Prof. Feenberg je bio aktivan u pokretu Nove ljevice, studirao je filozofiju kod Herberta Marcusea (koji je pak studirao kod Martina Heideggera) i umnogome je pridonio razvoju internetskog učenja od ranih 1980-ih. U teoriji i praksi njegov rad predstavlja doprinos filozofiji tehnike i oblikovanju suvremenih znanstvenih i tehničkih studija.
U svojoj bogatoj akademskoj karijeri Andrew je radio na Državnom sveučilištu u San Diegu, na Sveučilištu Duke, na Newyorškom državnom sveučilištu u Buffalou, na sveučilištima u Kaliforniji, San Diegu i Irvineu, Sorbonni, Sveučilištu Paris-Dauphine, École des hautes études en sciences sociales, na Sveučilištu u Tokiju te na Sveučilištu u Brasiliji.
Ovom prilikom predstavljamo vam dio razgovora kojeg je putem e-poruka vodio Petar Jandrić, dok će cjeloviti intervju biti dostupan u knjizi Petra Jandrića “Učenje u doba digitalnog uma”, koju će uskoro objaviti nakladnička kuća Jesenski i Turk.
Prije deset godina u razgovoru s Royem Christopherom rekli ste sljedeće: “Osnovna razlika [između vas i drugih filozofa tehnike] leži u tome što potječem iz kritičke teorije Frankfurtske škole. Izgleda da sam jedini koji pokušava sintetizirati tu tradiciju i suvremene studije tehnike. To me vodi u prilično različitom smjeru u odnosu na većinu mojih kolega, od kojih se neki više oslanjaju na Heideggera, a drugi na Deweyja ili demokratsku političku teoriju. (Christopher, 2004)”
Možete li reći nešto više o distinktivnim obilježjima svoje filozofije tehnike? Koje su poruke Frankfurtske škole za društvena istraživanja još uvijek relevantne u našem umreženom društvu?
Andrew Feenberg: Frankfurtska škola odgovorila je na propast europskih revolucija nakon Prvoga svjetskog rata i na širenje fašizma pokušajem razumijevanja učinkovitosti konzumerizma i masovnih medija u kontroliranju svijesti. To su još uvijek glavni mehanizmi koji objedinjuju napredna društva. „Umreženo društvo“ donijelo je velike promjene, ali još nije promijenilo navedenu pojavu, stoga je Frankfurtska škola još uvijek relevantna. Teorije umreženog društva polariziraju se oko tvrdnje da ono podriva društvenu hijerarhiju kroz slobodnu horizontalnu komunikaciju nasuprot tvrdnjama da osnažuje kapitalizam i državu kroz komercijalizam i nadzor.
Obje su tvrdnje točne i to je paradoks ovoga stupnja njegova razvoja. Internet će se bez sumnje promijeniti u budućnosti, no ne znamo u kojem smjeru. Frankfurtska škola zastupala je dijalektičko gledište o društvu, čime je uviđala ne samo empirijske činjenice nego i potencijale. Taj pristup možemo primijeniti na internet kako bismo razumjeli njegovu dvosmislenu narav.
Vaša nedavna knjiga (Ponovni) izum Interneta: kritičke studije slučaja ((Re)inventing the Internet: Critical Case Studies, Feenberg i Friesen, 2012) polazi od trenutačnog stanja u informacijskim i komunikacijskim tehnologijama: Tehnologije se obično stabiliziraju nakon početnog razdoblja u kojemu se nadmeću mnoge različite konfiguracije. Nakon što se stabiliziraju, njihove društvene i političke implikacije konačno postaju vidljive. No, unatoč desetljećima razvoja, Internet se i dalje neprestano mijenja s pojavom inovativnih načina upotrebe. Priroda mreže još je uvijek upitna. (Feenberg, 2012: 3)
Što možemo naučiti od „stabilnih“ tehnologija u kontekstu informacijskih i komunikacijskih tehnologija? Općenitije, koja je uloga povijesnih primjera u našem proučavanju suvremene tehnologije?
Andrew Feenberg: Stabilizacija je rezultat opadanja interesa za alternativne dizajne. Komercijalne silnice nerijetko igraju ulogu u usmjeravanju pažnje i potražnje za pojedinim dominantnim dizajnom, kao što je to bio slučaj s električnim u odnosu na plinske hladnjake ili s VHS-om u odnosu na Betamax. Ponekad se veoma različite namjene mogu kombinirati u jedinstvenom dizajnu koji objedinjuje elemente više različitih mogućnosti.
To je zasad obilježje interneta, no ono je nestabilno jer akteri na tržištu nisu zadovoljni ishodom, a k tome su i razjedinjeni. Današnji Internet objedinjuje slobodnu komunikaciju s razmjenom informacija i dobara te različite namjene koje se međusobno nadmeću i kojima odgovaraju različiti optimalni dizajni. Zbog borbe za najbolji način da se ispune te brojne namjene Internet je u stalnoj napetosti. Razlozi zbog kojih se taj slučaj razlikuje od primjera koje sam naveo leži u uspostavi utjecajne kulture među stotinama milijuna korisnika. Politički je teško izmijeniti dizajn na koji su se korisnici naviknuli. Uistinu se ne može pronaći sličan slučaj u prošlosti i nema načina da predvidimo ishod.
Kritičke teorije tehnike često se ilustriraju, a vjerojatno i nadahnjuju, pričama i slikama koje su nastale u zamišljenim svjetovima (znanstvene) fantastike. Ponekad su te priče distopijske (primjerice Orwellova 1984. (1949) ili Huxleyjev Vrli novi svijet [1932]), ponekad su utopijske (primjerice Bellamyjev Pogled unatrag: 2000–1887 (1960) [1888]), a ponekad su negdje između tih dviju krajnosti. U trećem poglavlju knjige Između shvaćanja i iskustva: Eseji o tehnici i modernitetu (Feenberg, 2010) naslovljenome „Pogled naprijed, pogled unatrag: promjenjiva slika tehnike“ služite se navedenim djelima fikcije kao polazištem u analizi suvremenog interneta.
Možete li reći nešto općenitije o svojem istraživačkom pristupu i o utjecaju fikcionalnih priča na filozofiju i sociologiju tehnologije? Kakve su teorijske mogućnosti i ograničenja upotrebe tih fikcionalnih uvida u diskurs znanosti?
Andrew Feenberg: Znanstvena fantastika anticipirala je mnoga otkrića. Jules Verne zamišljao je podmornice i putovanja u svemir. Tokom Drugoga svjetskog rata FBI je ispitivao pisca znanstvene fantastike u čijim se pričama spominjala atomska bomba koja se nije mnogo razlikovala od one koju su stvarno razvijali u supertajnim laboratorijima. Internet je anticipiran u djelu Ubik (1969) Phillipa K. Dicka, iako su u toj priči svi likovi zapravo mrtvi.
Unatoč tim iznimnim anticipacijama, ne mislim da znanstvena fantastika može biti više od sugestivnog nadahnuća. Sama po sebi ona nije teorija, a ako se doslovno shvaća kao takva, to djeluje kao napuhavanje ili sijanje straha. Oba ta slučaja zgodno ilustriraju umjetna inteligencija i nanotehnologija, dva područja koja su izgrađena oko nečega što je u osnovi fikcionalno obećanje koje se nikad neće ispuniti. U eseju koji spominjete koristim se znanstvenom fantastikom kako bih postavio problem.
Opreka između utopijske i distopijske fikcije upućuje na to da se u 50 godina između posljednjega velikog primjera one prve i prvoga klasičnog primjera druge nešto iz temelja promijenilo. Ja se bavim istraživanjem te promjene.
Prije gotovo dva desetljeća prepoznali ste napetosti između studija znanosti i tehnologije (Science and Technology Studies, STS) i kritičke filozofije tehnike te ste ponudili model „premošćivanja jaza između tih dvaju područja kroz sintezu njihovih glavnih doprinosa“ (2003: 73).
Nekoliko godina kasnije Jeff Kochan analizirao je vašu knjigu Heidegger i Marcuse: katastrofa i spasenje povijesti (Heidegger and Marcuse: The catastrophe and redemption of history, 2005) te zaključio da se „u sadašnjim okolnostima Feenberg ne može prikloniti STS-u. No, bitka još uvijek nije izgubljena. Još uvijek postoji mogućnost da se Feenberg nađe na pola puta sa STS-om na svojemu predloženom mostu“ (Kochan, 2006: 717).
Koje su osnovne razlike između vašeg rada i STS-a? Je li konačno došlo vrijeme za gradnju predloženoga konceptualnog mosta?
Andrew Feenberg: Debatirao sam s Kochanom na stranicama časopisa u kojemu je objavio taj tekst i mislim da sam bio uspješniji u debati, premda bi moj sud o tom pitanju mogao biti upitan. U vrijeme kad smo raspravljali, STS su još uvijek oklijevale pozabaviti se pitanjima politika. Kochan je mislio da sam previše političan da bih se priključio klubu. Glavni akteri slijedili su ono što je Wiebe Bijker nazvao „akademskim zaobilaženjem“ (1996) radi uspostave respektabilne discipline na sveučilištu.
Sjećam se da je u to doba Langdon Winner napisao članak pod naslovom „Kako smo otvorili crnu kutiju i ustanovili da je prazna: društveni konstruktivizam i filozofija tehnike“ (Upon Opening the Black Box and Finding It Empty: Social Constructivism and the Philosophy of Technology, 1993.), pri čemu je crna kutija o kojoj govori upravo STS. Smatrao sam da je apolitičan stav STS-a nešto s čim se treba uhvatiti u koštac i mislim da se pokazalo kako sam imao pravo.
Mlađu generaciju dotaknula su pitanja kao što su klimatske promjene i debate o medicinskoj tehnologiji. Zbog toga su pitanja kojima se bavi glavni časopis u području STS-a danas posve drukčija. To ne znači da su se odrekli svojih osnivača. Naprotiv, mnogi od njih počeli su pisati o kontroverznim pitanjima. Primjerice, Bruno Latour postao je zagovornik klimatskih promjena. Dojma sam da je s promjenom političkog okruženja cjelokupno područje doživjelo zaokret. Ne osjećam se kao potpuni stranac na STS sastancima. Čak se održala panel-diskusija o mojem radu na posljednjem sastanku 4S (The Society for Social Studies of Science) u Buenos Airesu.
Ovaj je razgovor u cjelovitom izdanju izvorno objavljen u knjizi “Learning in the Age of Digital Reason” autora Petra Jandrića. Hrvatsko izdanje ove knjige objavljeno je pod naslovom “”Znanje u digitalnom dobu: Razgovori s djecom jedne male revolucije” u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk i prijevodu Dinka Telećana te će se uskoro moći pronaći na policama hrvatskih knjižara.
