Rođen i odrastao u Australiji, emigrirao je u SAD 2000. godine. Od 1988. do 2011. radio je u različitim zvanjima na Tehnološkom sveučilištu u Sydneyju, na Sveučilištu Macquarie, SUNY u Albanyju i Binghamtonu te na Eugene Lang Collegeu. Godine 2007. boravio je u neprofitnom umjetničkom i tehnološkom centru Eyebeam u New Yorku. Od 2011. radi kao profesor studija kulture i medija na Eugene Lang Collegeu pri The New School for Social Research. McKenzie Wark je napisao brojne znanstvene članke, knjige i eksperimentalna djela te producirao razne multimedijalne radove.
Djela su mu prevedena na mnoge jezike, uključujući bugarski, francuski, turski, njemački, talijanski, japanski, španjolski, hrvatski, slovenski i grčki. Njegova najnovija knjiga, “Opći umovi: dvadeset jedan mislilac za dvadesetprvo stoljeće” (General Intellects: Twenty–One Thinkers for the Twenty First Century) oglašava se kao „vodič za mislioce i ideje koje će oblikovati budućnost“
Akademski ste istraživač – ali vaša knjiga Pod kožom si mi: prepiska 1995. – 1996. (Acker & Wark, 2015.) zbirka je mailova. Hakerski manifest (Wark, 2004) govori o sadašnjosti i budućnosti oblikovanim digitalnim tehnologijama – ali knjiga Plaža ispod ulice: svakidašnji život i slavna vremena situacionističke internacionale (2011.) posvećena je samo prošlosti. Vaš stil pisanja gust je i višeznačan, ali vaši multimedijalni radovi poput Totality for Kids (Loyer, Pyle & Wark, 2009) govore glasno i jasno, a često se upuštate i u eksperimentalno pisanje, npr. u Tvornici brzine (Cohen, Kinsella, White & Wark, 2002).
Ti različiti načini promišljanja stvarnosti fokusirani su na slična pitanja – na primjer, mrežna stranica Gejmerska teorija (2006a) poslužila je kao temelj za knjigu istog naslova (2007.), dok Totality for Kids (Loyer, Pyle & Wark, 2009) govori o situacionističkoj internacionali (Wark, 2008, 2011). Što vas je nadahnulo na postavljanje sličnih pitanja, ali upotrebom različitih pristupa? Što očekujete postići takvim pristupom?
McKenzie Wark: Pa, kao prvo i osnovno ja sam pisac, a pisci moraju pronaći čitatelje i načine na koje će uvući u priču čitatelja i zadržati njegov interes. To poprima sasvim posebnu formu ako ste pisac 21. stoljeća, u kojem su stare tiskane oblike koje smo poznavali tokom cijeloga modernog doba potisnula – da ne kažem baš zamijenila – druga sredstva.
Zato me zanima eksperimentiranje s načinima pisanja i kako naći i privući čitatelje. Tako je Tvornica brzine (Cohen, Kinsella, White & Wark, 2002) bila svojevrstan eksperiment u načinu pisanja. To je igra koja se igra preko e-maila, gdje pisac šalje točno 300 riječi nekom drugom, a taj drugi piše sljedećih 300. Zabavno je stati usred rečenice i dati nekom da dovrši vašu misao! To je bila i svojevrsna igra dijaspore, jer su se ostali igrači nalazili širom svijeta, u drugim vremenskim zonama, a tako nastaju zanimljivi ritmovi.
Totality for Kids (Loyer, Pyle, & Wark, 2009) više se pak bavio time kako arhivirati i prezentirati građu o povijesnoj avangardi. Kako te materijale osloboditi od restrikcija zaštite autorskih prava? Kako dočarati sliku i osjećaj jedne ere? Zato sam radio sa crtačem stripova Kevinom Pyleom. Eric Loyer i Steve Anderson tada su izgradili vezu između vizualnog dijela i baze podataka u pozadini, koja je sadržavala sve izvore iz kojih možete učiti ili poučavati o ranim danima situacionističke internacionale. Stoga je to nešto drugo u odnosu na Tvornicu brzine (Cohen, Kinsella, White & Wark, 2002), no čini mi se da su svemu tomu zajednički praktični eksperimenti s oblicima odnosa čitatelj-pisac u našem dobu.
U Telesteziji (Wark, 2012: 12) uvodite važnu distinkciju između niske i visoke teorije. Možete li objasniti glavne razlike između tih pojmova? Gdje se one susreću, kako djeluju jedna na drugu?
McKenzie Wark: Visoku teoriju doživljavam kao znanstvenu tradiciju kontinentalne filozofije oblikovanu institucijama višeg obrazovanja i znanstvenim konvencijama oblikovanja agendi, preispitujućih i autorizirajućih iskaza i tako dalje. Biti priznati autoritet visoke teorije znači biti profesor koji je studirao kod uglednih profesora, koji objavljuje ili predaje na uglednim mjestima i tako dalje. To je mreža diskursa koja se temelji na recenzijama kolega i nadmetanju unutar hijerarhija radi blistavih nagrada.
U niskoj teoriji radi se više o tome kako podređene ili subordinirane skupine tvore pojmovni jezik kako bi razumjele svoju situaciju te kako bi ili pobjegle od nje ili se borile unutar nje. Jedan od velikih povijesnih primjera niske teorije je marksizam, ali postoje i mnogi drugi primjeri.
Ukoliko bilo koja potlačena i marginalizirana skupina posuđuje ili oblikuje pojmove specifične za njihovu situaciju i stvara sredstva komunikacije za samostalno razmišljanje, utoliko je to za mene primjer niske teorije. Očito, visoka i niska teorija sve vrijeme djeluju jedna na drugu. Niska teorija posuđuje iz visoke teorije; visoka teorija ponekad oporavlja i kanonizira nisku teoriju – Spinoza i Marx i „niski“ teoretičari koji su postali dio kanona, na primjer. Nijedan od njih nije bio profesor.
U članku „Studije iz kiberkulture: antidisciplinarni pristup (verzija 3.0)“ (‘Cyberculture Studies: An Antidisciplinary Approach (version 3.0)’) jasno zagovarate napuštanje tradicionalnih akademskih disciplina i stvaranje novoga antidisciplinarnog razumijevanja svijeta. I u takvim zahtjevima niste sami: oni se čuju u različitim područjima, od ekologije do obrazovanja. No, kako sam provodio vlastita istraživanja na tom području (Jandrić, 2012, 2016), mislim da ste prva osoba koja je projektu antidisciplinarnosti pripisala jasan politički program. Vašim riječima:
Kiberkultura ima potencijal da postane ne samo još jedna disciplina već i kraj disciplinā kao načina održavanja oskudice znanja. Studiji kiberkulture mogu biti početna točka odakle spašavanje znanja od oskudice kreće kao samosvjestan proces. Studije o kiberkulturi mogu biti kritička teorija – a ne hipokritična teorija – stvaranja znanja po sebi i za sebe. (2006b: 72)
Koje su glavne razlike između kritičke i hipokritične teorije? U kakvom su one odnosu spram našeg odabira istraživačke metode?
McKenzie Wark: Pa, možda smo tu izgubili! Takozvana „kiberkultura“ ili „novi mediji“ apsorbirani su u konvencionalne znanstvene oblike objavljivanja i prestiža, i tako dalje. Teško je to izbjeći. Morao sam sve to raditi i sam kako bih dobio poslove na sveučilištima u Americi. Objavio sam dvije knjige za Harvard University Press kako bih imao neke „vjerodajnice“. Ali naravno da sam se pobrinuo i da te knjige cirkuliraju na druge načine, i to mnogo slobodnije, putem mailing-lista i besplatnih pdf–ova i u piratskom prijevodima i tako redom. A za Gejmersku teoriju (Wark, 2007) surađivao sam s Institutom za budućnost knjige kako bih stvorio prostor za rad na knjizi s ljudima vrlo različitih vrsta „stručnosti“ kao što su sveučilišni profesori, informatičari ili zagriženi gameri.
Ukratko, moj vlastiti rad često je hipokritična iliti licemjerna teorija, jer govori jedno a čini drugo, onda kad propituje nejednake moduse proizvodnje znanja, a ipak sudjeluje u njima. Nikad nisam želio da licemjerna teorija bude moralistička optužba upućena drugima. Svaka kritička teorija je licemjerna teorija. Ona uvijek sadrži unutarnju napetost između forme i sadržaja. No možete barem pokušati biti kritični prema ovoj hipokritičnoj strukturi znanja!
Možete barem eksperimentirati s onime što bi drugi načini pisanja i čitanja mogli biti. I to je nešto što je proizašlo iz „kiberkulture“. Dakle, premda je jednim dijelom dovela do apsorpcije tih novih tema u stare institucionalne oblike, također je dovela i do nekih novih oblika, do časopisa sa slobodnim pristupom, besplatnih online predavanja, autonomnih knjižnica i tako dalje.
Ova je knjiga jedan takav eksperiment – i jedva čekam da vidim na kakav će prijem naići! U današnje vrijeme očito je kako se tradicionalna marksistička binarnost između buržoazije i proletarijata značajno izmijenila. U Hakerskom manifestu (Wark, 2004) ocrtavate pojavu nekoliko novih klasa – a napose hakerske klase – i analizirate različite fenomene koristeći nove klasne odnose kao polazište. Možete li ukratko opisati svoj pogled na klasnu strukturu suvremenog društva? Po čemu se razlikuje od tradicionalne marksističke klasifikacije?
McKenzie Wark: U Kapitalu (1976) [1867] Marx je raščišćavao višeklasnu dinamiku kako bi ogolio ono što je smatrao da je u njezinoj srži. U tekstovima kao što je „Osamnaesti brumaire“ (Marx, 1852) on iznosi mnogo istančanije i fluidnije shvaćanje raznih načina proizvodnje koji se mogu preklapati i složenosti klasnih odnosa koji tako nastaju. Gramsci kasnije preuzima i proširuje taj pogled.
U Hakerskom manifestu (Wark, 2004) zaista sam išao protiv struje inzistirajući, suprotno tada popularnom postmarksističkom stajalištu, na tome da je klasa ključna za razumijevanje povijesti, ali i da je nije tako komplicirano shvatiti. Tako da čak i među teoretičarima klase to nije bio pogled koji je naglašavao multifaktorski pristup formiranju klasa. Niti je, poput talijanskih operaista, gledao na radničku klasu samo u smislu njezina samostvaranja.
Budući da sam neko vrijeme studirao pravo i imao neka iskustva iz prve ruke o tome kako se pišu ugovori, recimo, u području filmske industrije, činilo mi se da je središnje mjesto za početak evolucija oblika vlasništva. Premda su patent i autorsko pravo stari pravni oblici, njihova se evolucija ubrzala potkraj 20. stoljeća, kako time što ih je činila bližima apsolutnom pravu privatnog vlasništva, tako i u njihovoj konvergenciji prema kategoriji „intelektualnog vlasništva“.
No, tamo gdje imate nove vrste privatnog vlasništva – novi pokret ograđivanja – vjerojatno se pomaljaju i nove vrste klasnih odnosa. Stoga je, po mome mišljenju, pojava intelektualnog vlasništva kao nečega bliskog gotovo apsolutnom privatnom vlasništvu, simptom formiranja novih klasa: klase koja je vlasnik takve svojine – vektorske klase, vlasnika informacijskog vektora. I klase proizvođača kojima se oduzima ono što su proizveli – hakerske klase. Ovdje mislim na „hakiranje“’ u najširem smislu, kao na bilo koju aktivnost koja proizvodi nove informacije iz starih, a koju može zahvatiti režim intelektualnog vlasništva.
Odnedavna imamo sve više istraživanja koja opisuju nove klasne poretke služeći se različitim klasifikacijama. Na primjer, u knjizi Prekarijat: nova opasna klasa (The Precariat: The New Dangerous Class, Standing, 2011) i Povelja prekarijata: od stanovnika do građana (A Precariat Charter: From Denizens to Citizens, Standing, 2014), Guy Standing opisuje nastanak novoga klasnog društva (v. također Standing & Jandrić, 2015).
Dakako, njegova analiza klase bitno je drukčija od vaše (Wark, 2015b). Za Standinga, prekarijat je definiran zaposlenjem i vlasništva, odnosno njihovim izostankom; po vama, „po svojoj prirodi, čin hakiranja nadilazi ograničenja koja mu nameće vlasnišvo” (Wark, 2004: 80). Kako poimate te paralelne opise naše društvene stvarnosti? Jesu li oni nesumjerljivi i konkurentni ili se mogu istodobno koristiti?
McKenzie Wark: Pa, možda se radi o tome kako su te stvari povezane. Kako je uspon vektorske klase ponovo učinio radničku klasu prekarnom, s obzirom na to da informacijski vektor zaobilazi moć organiziranog rada. Iskustvo bivanja u prekarnoj situaciji nije ništa novo. To je povijesno stanje radničke klase: razvlaštene od izravnih sredstava za proizvodnju, iseljene sa svoje zemlje, stjerane u velike industrijske gradove, krpajući kraj s krajem od bilo kojeg posla koji može dobiti.
Ono što je iznimno jest razdoblje relativne sigurnosti, kad je organizirani rad odnio neke pobjede, a kapital je morao ispuniti te zahtjeve: za legalnim sindikatima, za ograničenjem radnog vremena, za sigurnošću radnog mjesta, za zajamčenim dohotkom, besplatnim obrazovanjem i tako dalje. Čim je kapital bio u mogućnosti pobjeći iz okvira nacionalne države, te su se pobjede počele poništavati, a otud i današnji novi prekarijat u razvijenom svijetu i širenje starog prekarijata u nerazvijenom svijetu.
E sad, što je kapitalu omogućilo njegovu prednost i kontrolu? Najčešći odgovor priziva „neoliberalizam“, kao da ideje djeluju čarolijom. Jedna više materijalistička analiza mogla bi pokazati ono što se promijenilo u moći onoga što nazivam vektorskim. U geometriji, vektor je crta zadane dužine koja može biti u bilo kojem položaju. Za mene je to vrsta dijagrama koji pokazuje kako komunikacijske tehnologije djeluju. One imaju određene zadane potencijale, ali u načelu mogu povezati sve sa svime.
Ono što se dogodilo potkraj 20. stoljeća bio je uspon dvaju vektora. Ekstenzivnog, koji je infrastruktura što povezuje svijet, koji brže pokreće informacije nego robu ili radnu snagu, i stoga ih organizira i kontrolira. Ekstenzivni vektor započeo je odavno s telegrafom, ali zapravo se razvija i ubrzava mnogo kasnije. Posebno kad se spaja s intenzivnim vektorom odnosno računalstvom, koje može međusobno povezivati dijelove informacija, upravljati podacima pomoću algoritama, izvršavati moguće scenarije koji bi mogli spajati rad i robu i tako dalje.
No ironija je u tome da ono što je trebalo omogućiti kapitalu bijeg od moći organiziranog rada zapravo završava kontrolirajući ne samo rad već i kapital. Vladajuća klasa mijenja oblik. Njezina moć ne počiva na posjedovanju kapitala nego u kontroli vektora – vektorske klase. Ona posjeduje intelektualno vlasništvo – patente, marke, autorska prava, zaštitne znakove.
Ona kontrolira vektore intenzivnog i ekstenzivnog protoka informacija. Ekstrahira višak informacija ne samo od rada nego sada i od ne-rada, od svega što činite na Internetu ili na svom mobitelu. Dakle, baš kao što se kapitalistička klasa oslobodila od zemljoposjeda i izgradila apstraktniji oblik klasne moći, tako se sada vektorska klasa oslobađa od kapitala izgradnjom apstraktnijeg oblika klasne moći.
Ovaj je razgovor u cjelovitom izdanju izvorno objavljen u knjizi “Learning in the Age of Digital Reason” autora Petra Jandrića. Hrvatsko izdanje ove knjige objavljeno je pod naslovom “Znanje u digitalnom dobu: Razgovori s djecom jedne male revolucije” u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk i prijevodu Dinka Telećana te se može pronaći na policama hrvatskih knjižara.
