intervencije

Na temelju dostupnih podataka, tim utvrđuje određene probleme i ciljeve:

• što radi učenik, a problematično je (uočljivo ponašanje).
• u kojoj mjeri (npr. učestalost) pojavljivanja tog ponašanja.
• koje široke ciljeve tim želi postići intervencijom.

II. Prikupljanje značajnih podataka.

Članovi tima za podršku ponašanju prikupljaju podatke iz različitih izvora:

• pregled postojeće dokumentacije.
• intervjui s pružateljima podrške.
• izravno promatranje obrazaca, prethodnika, konteksta i posljedica.

III. Izrada sažetih izjava

Tim koristi podatke za oblikovanje izjava koje opisuju odnose između problematičnog ponašanja učenika i aspekata okruženja. Ove izjave sadrže:

• kada, gdje i s kojim je najvjerojatnije/najmanje vjerojatno da će se ponašanje pojaviti.
• što se dogodi nakon ponašanja (što dobiju ili izbjegnu).
• druge varijable koje utječu na ponašanje osobe.

IV. Sastaviti plan podrške ponašanju

Sastavlja se plan temeljen na sažetim izjavama, kako bi se u obzir uzeli problemi ponašanja i uklopili unutar okruženja u kojem će se primijeniti. Plan podrške ponašanju (za učenike s individualnim obrazovnim planom koji bi mogao služiti kao plan za intervenciju u ponašanju) uključuje:

• prilagodbe okruženju koje smanjuju vjerojatnost pojavljivanja problema.
• umijeće zamjene učenja i razvoj općih sposobnosti.
• posljedice promicanja pozitivnog ponašanja i sprječavanje pojave problema.
• plan upravljanja krizom (po potrebi).

V. Primjena i nadzor rezultata

Tim surađuje u cilju osiguravanja dosljedne primjene plana i njegove učinkovitosti u postizanju utvrđenih ciljeva. Tim utvrđuje potrebnu obuku i sredstva, utvrđuje tko je odgovoran za nadgledanje provedbe, ocjenjuje rezultate (neprekidnim prikupljanjem podataka) te periodično komunicira, po potrebi vršeći prilagodbe plana.

Kako utvrditi ciljeve tercijarne prevencije?

Individualizirana podrška pozitivnom ponašanju nije usredotočena samo na smanjivanje određenih zabrinjavajućih ponašanja, nego i na oblikovanje vještina prilagodbe (i zamjene) te poboljšanje cjelokupne kvalitete življenja pojedinca. Ciljevi bi se trebali temeljiti na pozitivnoj, dugoročnoj viziji za učenike, razvijenoj u suradnji s učenicima, njihovim obiteljima i timom za podršku. Izvrstan mehanizam za određivanje širih ciljeva za intervenciju u ponašanju je planiranje usmjereno na osobu.

Planiranje usmjereno na osobu (PCP) je proces za učenje o načinu života koji učenici preferiraju. Ono uključuje oblikovanje ciljeva koji će pomoći učenicima u postizanju stila života koji preferiraju unutar suradničkog konteksta skupine. Najviše planova PCP-a stvoreno je sa sljedećim ciljem:

• povećano sudjelovanje i prisutnost u školi i zajednici; 
• stjecanje i održavanje značajnih odnosa; 
• izražavanje i vršenje izbora; 
• dobivanje poštovanja i dostojanstveno življenje; i
• razvijanje osobnih vještina i područja stručnosti.

Kako znamo je li individualni plan učinkovit?

Učinkovite tercijarne intervencije donose značajne promjene u ponašanju i poboljšavaju kvalitetu življenja učenika (npr. sudjelovanje u integriranim aktivnostima, poboljšani društveni odnosi, neovisnost i samosvjesnost). Individualni planovi za intervenciju u ponašanju uključuju objektivne metode za ocjenjivanje tih rezultata i određivanje prilagodbi koje mogu biti potrebne ako ne dođe do napretka u prihvatljivom vremenskom roku.

Što treba učiniti u kriznoj situaciji?

Tercijarna je prevencija proces kojem treba vremena da bi bio učinkovit. Kada se pojave ozbiljne epizode problematičnog ponašanja, važno je pružiti brz odgovor kako bi se osigurala sigurnost svih uključenih i provelo brzo umirivanje ponašanja. Da bi se poduprla tercijarna prevencija potrebni su sigurni postupci upravljanja krizom te je stoga potrebno unaprijed temeljito planirati. Važno je zapamtiti da ciljevi postupaka upravljanja krizom trebaju osigurati sigurnost učenika i svih ostalih, kao i suzbiti problem što je brže moguće.

Tekst preuzet sa stranice http://www.pbis.org/default.aspx.