Od brojnih impresivnih mjesta mogu se izdvojiti mnoga koja zrcale bogatu prošlost, ali i govore o sadašnjosti i budućnosti istarske unutrašnjosti. U potrazi za takvim posebno zanimljivim lokalitetima bilo je potrebno krenuti na put. Preciznije, ovo putovanje započinje na ruševinama ugaslog srednjovjekovnog grada Dvigrada smještenog na zapadnom dijelu unutrašnjosti Istre te se nastavlja sjeverno od njega, u samom srcu zelenog poluotoka, obilaskom crkvice svete Marije na Škriljinah kraj gradića Berma. Krenuvši sjeverozapadno od Berma ono što slijedi je upoznavanje s „gradom Velog Jože“ – Motovunom i njegovim susjednim mjestom, slikovitim „gradom umjetnika“ – Grožnjanom. Putovanje završava istočno od Grožnjana, obilaskom malenih gradića Roča i Huma koje povezuje čuvena kulturna znamenitost – Aleja glagoljaša.
Na ruševinama ugaslog grada Dvigrada
Ovo putovanje u unutrašnjost Istre započinje u njenom zapadnom dijelu, upoznavanjem s ostacima srednjovjekovnog grada Dvigrada. Iako se nalazi nedaleko Rovinja, Dvigrad administrativno pripada Općini Kanfanar te predstavlja jedan od najvrednijih srednjovjekovnih arheološki lokaliteta Istre. Već samo ime ovog ugaslog zdanja otkriva kako je ovdje riječ o nekoć važnoj urbanoj cjelini koja se izvorno sastojala od dva grada. Smješten na povoljnom prirodnom i zemljopisnom položaju, gotovo 200 metara iznad mora u najdužoj dragi u 
Hrvatskoj – Limskoj dragi, Dvigrad bilježi kontinuiranu ljudsku prisutnost od prapovijesti i antike, pa sve do dolaska Hrvata u ove krajeve tijekom 6. i 7. stoljeća. Već pri prvom susretu s Dvigradom pred posjetiocima se kao vizualno dominantni toponimi otkrivaju obrisi moćnih gradskih zidina iz kojih strše gradske kule ovog još uvijek dobro očuvanog srednjovjekovnog grada. Oni svjedoče da je od prvog pisanog spomena mjesta u 9. stoljeću, pa sve do njegova konačnog gašenja početkom 18. stoljeća, ovdje bilo važno središte ovog dijela Istre u kojem je bujao život.
Ukratko govoreći o povijesnom razvoju grada bitno je istaknuti kako se za njega već tijekom 9. i 10. stoljeća koristio naziv Duo Castra, tj. Due Castell ili Dvegrad. Naime, ovaj naziv se odnosio na dva susjedna kaštela – Moncastello i Parentin – smještena na susjednim uzvisinama, koji su svojevremeno bili dijelom zajedničke srednjovjekovne urbane cjeline. Iako je kaštel Parentin napušten već tijekom ranog srednjeg vijeka, te danas njegovi ostaci nisu vidljivi, mjesto je ipak do danas zadržalo naziv koji podsjeća na period jedinstvene koegzistencije dvaju kaštela. Turbulentna povijesna zbivanja u kojima su sudjelovali gospodari Dvigrada kroz stoljeća, kao i činjenica da je mjesto u 
14. stoljeću poharala kuga, a u 16. stoljeću malarija, doprinijeli su postepenom iseljavanju njegovih stanovnika u okolicu, koje je rezulturalo njegovim napuštanjem početkom 18. stoljeća. Drugim riječima, od 9. stoljeća Dvigrad je više stoljeća bio pod utjecajem akvilejskog patrijahata, nakon čega vlast nad mjestom u 13. stoljeću preuzimaju grofovi Gorički. Tek od 15. stoljeća njime vladaju Mlečani koji su uvelike utjecali na njegov razvoj. Međutim, unatoč opstojnosti grada nakon „Uskočkog rata“ između Mlečana i Austrijanaca početkom 17. stoljeća – koji je imao teške posljedice po cijelu tadašnju Istru, poharana je okolica Dvigrada, te u njemu ostaje živjeti samo nekoliko obitelji, da bi se napuštanjem mjesne crkve svete Sofije početkom 18. stoljeća Dvigrad potpuno ugasio.
Spomenti tragovi višestoljetne povijesti Dvigrada postaju vidljivi ulaskom kroz jedna od njegovih glavnih 
gradskih vrata unutar kaštela, kojeg uokviruju dvostruki obrambeni bedemi natkriveni kulama. Tada se pred posjetiocima otvaraju puteljci i ulice koje povezuju kamene ruševine brojnih gradskih zdanja od kojih su danas mnoga konzervirana. Hodeći dalje prema samom središtu Dvigrada slijedi lagani uspon prema nekadašnjem glavnom gradskom trgu. Njega uz impresivne runine crkve svete Sofije – koja je nadograđivana tijekom dugog razdoblja od 5. do 14. stoljeća, okružuju ostaci nekadašnjih stambenih i administrativnih zgrada. S ove točke pruža se lijep pogled na zelenim brežuljcima i livadama obgrljenu okolicu. Također, odavde je u smjeru jugozapada, prema moru, vidljiv i cestovni vijadukt koji vodi preko Limske drage. On kao da se ovdje pojavio da bi podsjećao kako nakon posjeta srednjovjekovnom Dvigradu slijedi povratak u suvremeno doba.
U tišini crkvice svete Marije na Škriljinah kraj Berma
Zaputivši se nakon Dvigrada sjeverno prema samom središtu Istre, nedaleko Pazina, dolazi se do male, ali vrijedne crkvice svete Marije na Škriljinah smještene u blizini mjesta Berma. Ono po čemu se ova crkvica najviše ističe su njene kasnogotičke freske iz 15. stoljeća s raznim biblijskim motivima omotanim u istarski pejzaž i puk toga vremena, a koje je uz pomoć svojih suradnika naslikao poznati gotički 
slikarski majstor iz Istre – Vincent iz Kastva. Riječ je o malenoj crkvi s grobljem iz 15. stoljeća koju su izgradili nepoznati graditelji. Crkva je prvi puta obnovljena i nadograđivana tek početkom 18., i kasnije po drugi puta početkom 20. stoljeća.
Ulaskom u ovaj sakralni prostor posjetioci bivaju uronjeni u duhovnošću i sviješću o prolaznosti prožetu atmosferu kasnog srednjeg vijeka koja je ovdje ostala prisutna u vrlo živim freskama kršćanske vjerske tematike. Tako uz oslikane poznate biblijske prizore kao što su „Poklon 
kraljeva“ i „Prvi grijeh“, najpoznatija freska u crkvi koja oslikava „Ples mrtvaca“ progovara o smrti kao učestaloj srednjovjekovnoj temi koja se veže uz tada česte epidemije kuge, te upozorava puk pri izlasku iz crkve da budu svjesni prolaznost života bez obzira na svoju stalešku pripadnost. Uz ovu, kao posebno zanimljivu, može se izdvojiti i freska „Kolo sreće“, koja podsjeća ljude na temu koja je, čini se, podjednako aktualna danas kao i nekada, a odnosi se na nestalnost, nepredvidivost i prevrtljivost života. Poslije izlaska iz tišine crkve upoznavanje sa istarskom unutrašnjosti nastavlja se u obližnjem Motovunu.
U Motovunu – gradu divova, filmova, tartufa i vina
Nakon oko pola sata vožnje sjeverozapadno od crkvice svete Marije na Škriljinah pred posjetiocima se poput otoka iz mora uzdiže grad Motovun. Postoji mnogo razloga zbog kojih se Motovun danas može izdvojiti kao jedno od najpoznatijih mjesta istarske unutrašnjosti. To ne iznenađuje jer ovdje je riječ o očuvanom i živom srednjovjekovnom gradu bogate kulturno-povijesne baštine koja se s vremenom materijalizirala u njegovom vanjskom izgledu i arhitekturi: njegovim
zidinama, palačama, ulicama, terasama, vrtovima, crkvama, restoranima, dućanima i galerijama – što zajedno čine skladno zaokruženu urbanu cjelinu koja se nadvija nad pitomom dolinom kojom teče rijeka Mirna. Prateći povijesni tijek grada vidljivo je da je vladavina Venecije ostavila najviše traga na njegov razvoj. Međutim, na području Motovuna bilježi se kontinuirana ljudska prisutnost prije Venecije, još od prapovijesti i antike, iako se ime grada spominje tek na početku 9. stoljeća. U 12. stoljeću akvilejski patrijarh predaje mjesto grofovima Goričkim, nakon čije vladavine Motovun u periodu od 13. do 18. stoljeća postaje važno mletačko središte u Istri te poprima današnje urbane konture. Kasnije, nakon velikog iseljavanja njegovih stanovnika poslije Drugog svjetskog rata, Motovun se postepeno tijekom druge polovice 20. stoljeća uspješno revitalizirao, do danas, kada predstavlja jedno od važnijih mjesta ovog dijela Istre.
Od brojnih materijalnih kulturnih znamenitosti Motovuna najpoznatije se 
nalaze u njegovu samom središtu. Tako se već ubrzo nakon uspona s podnožja mjesta prema zidinama ovog dobro utvrđenog grada posjetioci susreću s kipom krilatog lava, koji kao da i dalje bdije iznad kule tj. „Novih vrata“ koja vode prema središtu mjesta, podsjećajući na višestoljetnu prisutnosti Mletačke Republike u Motovunu. Uspinjući se lagano dalje uz komunalnu palaču koja potječe iz 13. stoljeća i Trg Josefa Ressela prema glavnom gradskom trgu, dolazi se do glavnih gradskih vrata koja su današnji izgled poprimila u 16. stoljeću. Uz glavna gradska vrata nalazi se natkrita lođa na otvorenom iz 17. stoljeća, u kojoj su nekoć zasjedali gradski vijećnici. Valja istaknuti da je posebnost ove lođe njen smještaj u jedinstvenom ambijentu na uzvisini koju okružuje pitoreskna motovunska okolica. Ulaskom kroz glavna gradska vrata dolazi se do
samog središta grada – Trga Andree Antica, smještenog na gotovo 300 metara nadmorske visine. Na Trgu dominira župna crkva svetog Stjepana, koja iako građena tijkom 16. i 17. stoljeća poprima današnji izgled u 18. stoljeću. Neporedno do nje uzdiže se njen odvojeni zvonik iz 13., a obnovljen u 15. stoljeću, koji zbog svojih dimenzija i vidiljivosti iz šire okolice s pravom predstavlja jedan od najprepoznatljivijih toponima grada. S glavnog gradskog trga vodi šetnica oko veličanstvenih gradskih zidina čija se gradnja i oblikovanje proteže od 11. do 17. stoljeća. Pored lijepih vidika na motovunsku okolicu, u šetnji ovim impresivnim gradskim bedemima dobiva se uvid u brojne građevine, kuće i vrtove što se skrivaju u jezgri Motovuna.
No pored vanjskog izgleda, Motovun je danas vrlo živo turističko mjesto s brojnim kulturnim sadržajima od 
kojih je najpoznatiji „Motovun film festival“ koji se ovdje održava svakoga ljeta već gotovo 20 godina. Budući da tijekom ljeta grad biva preplavljen turistima iz cijelog svijeta, preporuča ga se posjetiti i u bilo koje drugo godišnje doba kada su temperature ugodnije, a gužva je manja. Motovun je poznat i po vinogradarstvu te sortama vinove loze kao što su teran i malvazija koje je moguće kušati u toploj atmosferi brojnih domaćih vinskih podruma. Pored spomenutog, motovunski kraj poznat je i po tartufima. Razlog tome je što je ovu rijetku i vrijednu vrstu gljiva moguće pronaći u Motovunskoj šumi podno grada, zbog čega u mnogim motovunskim restoranima i 
dućanima Motovunci nude gostima razne gastronomske delicije od tartufa. Konačno, kao jednu od posebnosti grada važno je istaknuti da je Motovun bio inspiracija hrvatskom piscu Vladimiru Nazoru za njegov roman o motovunskom divu Velom Joži, koji progovara o slobodi i njenoj krhkosti. O značenju koje Nazor i njegov fantastični div predstavljaju za Motovunce dovoljno svjedoči spomen ploča podignuta u znak priznanja i sjećanja na 100. obljetnicu od objavljivanja ovog poznatog romana, ali i nedavno pokrenut vrlo originalan festival fantastične književnosti i filmova o divovima nazvan po Velom Joži. Sabirući dojmove pri napuštanju motovunksih zidina, na putu prema susjednom Grožnjanu, postaje jasno da će se zbog svih spomenutih posebnosti Motovun u budućnosti nastaviti razvijati u jedno od najpoželjnijih istarskih mjesta za posjetu, stvaralaštvo, ali moguće i trajni ostanak.
Šetnja Grožnjanom – „gradom umjetnika“
Svakom gostu Motovuna preporuča se da posjeti i obližnji Grožnjan od kojeg je udaljen samo oko 20-30 minuta vožnje istarskim krajolikom. Smješten sjeverozapadno od Motovuna, iz kojeg je vidljiv i golim okom, na uzvisini od skoro 300 metara, Grožnjan je maleno mjesto istarske unutrašnjosti bogate kulturne baštine, s kojeg se pružaju prelijepi vidici prema njegovoj okolici i dolini rijeke Mirne. Iako malen, Grožnjan svojom srednjovjekovnom organizacijom prostora te dobro očuvanim renesansnim i baroknim građevinama predstavlja jedinstvenu urbanu cjelinu prožetu prošlošću koja se danas vješto susreće sa 
suvremenošću putem umjetnosti. Drugim riječima, nakon perioda relativnog zapuštanja, upravo su umjetnici 1960-ih prepoznali Grožnjan kao mjesto koje svojom ljepotom potiče kreativnost te su svojim djelovanjem i boravcima odlučili započeti revitalizaciju mjesta koje se od tada do danas uistinu preobrazilo u „grad umjetnika“. Promatrajući u šetnji kamenim ulicama stare trgove, crkve i zgrade – od kojih su danas mnoge skladno pretvorene u galerije, umjetničke ateljee i ugostiteljske objekte, vidljivo je da je Grožnjan od davnina bio mjesto organiziranog gradskog života i bogatog kulturnog nasljeđa koje je postepeno taložio kroz povijesne mjene.
Naime, premda povijesni izvori bilježe ljudsku prisutnost na području grada još u pretpovijesno i antičko doba, mjesto se počinje intenzivnije razvijati tek od 12. stoljeća kada se i po prvi puta spominje. Od 14. pa 
sve do njenog nestajanja krajem 18. stoljeća, Grožnjan se nalazi pod vlašću i utjecajem Venecije kao dio njenog obrambenog sustava u Istri. Unatoč epidemijama kuge te njegovom pustošenju tijekom „Uskočkog rata“ Venecije s Austrijom početkom 17. stoljeća, kroz ovo dugo razdoblje, Grožnjan se razvija u organiziranu urbanu cjelinu skladno povezanu s ruralnom okolicom te polako poprima današnji izgled. Po svom dolasku na vlast, mletačka uprava u Grožnjanu obnavlja zidine te gradi spremište žita – fontik. Zanimljivo je istaknuti da se u isto vrijeme u mjestu otvara i javna gostionica. U ovom periodu slijedi i izgradnja danas najprepoznatljivijih 
administrativnih i sakralnih objekata grada kao što su renensansa gradska lođa iz 16. stoljeća te barokna župne crkve svetog Vida, Modesta i Krešencije s početka 17. stoljeća. Također, valja dodati da je oko 15. i 16. stoljeća utvrđeni Grožnjan imao dvoja gradska vrata s pokretnim mostovima od kojih su danas samo jedna sačuvana. Pod mletačkom vlašću Grožnjan je imao i svoj Statu na temelju kojega se upravljalo gradom, te pored poljoprivrede, stočarstva i obrtništva, tada se u gradu razvijaju vinogradarsto i maslinarstvo. Isto tako, Grožnjan je sve do 19. stoljeća putem vlastite luke „Baštije“ na rijeci Mirni, bio povezan s morem, te je i ovim putem trgovao svojim proizvodima po okolici, ali i šire. Premda je još sredinom 19. stoljeća, za vrijeme austrijske uprave nakon pada Venecije, u Grožnjanu bujao kulturni život, nakon Prvog i Drugog svjetskog rata grožnjanski kraj napušta velik dio stanovnika.
Međutim, nakon pokretanja spomenute revitalizacije mjesta koju su potaknuli umjetnici 1960-ih godina, Grožnjan se polako preobrazio u grad kulture i umjetnosti koji danas broji oko 30-tak umjetničkih ateljea, te u njemu djeluju Međunarodni kulturni centar Hrvatske glazbene mladeži kao i Imaginarna filmska akademija. Uz spomenuto, Grožnjan se prometnuo u mjesto raznih kulturnih događanja koja se uglavnom održavaju tijekom ljetnih mjeseci, kao što su likovna manifestacija „Ex tempore“ i Međunarodni Jazz festival – „Jazz is back BP“. Kako bi se uistinu doživio, svakom posjetitelju Grožnjana preporuča se posjetiti neku od njegovih kulturnih manifestacija. Ako to nažalost nije moguće, onda se u Grožnjanu uvijek može izgubiti u njegovim vrludavim ulicama, uživati u njegovim veličanstvenim vidikovcima te nakon kušanja domaćih specijaliteta u jednom od lokalnih restorana, zaviriti u pokoju od njegovih brojnih galerija.
Na kraju putovanja: Od Roča do Huma putem Aleje glagoljaša
Naše putovanje u unutrašnjost Istre završava nakon nešto manje od sat vremena vožnje istočno od Grožnjana. Riječ je i obilasku dva malena gradića – Roča i Huma, koje povezuje poznata Aleja glagoljaša. Oba susjedna utvrđena srednjovjekovna gradića smještena su na uzvisinama od preko 300 metara nadmorske visine, te imaju sve značajke srednjovjekovnih istarskih gradova. Zbog zemljopisnog položaja, dijelili su sličan, ali i opet svaki za sebe, svoj 
posebni povijesni put. No ono zbog čega ih se danas najviše povezuje, odnosi se na glagoljaštvo koje je u ovim krajevima bilo snažno prisutno od početka 13., pa sve do njenog postepenog gašenja do 18-19. stoljeća. Ovo se posebice odnosi na Roč uz koji se vežu čuveni „Ročki abecedarij“ iz oko 1200. godine te „Ročki misal“ iz 15. stoljeća,ali i brojni drugi administrativni, sakralni i književni tekstovi.
Spomenuta Aleja glagoljaša nastala je kao trajni spomenik bogatoj tradiciji glagoljaštva u Istri krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina. Smještena je na oko 8 kilometara dugoj cesti koja vodi od Roča do „najmanjeg grada na svijetu“ – Huma. Naime, ovaj jedinstveni kulturni spomenik sastoji se od ukupno 11 spomenika koji raštrkani između ova dva slikovita istarska gradića uglavnom predstavljaju značajne osobe i tekstove što se vezuju uz razvoj glagoljaštva u Istri, Hrvatskoj te među 
slavenskim narodima. Tako se od spomenika posvećenih značajnim glagoljašima izdvajaju „Stol Ćirila i Metoda“, zatim „Katedra Klimenta Ohridskog“ te „Vidikovac Grgura Ninskog“. S druge pak strane, od spomenika posvećenih značajnim glagoljaškim tekstovima mogu se ubrojati „Uspon Istarskog razvoda“ i „Lapidarij“ s replikama najvažnijih spomenika pisanih glagoljicom u Hrvatskoj. Ostavljajući iza sebe Roč, Hum i sva ostala posjećena mjesta pitome istarske unutrašnjosti, od svih misli prevladava jedna: navratiti ovdje i drugi put, čim se za to ukaže prilika.
Konzultirani izvori:
http://www.kanfanar.hr/kultura/dvigrad
http://istrapedia.hr/hrv/608/dvigrad/istra-a-z/
https://hr.wikipedia.org/wiki/Dvigrad
http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=773
https://www.pazin.hr/kultura/zastita-kulturnih-dobara/opcenito-o-kulturnim-dobrima/crkva-sv-marije-na-skriljinah/
http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2627
https://hr.wikipedia.org/wiki/Crkva_sv._Marije_na_%C5%A0krilinah_kraj_Berma
http://www.istria-culture.com/crkva-sv-marije-na-skriljinah-i8
http://www.tz-motovun.hr/kultura
http://www.tz-motovun.hr/dogadanja
https://hr.wikipedia.org/wiki/Motovun
http://www.istrapedia.hr/hrv/333/motovun/istra-a-z/
http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1817
http://www.groznjan-grisignana.hr/index.php/hr/povijest/uvod
http://www.groznjan-grisignana.hr/index.php/hr/povijest/opcenito-o-groznjanu
http://www.groznjan-grisignana.hr/index.php/hr/povijest/kronologija-groznjana
http://www.groznjan-grisignana.hr/index.php/hr/kultura-i-umjetnost/umijetnicka-tradicija
http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1081
https://hr.wikipedia.org/wiki/Gro%C5%BEnjan
http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2373
http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1164
http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=43
https://hr.wikipedia.org/wiki/Aleja_glagolja%C5%A1a
http://www.istrapedia.hr/hrv/44/aleja-glagoljasa/istra-a-z/
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
