U književni život stupio je sredinom tridesetih godina dvadesetog stoljeća kada mu je objavljen esej o Tinu Ujeviću u kojem na svoj način iskazuje čast pjesniku. U to doba mladi pisac je u novinama objavljivao kazališne kritike, a osobito je bio zainteresiran za filmsku umjetnost. Posebno ga je fascinirala Chaplinova komika, a njegovu umjetnost je smatrao primjerom vrhunskih mogućnosti filma.
U književni život Zagreba Ranko Marinković stupio je kad mu je 1939. na sceni Hrvatskog narodnog kazališta izvedena groteska “Albatros”. U “Albatrosu” razrađuje ideju iz istoimene Baudelaireove pjesme. U središtu piščeve pozornosti je Ciprijan Tamburinac, intelektualni brodolomac koji se nakon sukoba koji je doživio u gradu vraća doma, u svoj otočki zavičaj. Za vožnje parobrodom dolazi u niz sukoba sa svojim sugovornicima; paterom Bonaveturom, gvardijanom konventualskog samostana, Ornom Poperom, nekadašnjim grobarom, novinarom i mornarom te Rotteom bogatim zagovornikom dalmatinskog autonomaštva.
Drama neprekidno balansira na rubu farse zbog ironije kojom autor pristupa likovima i njihovim histeričnim sukobima što se okončavaju iznenadnim ubojstvima i samoubojstvima.
Samo dvije godine nakon praizvedbe Albatrosa, Ranko Marinković, koji je do tada bio i suradnik Krležinog Pečata, uhićen je u okupiranome Splitu te interniran u talijanski logor u Kalabriji. Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt, gdje se u logoru punom izbjeglica angažirao na pitanjima prosvjete. Slične poslove obavljao je u prvim poratnim godinama, i to u Ministarstvu prosvjete. Neko vrijeme bio je vrlo uspješan direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta, a 1951. godine postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje radi do mirovine.
Prva Marinkovićeva zbirka Proze objavljen je 1948., a sadrži radove koje je uglavnom napisao u predratnom razdoblju. Tematski je cijela knjiga vezana za mediteransko ozračje te se bavi zbivanjima u jednom otočkom gradiću. Izvanrednim smislom za opažanje Marinković otkriva kako se iza privida dosadnog i ograničenog života na izoliranom otoku skrivaju ljudske drame te opisuje odnose među likovima koji ponavljaju svoje svakodnevne razgovore. Osobito je zanimljiv lik Jube Nazarevića (Poniženje Sokrata), mladića frustrirana vlastitim socijalnim podrijetlom, ispunjena željom da nadraste ograničenost života u svome malom gradu i svoj život usmjeri prema višim filozofskim i umjetničkim idealima, a zapravo je nesposoban da prevlada vlastita ograničenja. Kao sastavni dio Proze tiskana je i Marinkovićeva prva drama Albatros. Od svih Marinkovićevih knjiga u najširoj javnosti s najvećim oduševljenjem upravo je primljena zbirka novela Ruke, koja je odmah doživljena kao klasično djelo te svojem autoru donijela slavu.
Prvu poratnu fazu osim zbirke Ruke obilježava mirakul Glorija (1956). Vrhuncem njegovog proznog stvaralaštva smatra se pak roman Kiklop, a u istom zrelom razdoblju, u kojem priređuje još jednu pripovjednu zbirku, Karneval i druge pripovijetke 1964., pripada i vodvilj Politeia ili Inspektorove spletke, koji se izvodi tek 1977.
Kao dramski autor Marinković je postigao slavu dramom Glorijom koja je prvi put izvedena 1955., u režiji Bojana Stupice. Glorija je zapravo mirakul u šest slika koji problematizira sukob pojedinca s krutim društvenim normama. Bila je prava senzacija jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva.
Čak je jedno desetljeće prošlo od Marinkovićeva remek-djela iz njegove prve životne faze do pojave romana Kiklop (1965.), sljedećeg velikog piščeva uspjeha.
U romanu Kiklop, koji se smatra vrhuncem njegovog stvaralaštva, Marinković ocrtava Zagreb uoči drugoga svjetskog rata, služeći se opisima psihičkih stanja likova, suptilnom ironijom, pa i crnim humorom.
U romanu tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom krugu uoči dolaska rata. Osnovna obilježja te atmosfere su strah, otuđenje, društveni kaos, potpuna dezorijentacija u intelektualnim krugovima. Radnja se odvija uglavnom u kavanama i na ulici, a prevladavaju groteskni i ekscentrični prizori, skandali i promjene raspoloženja.
Marinković zapravo primjenjuje postupak što ga je zamijetio kod Chaplina, kojeg bismo mogli nazvati „smijehom nad apsurdom“. Pokazuje surovu stvarnost u komičan i podnošljiv besmisao. Sama je radnja organizirana u dva plana, na realni plan i mitološko-simbolički plan. U središtu realnog sloja je život kazališnog kritičara Melkiora Tresića, intelektualca koji se panično boji poziva u vojsku. Kako bi izbjegao poziv u vojsku izgladnjuje se. Melkior se kreće u boemskom društvu Maestra, Uga i Don Fernanda. To su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša. Njima treba pribrojiti još nekoliko zanimljivih likova, poput kiromanat Atma, don Kuzme, fatalne Vivijane.
Realne se situacije projiciraju na alegorijsko-simbolički plan, a u njemu prevladavaju mitološke slike. Kiklop funkcionira u analogiji s grčkim mitom i Homerovom Odisejom.
Petnaest godina nakon Kiklopa Marinković je objavio drugi roman – Zajednička kupka (1980.). Radnja je vrlo jednostavna: u ljetnoj noći, u luci nekog dalmatinskog grada, blagoslovljeni mjesni Sudac priča dvojici slušatelja – Jakobsonu i njegovom prijatelju, neimenovanom pripovjedaču romana – niz priča/monologa, modernih bajka, noveleta i anegdota. Priče su ili izmišljanje ili preuzete iz sučeve prakse i mada se na prvi pogled čini kako se nižu bez nekakva logičnog reda i plana, ipak su sve na neki način povezane i potpun smisao dobivaju tek unutar pripovjedne cjeline.
Tijekom 1980-ih javlja se i jednom dramom Pustinja. Još jednu zbirku teatroloških razmatranja i intervjua izdaje 1986. pod naslovom Nevesele oči klauna. Svoj opus zaokružuje 1993. u 80. godini života djelom simbolična naslova Never more. Roman je proglašen najboljom knjigom 1993. godine i nagrađen je nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić kojom je nagrađen i roman Kiklop, a njegova djela prevedena su na mnoge jezike.
Ranko Marinković umire 28. siječnja 2001. u Zagrebu, a prema vlastitoj želji pokopan je u sjeni čempresa na groblju pod župnom crkvom Sv. Mikule iznad Komiže.
I za kraj pjesma Anđelka Novakovića o šjor Ranku…
Ranko Marinković
Šjor Ranko kupuje kruh u rano poslijepodne.
Nosi ga u lijevoj ruci. Desnom umnaža razlike
između filologije i poezije.
S lijeve i desne strane ulice pozdravljaju ga
likovi iz Donje Stubice.
Uz kavu najslađe blaguje rečenice.
Vrlo ih blago umače.
I smiješeći se – otpuhuje.
Da, Don Zane, kao češalj Tajne,
od ruke pravi ciklame.
Meni ništa drugo ne preostaje.
Jer kruh najljepše miriše.
Literatura
Marinković, Ranko. // Leksikon hrvatske književnosti / uredili Vlaho Bogišić. Zagreb: Naprijed, 1998.; str. 211-213.
Marinković, Ranko. // Leksikon hrvatskih pisaca / autor koncepcije Krešimir Nemec. Zagreb: Školska knjiga, 2000.; str. 452-454.
Nemec, Krešimir. Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. Zagreb: Školska knjiga, 2003.
Novak, Slobodan Prosperov. Povijest hrvatske književnosti. Split: Marjan tisak, 2004.
