Nije potrebno sumnjati u njihove izjave. Ali trebamo se zapitati, prepoznajemo li stvarno vlastito roditeljsko ponašanje u odnosima i komunikaciji s našom djecom? Svi oko nas vide i znaju da ne postupamo dobro s našom djecom, jedino mi sami ostajemo uvjereni da radimo najbolje.
Djeca su vrlo pronicljiva i kritična. Jesmo li spremni otvoreno razgovarati s djecom o tome kako nas ona vide, osjećaju, doživljavaju? U jednom takvom iskrenom razgovoru bismo mogli otkriti puno o sebi i upoznati svoje stvarno ponašanje. Koliko bi nam to pomoglo da upoznamo bolje sebe i budemo bolji prema njima?
Želimo li uopće postati svjesni svoga stvarnog roditeljskog ponašanja? Lakše je biti svjestan onoga što mislimo da jesmo, nego onoga što smo stvarno.
Roditelji bi trebali zajedno s djecom rasti i mijenjati se, u cilju skladnih odnosa.
Aktivno slušanje
Čovjek ima dva uha, a samo jedna usta, ali ne bez razloga. Poruka bi bila da treba više slušati,
a manje govoriti, što važi i za roditelje.
Djecu treba slušati, a ne im samo govoriti. Govorom ih nečemu učimo, a slušanjem ih uvažamo. Osjećaj da ih slušamo daje im potvrdu da ih poštujemo, priznajemo kao zasebne osobe vrijedne da ih se sasluša.
Obiteljski razgovori su često jednosmjerni monolozi u kojima roditelj govori, ali ne sluša.
I roditelji bi trebali ponekad saslušati što ima djeca imaju za reći, začudili bi se koliko toga mogu od njih saznati. Žalosno je da se roditelj nađe u situaciji gdje netko drugi zna više o njegovom djetetu od roditelja samog, uslijed toga, roditelji često posljednji doznaju što se događa s njihovom djecom. To nije zato jer premalo na njih paze, niti zato jer im premalo govore kakva bi trebala biti, nego upravo zato, jer ih premalo slušaju. Djeca bi nam mnogo toga sama rekla kad bismo ih znali slušati.
Razgovor
S djecom treba razgovarati o razgovoru. Jesmo li ikada pitali svoju djecu jesu li zadovoljna kako razgovaramo s njima? Da li žele da nešto izmijenimo u našem razgovoru s njima? Jesmo li ih pitali da li uopće žele razgovarati s nama?
Svakodnevno učimo djecu pristojnosti, načinu na koji trebaju razgovarati s odraslima, kako nas trebaju poštivati, lijepo odgovarati, pristojno oslovljavati, prihvaćati što im kažemo, ne prigovarati, primati kritiku.
Ali, nije dovoljno samo učiti djecu kako da razgovaraju s nama, nego i mi, roditelji i svi odrasli trebamo učiti i usavršavati našu komunikaciju s njima.
Literatura
Brajša, P. (2003.), Roditelji i djeca, Glas Koncila, Zagreb
